Početkom septembra jedna od rijetkih vijesti koje su obišle svijet, a da nije u direktnoj vezi s prometnim tragedijama, prirodnim nepogodama i izbjegličkom krizom, bila je otvaranje, u tajnosti pripremane, izložbe Dismaland. Iako su šanse da je naše đačke ekskurzije posjete i vide uživo male (zbog udaljenosti i viza potrebnih za ulazak u UK, a i zbog ograničenog trajanja izložbe), razloga da joj se u nastavi posveti pažnja ima više nego dovoljno.
Ključna riječ: Anarhizam – politička filozofija, odnosno društvena teorija koja se zalaže za ukidanje svih organa vlasti i društvene hijerarhije. Anarhisti se protive svakom autoritetu i sili i zalažu se za apsolutnu slobodu ličnosti. Glavni stav anarhizma je da država kroz svoje represivne organe vlasti (sud, policija, vojska) donosi više zla nego dobra i da državu treba ukinuti.
Septembar, osamnaesti, 2015. godine. Sunčan dan. Sretni smo što smo nakon sedmica neuspjelih pokušaja uspjeli dobiti karte za Dismaland – najnoviju kreaciju čuvenog i tajanstvenog Banksija (Banksy) i grupe internacionalnih umjetnika. Karte se na internetu pojave i rasprodaju u roku od sata.
Sama kovanica Dismaland je igra riječi koja poznatom američkom zabavnom parku Diznilandu daje novo značenje – tužnog i sumornog mjesta (dismal = tužan, depresivan, pust, opustošen, zapušten, sumoran). Igra riječi u podnaslovu – bemusement park, a festival of art, amusements and entry-level anarchism, takođe sugerira mjesto gdje se publika dovodi u stanje zbunjenosti, a sadašnji globalni poredak kritikuje zdravom dozom subverzije i anarhizma. Kroz humor i zabavu publika se poziva na suočavanje sa stvarnošću, a ne na ušećereni bijeg od stvarnosti, što Diznijeva globalna imperija nudi.
Veston-super-Mer (Weston-super-Mare) je turistički gradić na obali bristolskog kanala, koji je doživio prosperitet u 19. i početkom 20. stoljeća, naročito sa izgradnjom željeznice, hotela i šetališta uz morsku obalu, koji su garantirali dobar priliv turista iz Engleske i obližnjeg Velsa. U jeku svoje turističke slave, Veston je 1937. god. otvorio Tropikanu, lijepo zdanje art deko stila i najveći bazen na otvorenom prostoru u tadašnjoj Evropi. No, smanjen broj turista krajem 20. stoljeća dovodi do konačnog zatvaranja Tropikane 2000. godine, i zgrada postepeno počinje da propada i pretvara se u ruinu. Upravo takva lokacija poslužila je kao savršeno mjesto za ovaj apokaliptični zabavni park. Oronuli zidovi bazena, razvaljene fontane i poderani ligeštuli inkorporirani su u postavku izložbe kao eksponati i svjedoci neke ljepše prošlosti i sumorne sadašnjosti.
U svom uvodu u katalogu ove jedinstvene izložbe i zabavnog parka, sam Banksi kaže da je pokušao da stvori zabavni park za cijelu porodicu koji će mladim generacijama dati jednu sasvim drugačiju sliku budućnosti od one koju nam pružaju holivudske fantazije, a ta je: bajka je završena, svijet kao mjesečar srlja ka ekološkoj katastrofi i dosadašnji bijeg od stvarnosti treba da stane. Uz Banksija, gerila i graffiti umjetnika iz Bristola, okupilo se oko ove ideje preko 50 umjetnika i umjetnica iz različitih dijelova svijeta, s idejom da pruže društveni komentar o globalnim humanitarnim i ekološkim krizama, o režimima iz kojih potiču, o slobodi i kršenju ljudskih prava, konzumerstvu i apatiji, ukazujući na potrebu da se svi mi, obični građani, probudimo i vidimo stvarnost, od razvijenog kapitalizma do religijskog militantizma.
Pridružujemo se stotinama ljudi koji već stoje u redu pred ulazom u Tropikanu. Vrata se otvaraju i unutra nas puštaju mrzovoljni redari sa plastičnim Miki Maus ušima, opominjući nas da se ne smijemo, jer ništa unutra nije smiješno.
Jedan od eksponata je igra sa čamcima punim izbjeglica iz Afrike koje publika sa daljinskim upravljačima šalje prema everopskim obalama, dok ih ganja patrolni čamac, takođe na daljinsko upravljanje. U bazenu u kojem se odvija ova igra leže figurine davljenika, dok čamci kruže oko njih. U ovoj mračnoj zabavi za ravnodušnu publiku, Banksi nas podsjeća da u ovoj igri niko nije nevin.
Umjetnik Daren Kalen (Darren Cullen) kreirao je dječije igralište sa pješčanim dvorcima u kojem djeca mogu da dignu zajam da kupe igračke koje žele, ali koje im u suštini ne trebaju. Svijet nevine dječije igre, kao i mnogi aspekti ljudskog života, kolonizirani su kapitalizmom, gdje dječija igrališta postaju kasarne za vježbu budućih vojnika odbrambenih snaga konzumerskog društva. Plakat pred vratima ove radnje poziva djecu: Uđite i uzmite zajam za džeparac.
Stajemo u red da vidimo drugu Banksijevu instalaciju u Pepeljuginom dvorcu, ali čim smo odbili da nas oficijelni fotograf uslika za pet funti, još mrzovoljniji redari naredili su nam da im se maknemo s očiju i pređemo u drugi red. U dvorcu je scena srušenih bijelih konja i prevrnute kočije iz koje presamićeno visi mrtvo tijelo princeze. Paparaci škljocaju sa svojim fotoaparatima i blicevima osvjetljavaju princezu. Scena ne samo što nas podsjeća na smrt princeze Dajane, nego nas poziva da razmislimo o narativima njenog života, ulozi medija i obrazovanja u njihovoj afirmaciji, ali i da preispitamo i našu uloga posmatrača sve češćih pretvaranja tragedija u spektakle.
Malo podalje stoji vojni šator u kojem se može naučiti kako da se štampaju anarhistički posteri i gdje možete pohađati časove iz vandalizma. Umjetnici koji rade u reklamnim i grafičkim industrijama pokazuju kako svoje usluge stavljaju na raspolaganje političkom aktivizmu u borbi protiv kapitalističkog poretka.
Puno je toga da se vidi, toliko detalja koji podstiču na razmišljanje. Umjetnici, osim ozbiljnih poruka, takođe zbijaju šalu i na svoj račun, priznajući da su i oni dio tog sistema. Htjeli mi to ili ne, svi smo učesnici i igrači u postojećem sistemu. Mada izložba parodira konzumerstvo i kapitalističke vrijednosti, i sami organizatori (uključujući i Banksijevu kompaniju) nisu protiv zarade. Dapače, suveniri koji su na prodaji u Dismalandu, iako adekvatno zacijenjeni, idu ko halva.
Ne znam kakvi su planovi za budućnost Dismalanda nakon njegovog zvaničnog zatvaranja u septembru, ali ako nas kapitalistički sistem ičemu uči, to je da se potražnja (koja je trenutno velika) mora zadovoljiti ponudom. Na kraju, ako pravi Dizniland ima globalnu strategiju, i postoji već i u SAD-u, Kini, Evropi i Japanu, zašto i ova grupa umjetnika ne bi pošla istim stopama i ponudila mnogo vrednije iskustvo mladoj publici?
Iako je sada teško zamisliti postavku negdje izvan Tropikane, zapravo bi jedini pravi rezultat ove najnovije Banksijeve izložbe bio da ona krene na put po Evropi. Ako je mogao u Bosnu i Hercegovinu doći pehar Lige šampiona, privlačeći hiljade djece i roditelja, zašto ne bi i Dismaland?
U međuvremenu, nastavnici likovne umjetnosti, pogotovo u srednjim školama, mogli bi skrenuti pažnju svojih đaka na ovu izložbu; materijala i fotografija na internetu ima dovoljno. Štaviše, mogli bi ih podstaći da sami kreiraju radove koji bi se dobro uklopili u Dismaland. Ako nastavni plan i program ne predviđa anarhističku umjetnost, ovo je dobar povod da se taj propust ispravi.
