Bez sumnje, sve naše znanje započinje eksperimentima.
— Immanuel Kant)
Pripremajući se za čas fizike, razmišljala sam o ideji da napravim priručnik zanimljivih eksperimenata i ogleda, jer učenici godinama – osim zbirki zadataka, i to davno umrlog autora, i udžbenika fizike koji se prenose s koljena na koljeno – nemaju drugog materijala za učenje! Tu ideju potisnula je misao da upravo takvo stanje nekome odgovara: pod isprikom da đaci nemaju udžbenike, izdiktiramo im lekciju pokupljenu s interneta, koju i oni sami mogu kopirati, i čas fizike pretvorimo u ispisivanje dugih stranica učeničkih bilježnica.
Ne želim nikoga prozivati, ali pitam se koliko mojih kolegica uistinu primjenjuje eksperiment u nastavi fizike. Da li je to samo onaj jedan, bukvalno jednom godišnje, posebni, ogledni čas, na kojem se više trudimo oduševiti prisutne goste na času (pedagog, kolege) nego učenike?
Zašto su eksperimenti važni? Pa, naučne spoznaje utiču na svaki aspekt života i na razumijevanje svijeta oko nas, a prirodna nauka počinje eksperimentom. Posljedično, bez eksperimenta nema i ne može postojati nastava fizike, jer samo verbalno podučavanje neminovno dovodi do formalizma i mehaničkog pamćenja. Nastava fizike treba da uključuje široku upotrebu eksperimenta kao metode rada, ali i raspravu sa učenicama o njegovom značaju. Osim toga, nastava koja uključuje i samostalni, praktični rad đaka kod njih izaziva veliko zanimanje, što je sasvim prirodno, jer na taj način upoznaju prirodne zakone u svijetu koji ih okružuje na temelju vlastitog iskustva i vlastitih opažanja. Uz to, značaj eksperimenta leži u činjenici da, kad ga izvode, učenici razvijaju veoma važne vještine, poput tačnosti u radu, upornosti, razvijaju motoričke vještine i slično.
Kao dugogodišnja nastavnica, imala sam dileme mogu li uopće svojom kreativnošću i akademskom odgovornošću u pristupu pisanju naučnopopularnih tekstova ući u uigrani krug autorica i autora koji pisanju knjiga i priručnika, čini se, pristupaju zbog ekonomske isplativosti izdavača. Zapitala sam se da li sam spremna, samo zbog poboljšanja znanja budućih generacija, sama isfinancirati štampanje priručnika. Jednu knjigu naučnopopularnog karaktera sam napisala, ali stoji u folderu mog kompjutera. Da li bih, da bih sama objavila svoju knjigu, ponovo skočila na glavu u bazen pun ajkula i riskirala novi kredit, ali i to ako mi banka odobri, jer više nisam kreditno sposobna – 7. januara nisam još dobila platu ni za novembar! Ne znam da li sam baš spremna na to ponovo!
Dakle, nastavu fizike, sa ili bez odgovarajućih udžbenika, kreiramo mi, nastavnici, i samo je naša odluka da li dobrovoljno potpisujemo propadanje prirodnonaučne pismenosti generacija koje dolaze.
No, iskreno, nije lako ni praviti eksperimente. U zbornici škole u kojoj radim u jednom pretincu ormara nezaključani stoje paketi sa opremom za eksperimente iz fizike, ali ih još nisam u potpunosti otpakovala jer za njih treba stalna postavka i kabinet fizike, a kao škola smo podstanari više od deset godina!
A da imamo potreban kabinet, naši časovi fizike mogli bi biti spektakularni ogledi na kojima bismo djecu učili kako razumijevati svijet fizičkih pojava i naučne zagonetke povezati sa onim što im je vrlo blisko i što se njima, nažalost, podrazumijeva, kao zabava, naprimjer svijet zakrivljenih ogledala za koji misle da nema nikakve veze s naukom, posebno fizikom. Mogli bismo im pomoći da shvate kako cijela nauka stoji iza iskrivljenih slika kojima se smiju u zabavnim parkovima ili muzejima. Ili nešto još zanimljivije – postaviti im pitanje obrnuto: šta će se dogoditi ako neku iskrivljenu sliku, koju jednostavnim postupkom možemo kreirati u Photoshopu, postavimo ispred zakrivljenog ogledala? Istovremeno, odgovor da iz određene perspektive takva ogledala reflektuju normalne slike u našem oku, sačuvali bismo za kraj samostalnog istraživanja!
A umjetnost iskrivljenih slika nazivamo anamorfna umjetnost i obično se može sresti kao ulična umjetnost koja iz određene perspektive izgleda trodimenzionalno. Stoljećima se anamorfna umjetnost koristila u različite svrhe unutar naučnih krugova, a anamorfne ogledalske slike dobile su sljedbenike koji su u njima vidjeli neko mistično značenje i upotrebljavali ih čak i u religiji. Jedan od njih bio je Jean–Francois Niçeron, francuski sveštenik i matematičar, glavni autoritet anamorfne umjetnosti u sedamnaestom stoljeću, koji je 1638. objavio i Vodič o umjetnosti anamorfnog slikarstva, gdje se nalaze upute za pretvaranje običnih slika u anamorfnu umjetnost.
Razmišljajući o smislu ovih veselih praktičnih časova na kojima bismo povezali učenje o refleksiji svjetlosti i historiji umjetnosti, ali i matematici, shvatih kako je lucidni odraz cilindričnog ogledala, koji nam daje uvid u pravi oblik slike, zapravo jedna metafora postojanja reda koji se nalazi unutar prividno haotičnog sistema u kojem živimo. No, shvatam da mi, sanjari i neprijatelji vjetrenjača, pokušavamo čarobnim ogledalima, napravljenim od soka iz limenke, i časovima koji na školskoj stranici pokupe nekoliko hiljada lajkova, samo popraviti i promijeniti stvarnost, i samo to, dok se udžbenici fizike, polako ali sigurno, pretvaraju u slikovnice po sadržaju i broju stranica. Uz dužno poštovanje i ispriku cijenjenim kolegama autorima.
Ideju o ovom času dobila sam gledajući jedan zgodan video za dizajn šalica za kafu koji, ako ništa, može biti prekrasan poklon nekoj dragoj osobi – kafopiji.
