Foto: Anes Osmić
Izložba pokazuje kako je Razija Handžić pisala i filmsku kritiku, eseje o Vlatima trave, Maksimu Gorkom, Hamzi Humi... Tu su dokumenti koji potvrđuju da je predavala i na Radničkom fakultetu, te sarađivala s Mešom Selimovićem. Aktivna je bila i u savjetu tadašnjeg Ministarstva za kulturu, te Filmskoj komori u Beogradu. Putovala je. Pasoš joj je prepun viza. Prije nego što je osnovala Muzej književnosti u Sarajevu obilazila je druge literarne muzeje po svijetu, prateći kako se osnivaju, te šta u njima izložiti, a šta ne. Autor izložbe, Zlatan Delić, smatra da je ona bila ono što mi danas zovemo menadžericom u kulturi. Kada otvarate Muzej književnosti morate dobiti podršku različitih uticajnih ljudi iz ove oblasti. Razija je znala da su Andrićev potpis i podrška najvažniji. On je te godine dobio Nobelovu nagradu i njena planirana aktivnost, a ne stjecaj okolnosti, bila je odlazak kod Andrića i dogovor s njim da Muzeju pokloni originalni rukopis romana Na Drini ćuprija. Zahvaljujući Raziji Muzej danas ima ovaj originalni rukopis u stalnoj postavci.
Razija Handžić je živo učestvovala u procesima demokratizacije nakon završetka rata kao liderica kojoj je povjereno vođenje nekoliko kulturnih institucija. Također, pisala je scenarij za dokumentarni film o Agrokomercu. Išla je u Veliku Kladušu, Bihać, Cazin. Iz njenih zapisa se vidi da ona dobije zadatak ispred partije da ode to i to ispitati, ali ona je pjesnikinja prije svega. Ona obavi ono što joj je partija zadala. Podnese oficijelni izvještaj. Međutim, ti odjednom vidiš: Ali ja bih rekla da ima jedan drugi problem koji sam primijetila da u selima još uvijek postoji to mnogoženštvo, gdje muškarci dovode više žena pa žene pate. Dakle, to su ti segmenti koji se isključivo mogu pronaći u arhivima. Zato su važni arhivi. Zato arhivi moraju da postoje, jer odatle kreće istraživanje. Naučno-istraživački rad počiva na tome, a ne da sjediš u kancelariji na fakultetu ili gdje već sjediš i baviš se isključivo interpretacijama književnih djela. Nema ozbiljnog istraživača koji sjedi u kancelariji i čeka da izađe npr. pripovijetka friška, on je interpretira i objavi u časopisu i to je to. Zbog takvih istraživača mi nemamo ozbiljne naučne produkcije u BiH. Morate ući u arhive, istražiti historiju, istražiti paradigme, kapacitete i vidjeti šta se zapravo desilo, sagledavati historiju, trenutke, i to kako je bilo moguće da se žene organiziraju i aktiviraju – ističe autor izložbe Zlatan Delić.
Razija je odrastala u Zavidovićima, u maloj seoskoj sredini u Kraljevini Jugoslaviji kada žene nisu imale pravo glasa niti pravo nasljeđivanja. I žene su uspijevale da nakon toga završe fakultet. Ona je bila jedna od rijetkih koja je tada završila fakultet. To je bilo moguće jer nikada naše vlasti još od prvih ustava i formiranja država koje danas imamo nisu znanje vidjeli kao potencijalni izvor subverzivnosti. I zato je tada bilo moguće paradoksalno da žene nemaju pravo glasa, nemaju pravo nasljeđivanja, a da im se da da ulaze na univerzitete da dobiju diplomu, pa i da rade. Ona je bila jedna od žena iz tog perioda vrlo malobrojnih koja je tražila obavezno osnovno obrazovanje za djevojčice, da se izjednače plate za isti rad. Imaju dokumenti gdje one traže: ako je ekonomska kriza i odričemo se prava, onda se moraju i drugovi, muškarci odreći, ne samo mi žene – objašnjava Delić.
Nakon Drugog svjetskog rata, već 1945. učestvovala je u AFŽ-ovoj politici, urednica je prva dva broja časopisa Nova žena. Svojim javnim tekstovima i proglasima nastoji emancipirati društvo, a žene pogotovo. Išla je da vidi kako živi naša dijaspora, mladi gastarbajteri, budući da ekonomija dosta ovisi o njima, ispitivala je njihove živote, kako žive na granici između dvije kulture, dvije ekonomije. U partijske izvještaje ubacivala je uvijek nešto više. A to nešto više je književnost i poezija. Nastojala je da sve što piše, prije svega osjeti, da se stavi u taj položaj, kako je to tamo biti, nemaš porodice, o tebi ovisi ovamo dobrim dijelom privreda države, kako ti je u toj kulturi, da li ćeš se odseliti. Obilazeći preduzeća 70-ih godina uočavala je, parafraziram: samo što smo napravili državu, oni leže po kancelarijama i piju kafe. Ti si već tad mogao da vidiš probleme. Stani malo, samo što se završio rat, što smo zemlju digli na noge, izgradili pruge, autoputeve, fabrike, univerzitete. Sve smo napravili i mrsko nam više raditi. Zato je socijalizam i propao. To i ona govori. Oni misle da socijalizam znači da sjediš i glancaš čitav dan nokte i piješ kafice i dobiješ platu na kraju mjeseca. Naravno da ćeš propasti, jer resursi koje su pokušali da naprave zapravo od nerada propadnu.
Jasmina Čaušević, posjetiteljica izložbe, kaže da je o Raziji prije izložbe znala sasvim malo, i to opet zahvaljujući tekstu koji je Zlatan Delić pisao prije tri godine za knjigu Zabilježene. Meni se posebno dopada što su predstavljene i njene lične stvari – bista Lenjina, njene knjige, rodni list, diplome i ostalo. Zanimljivo mi je što je ostavila belešku na prvom broju Nove žene, časopisa AFŽ-a koji je uredila, da je bila prvi direktor i partizanka, kako sama piše. Sviđa mi se lični ton čitave ove izložbe, jer upotpunjuje sliku o opštem društvenom i političkom značaju Razijinog rada. Mislim da je Zlatan uradio ogromnu stvar. Osim što je izložba istorijski i književnoistorijski važna, važna je i kulturološki i sociološki, svakako. Razijin slučaj pokazuje kako se društvo obračunava sa velikim ženama, jer je ona bila i osnivačica Muzeja, a tek se posle 55 godina u Sarajevu, BiH i šire čuje za nju u ovakvom obimu. Sad o Raziji Handžić znamo više od faktografske činjenice da je bila osnivačica Muzeja književnosti.
I druga posjetiteljka Nirha Efendić slaže se da je Razija svojim zalaganjem, opusom i radom zaslužila jednu ovakvu izložbu mnogo prije. Razija je žena koja je imala velike zasluge u našoj modernoj povijesti. Ona je i žena borac, heroj. Bila je prvi upravitelj ove institucije i osnovala je. Moj interes je usmjeren na usmenu književnost, pa sam u tom pogledu mnogo naslonjena i na naše brojne druge žene kojima je Razija bila savremenica. Naša rahmetli Đenana Buturović je, u nekom drugom planu, dala svoj veliki doprinos. Njen naučni opus je sjajan. I bilo je mnogo drugih žena koje su davale svoj maksimalni doprinos, ali su uvijek nekako bile skrajnute. Najveće saznanje sa izložbe za ovu posjetiteljku jeste da je Razija osnovala i vodila ovakvu jednu instituciju. Nirha se ne slaže da je Razijin put bio teži jer je žena. Jednostavno, snažne i eksponirane ličnosti su morale biti na udaru ovog ili onog trenutka nekog procesa. Ne mislim da je to nužno što je žena. Možda su neke druge stvari, ali je pomoglo što je žena u negativnom smislu.
Kada ideš danas i ispituješ ljude ne po ulici, već po institutima, muzejima, fakultetima da li znaju ko je Razija Handžić, ljudi to ne znaju – kaže autor izložbe Zlatan Delić, te dodaje da tako pamćenje i funkcionira. Izložbom o Raziji htio je, zapravo, da odgovori i na pitanje kako je moguće da se danas ne sjećamo jedne žene poput Razije? Koji su to stjecaji okolnosti, te šta se u društvu mora desiti da zaboravimo. Nakon pomne analize arhivskog materijala o Raziji Handžić, te rada na izložbi Delić zaključuje da zaboravljanje nije nikakav novitet. To se dešava u svim kulturama na prelaznim epohama. To nije svojstveno samo nama. Samo što druge kulture žene rehabilitiraju. Nedavno sam na jednoj konferenciji razgovarao sa kolegicom iz Švedske, i oni su, također, neke žene i ličnosti, uopće, zaboravili. Ali su se vratili u svoju prošlost, pogotovo na te prijelomne dijelove i različite žene i razne druge umjetnice rehabilitirali i vratili na mjesta sa kojih su zaboravljene. Simptomatično je apsolutno nama da je sjećanje u Sarajevu danas na jednu ovakvu djelatnicu, ženu i pjesnikinju svedeno na to da je nazivaju Razom nakazom, i to zato što je bila ružna. To su stvari koje sam ja čuo iz usta eminentnih muških književnika. Ovo nije ništa osobno za Raziju. Oni se tako zezaju i ne vide ništa loše u tome. I zato je i logično i razumljivo zašto je toliko trebalo vremena da prođe da o Raziji danas govorimo, iako je još 1977. objavila zbirku pjesama. Sasvim je jasno zašto Razija Handžić ili Vera Obrenović-Delibašić sa nekoliko romana koje se bave socrealizmom nisu ušle u kanon jugoslavenske književnosti. Vera nije ušla i nije bila važna, jer je bila optužena da je bila prosovjetski orijentirana, za Staljina i za njegove politike. I okej. Mnogi su se književnici isto tako orijentirali i politički izjašnjavali, ali su dobili drugu šansu. Vera nikada nije – objašnjava Delić, te dodaje da se ni Razija nije slagala u potpunosti sa svim elementima partije. I to je najviše artikulirala kroz polje poezije. Nije samo pisala o tome da se nisu ispunila komunistička obećanja glede žena. Ne kaže ona otvoreno sada u poeziji nismo mogle biti političarke, ali se to iz stilskih figura uz kontekst može iščitati.
Zlatan Delić smatra da se žene u kanon ubacuju kad zatreba materijala za antologije. Kad hoće da pokažu da nas ima više i kad nestane materijala za antologije par ljudi koji kreira kanon izvuku Nafiju, pa je proglašavaju prvom ženom Bošnjakinjom koja je pisala prozu, a zaborave i prave se blesavi da nema ni Habibe, ni Umihane, ni Stake, ni još žena koje su pisale. Bisera je onda prva Bošnjakinja koja je napisala roman, pa je ubacite u kanon jer vam treba kao materijal da biste pokazali da nas ima više. To rade sve naše nacionalne književnosti i zato naši kanoni izgledaju kao lakrdija. Zato se dešavaju ovakvi slučajevi s Razijom. Nama se po prvi put u našoj historiji danas dešava da ti znanje nije potrebno i da ničemu ne služi. Zato nam tako izgledaju fakulteti koji su potpuno propali, zato nam tako izgledaju institucije, instituti, muzeji koji su pred zatvaranjem. Upravo zato, kad tebi znanje ne treba onda ti možeš da radiš šta hoćeš i onda ti ne trebaju ni književnici, a pogotovo književnice.
Delić ističe i to da ako posmatramo stvari u kontekstu raspada Jugoslavije i završetka rata u BiH, logično je zašto Razije nema ni danas u kanonu. Ona je bila komunjara, ona je bila AFŽ-ovka i tako dalje. Šta će nam Razija? Šta će Razija bošnjačkom etnonacionalističkom kanonu? Njima Razija, koja ionako ima jednu zbirku pjesama, ne treba. O Veri da ne pričamo. Dominantne politike brišu ime, koje je na Balkanu ključni označitelj. Ako si Vera, ne možeš danas dobiti mjesto u kanonu. Srbi te neće zato što si se bavila tematikama koje nisu adekvatne za današnji turbosrpski nacionalizam. Hrvati, ionako nemaš veze s njima. A Bošnjaci pogotovo. A to što si sve napisala o Sarajevu, što je tvoj čitav rad o Bosni, o muslimanki koja se emancipira kroz narodnooslobodilačku borbu... Ma nema šanse da te ubace u kanon. Ako su jedva primili Biseru sa tolikim opusom, kako će ove. Radi se o Nafiji i Biseri, a između njih je toliko žena koje su mogle biti uvrštene. Kanon kreira nekolicina muškaraca, tu i tamo koja žena. Ali je većina muškaraca koji sjede i odlučuju šta će ući u planove i programe. Sjede za kafom i govore da je Raza bila nakaza. To tako funkcionira. To je ogoljeno do maksimuma. Muškarce ubace obavezno, ali uz Ziju Dizdarevića i Hasana Kikića obavezno dodaju Bošnjak da mi ne bi šta pomislili jer su bili komunisti. Meša važi za najvećeg Bošnjaka danas, a izjašnjavao se kao ateista i potpisivao se kao Srbin. Ali to su sve ludorije nastale kad ti znanje više nije važno. Onda nemaš mjerila osim nacionalizma. A kad god se radi o mjestima uglednih poslova, tu žene samo ako baš moraju. Uzmite čitanke, pa pogledajte gdje je Vera, Razija, gdje su romani Bisere Alikadić. Ako ne ubaciš žene u kanon onda nema sjećanja o njima. Nema kontinuiteta. I dobijaš situaciju da su žene uvijek na početku. Da nikad niko prije nije napisao ništa. Nije tačno. To nas uči arhiv i ozbiljan naučno-istraživački rad. Zarovite u arhive. Arhivi nam pokazuju šta se zapravo dešavalo. Šta se radilo, šta se nije radilo. Svako ozbiljno društvo sagledava svoju prošlost. Ne želim da glorificiram kanon, ali kanon konstruira pamćenje. Ako nemaš u kanonu žena, ako se zalome samo ponekad, kao Virdžinija Vulf u svjetskoj, onda će se slučajevi poput Razije Handžić ponavljati iznova i iznova.
Porodica Razije Handžić je, također, bila na izložbi. Muzeju su se javili preko društvenih mreža. Bili su iznenađeni da se neko napokon sjetio. I to je ono što autora izložbe, također, iritira. Mi konstantno imamo to Ah pa neko se sjetio, Ah vidi neko stvarno uzeo te rukopise. Mene to nervira. To je nečiji posao.. Konkretno, moj je posao da istražim silni arhiv Muzeja i to sam i uradio. Porodica Razije Handžić je izložbom ipak oduševljena i presretna. Na otvorenju izložbe su bili unuci i unuke Razijinog brata i sestre i njihova djeca. Donijeli su još neke podatke i eksponate i ispravljali greške za koje ni autor izložbe nije bio siguran. Razija je njima pratetka, a ne samo Razija koja je radila sve što je radila, ali im je drago da je izložba napravljena i da neko radi posao koji je davnih dana trebao biti urađen.
