Ponedjeljak, 1. 11. 2021.
Ponedjeljak u školi nije tako tmuran kao na drugim radnim mjestima. Svi su veseli, mnogo je dječje graje, svuda naokolo je veseli žamor. Drugari se grle, smješkaju, raduju novom druženju. Tu je i poneki tajnoviti pogled skrivene simpatije. Prepričavaju se doživljaji od vikenda. Pozitivna energija ispuni svaki kutak prostorije. Ponedjeljkom se zaista osjete sve čari nastavničkog zanata. Tako bi valjda trebalo biti svaki dan?
Predajem učenicima drugog razreda. Prošle godine bili su podijeljeni u dvije grupe, pa se još uvijek i ne poznaju svi međusobno.
Treći čas je matematika. Primijetim nervozu kod jednog učenika. Često pucketa prstima, odlazi u toalet, izbjegava direktan pogled. Vježbamo sabiranje do deset i nastojim da ga što više uključim u razgovor. Vidim da krišom sabira na prstiće i pokušava da odgovori prije drugih, ali često pogriješi. Očigledno je pod pritiskom. Našalim se: Blizu si. Promašio si samo za jedan broj. Hajde da to prebacimo u marke. Ako imaš pet maraka i učitelj ti da još dvije marke (izvadim iz džepa 2 KM i dam mu), koliko ćeš onda imati novca?
Pa 7 maraka, odgovori kao iz topa.
Eto, vidiš da znaš čim se radi u parama, zaključim.
Svi smo se malo nasmijali. Vidim da je i njemu lakše. Djeci uvijek nastojim približiti gradivo na realno primjenljivu situaciju. Tu se lakše snalaze. Ubrzo završavamo nastavu. Odlazim kući lakši za dvije marke, ali zadovoljniji – imam utisak da sam skinuo teret s njegovih nejakih leđa.
Utorak, 2. 11. 2021.
Ulazim u učionicu, pozdravljam đake, sjedam za katedru. Već na prvom času onaj dječak od juče javio se da odgovara matematiku.
Učitelju, mogu li da odgovaram?, govori vidno uznemirenim glasom.
O, dobar dan, oslovljavam ga imenom.
Kako si? Jesi to poželio učitelja pa mu ne daš ni da sjedne, govorim mu sa osmijehom, a on se nekako nevoljno nasmija.
Mogu li da odgovaram, molim Vas? Moram da popravim trojku iz kontrolnog, pita nervozno.
A šta fali tvojoj trojci? I to je fina ocjena. Znači da si dobar, pokušavam da opustim atmosferu.
Ali, tata i mama se ljute na mene. Neće da pričaju sa mnom, drski su i ruže me, govori pokunjeno.
Evo, evo, sad ćemo, polako, ništa ne brini, nastojim da ga smirim, a i sam znam šta me čeka.
Nikad nisam volio da ocjenjujem djecu u ranom školskom uzrastu. Oni su tad još mali, 7–8 godina, i svaku lošu ocjenu najčešće doživljavaju tragično. Nerijetko i roditelji vrše pritisak na njih. Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude uspješno. Od najranijeg uzrasta djeci se nameće da budu uspješna, a ne da posjeduju kvalitete.
Ima da budeš odličan; Ja ću se žrtvovati, tvoje je samo da imaš petice; Moraš da budeš dobar sportista. Fudbaler zvuči popularno; Poslije škole ideš u školu jezika. Mora se strani jezik znati; Evo, sve smo ti omogućili, a ti nam to vrati peticama; Kako je ona dobila 5, a ti 3...
Nažalost, sve je veći broj roditelja koji imaju prevelika očekivanja od svoje djece. Mami je bitno da u Viber grupi roditelja napiše kako je njeno dijete dobilo pet, kako je učitelj pohvalio i slično. Očekivanja preambicioznih roditelja često su praćena kritikama. Posljedica toga je da dijete gubi samopouzdanje, počinje se osjećati nesposobnim i biva u stalnom strahu da će iznevjeriti roditelje. A roditelji su obezbijedili produženi boravak prije škole, privatne časove poslije škole, treninge, sekcije, nove patike za peticu iz prirode i šta sve još ne, ali nisu ono najbitnije – provoditi vrijeme sa svojim djetetom, pustiti ga da se uprlja na livadi, penje na drveće, skače po bari, izdere koljena. Sve češće čujemo: Nemoj to! Uprljaćeš! Slomićeš!
Sad zamislite da zreloj osobi, recimo u tridesetim godinama, svakodnevno govorimo da joj je ručak bio neukusan ili da ne zna da parkira auto ili da je loša u svom poslu? E upravo to roditelji rade djetetu! I još često povišenim tonom.
O svemu ovome razmišljam dok dječak prilazi tabli, riješen da popravi svoju ocjenu. Vidno ima tremu, lomi kredu, hoće nešto da piše.
Pa ja već vidim da si ti odlično naučio, evo kreda sama piše. Vidi... Švrljam nešto po tabli, pokušavam da ga oraspoložim i razbijem tremu. Sjednem u njegovu klupu.
Evo, budi nam ti danas učitelj. Reci ovoj djeci šta je to duž?
Duž je prava linija oivičena dvjema tačkama!, odgovori u jednom dahu.
Ma bravo, ti bi bio bolji učitelj od mene. Hoćeš da se mijenjamo?, pitam ga, a u uglu usana mu se ote smiješak. Začas je nabrojao geometrijske oblike i geometrijska tijela. Sve je to bilo tako lijepo naučeno, kao pjesmica. Baš onako kako ne treba – napamet. Tekstualne zadatke ne razumije i teško se snalazi.
Ne učimo djecu da misle, da povezuju stvari, a to im je jedina priprema za budućnost. Da bismo poboljšali proces mišljenja, djeca moraju više da se kreću. Tu smo, izgleda, svi zakazali, i škole i roditelji. Djeci je najpotrebniji odmor u prirodi, boravak u parku, daleko od računara i telefona. Ne treba njima stotinu sekcija, nego šuma i park.
Bilo je grešaka u njegovom odgovoru, nije baš za odličnu ocjenu. Više je za 4. Sad se i ja lomim, hiljadu misli mi se vrzma po glavi, postajemo nervozni i on i ja, a slutim – i roditelji. Pod pritiskom pokušavam što prije da pronađem najbolje rješenje: sa jedne strane – ne treba spuštati kriterijume, a s druge strane – gledam u njega kako strepi i gricka donju usnu. Prolaze mi slike kako saopštava roditeljima da je dobio 4, oni bijesni, on se muči... Zamjeram i sebi i kolegama koji popuštaju. Znanje je iz godine u godinu sve slabije, a prosjek ocjena sve veći. Da bi izbjegli probleme sa roditeljima i inspekcijom, mnogi idu linijom manjeg otpora i sve to zbog prevelikog očekivanja. Pitam se da li ja sad svjesno treba da učinim nepravdu? Zar dijete mora da bude odlično da bi sutra bilo uspješno? Vršeći pritisak na djecu da budu odlična gušimo i zanemarujemo njihove talente. Zar radije biramo mrzovoljno i nezadovoljno dijete koje je odlično, nego srećno i zadovoljno dijete koje uživa u svom talentu? A sve to zarad objave dječje knjižice na Fejsbuku i 50-ak lajkova?!
Srijeda 3. 11. 2021.
Neki oblačan i mračan dan. Pada blaga jesenja kiša, ali nije nešto hladno. Dolazim pred školu. Oko dvorišta milion auta. Tražim parking, sve zauzeto. Automobili stoje na trotoarima, po kolovozu, pred školskom kapijom blokiran je prolaz. Jedva se pješke provlačim i češem se o mokra auta. Djeluje kao stanje opšte uzbune. Ko bi rekao da to samo roditelji ispraćaju djecu u školu. Nose im ruksake i drže kišobran da slučajno ne bi njihovo mezimče pogodila koja bezobzirna kapljica kiše. Pred školom se dugo ljube, pozdravljaju, mašu. Djeca se redaju u redove i ulaze u zgradu, a pravi roditelji stoje pred školom i čekaju da njihova sreća uđe u školu. Još poneki pogled i mahanje iz daljine. Sve više liči na ispraćaj u vojsku.
Razmišljam koliko su roditelji prezaštitnički nastrojeni, djeca razmažena, a škola sa zastarjelim metodama. Sjećam se svojih dolazaka u školu. Dolazili smo po sat vremena ranije, igrali skakavaca, lastiša, klikera. Danas dosta djece to i ne može, nemaju koordinaciju pokreta, fleksibilnost, motoriku. A i sve im brzo dosadi. Nama kad je bilo dosadno smišljali smo način kako da ubijemo dosadu, a danas roditelji djeci odmah upale igrice, televizor... dobiju sve i odmah. To dovodi do niskog praga tolerancije kod njih, slabije motoričke sposobnosti, visoke frustracije. Roditelji prebacuju krivicu na školu, škola na roditelje.
Sjećam se kad sam tek počeo raditi u jednoj područnoj školi. Iz nekog zabačenog sela, uslovno rečeno sela, jer je to bila samo jedna kuća, dolazio je dječak, učenik drugog razreda. On i njegova majka krenu svako jutro prije 6 sati da bi on stigao u školu do 7.30. Pješačio je u oba smjera 15-ak kilometara svakodnevno, po kiši, snijegu, vjetru, oluji, ali nikad nije izostajao s nastave. Predavao sam mu tri godine. Uvijek je bio skroman, poslušan i vaspitan. Zadovoljan je bio jednom igračkom. Dječak koji nikad nije vidio tablet, računar, pokretne stepenice... Nema mnogo igračaka, ali je srećan. Ima psa, krpenog zelenog žapca i pet drugara iz razreda. Sjećam se njega i gledam sad ovu gradsku djecu: na odjeći im etikete vrište, pametni satovi, pametni telefoni, a generacije koje nam dolaze u školu svake godine sve su lošije.
Četvrtak, 4. 11. 2021.
Lijepo sam povezao časove likovnog, fizičkog i muzičkog i djeca su cijeli dan radosna. Najviše vremena provode u igri i kroz igru uče, a da toga nisu ni svjesna. Po mom mišljenju, to su tri najvažnija predmeta za djecu do 12 godina, ali njima se u školi ne pridaje dovoljno značaja.
Ipak, ovaj četvrtak sam sebi začinio roditeljskim sastankom. Uvijek sam imao sreću da imam dobru i korektnu saradnju s roditeljima. Na početku postavim stvari tako da shvataju da imamo zajednički cilj i da zajedno radimo u interesu djece. Naravno, nekad se tu pojavi neki roditelj koji sve zna, koji se poziva na neke zakone i koji je, naravno, uvijek u pravu. Ovaj sastanak teče lagano i opušteno. Razgovaramo o učenju i uspjehu u odjeljenju. Nema nekih problema, osim onih ko je koga gurnuo, pretekao prilikom ulaska u školu i slično. Sve dok se ne javi jedan visok i korpulentan gospodin, državni službenik. Pita zašto sam ja njemu dao zvjezdicu da oboji? Da, dobro ste pročitali. Zašto njemu, ne djetetu, nego njemu.
Pa, gospodine, Vi ste djetetu uradili domaći. Dijete je dobilo 5, a vi zvjezdicu iz domaćeg.
Valjda je mislio da ne prepoznajem rukopis odrasle osobe u odnosu na nevješti rukopis učenika drugog razreda? Nije mu bilo baš prijatno što sam ga pitao da li je obojio zvjezdicu.
A po kojem zakonu mi, roditelji, treba da radimo zadaću s djecom?, pita ljutito. Slušam u blagoj nevjerici. Valjda on podrazumijeva da djeca sve treba da urade u školi, tako da roditelji kod kuće nemaju ništa s njihovim obrazovanjem. Čuj po kojem zakonu!
Gospodine, počinjem laganim tonom, zakoni u nekoj državi postoje da bi se suzbilo loše i neodgovorno ponašanje pojedinaca. Pretpostavljam da ste Vi učesnik rata, patriota i akademski građanin. Patriota poštuje zakone svoje zemlje i voli svoju zemlju. Da li je Vama potreban onaj znak ograničenja brzine kada prolazite vozilom pored škole? Hoćete li tu projuriti 100 na sat?
Gleda u mene blijedo, ne razumijući zašto mu sad to pričam.
Razumni ste, naravno da ćete usporiti u zoni škole. Taj znak stoji tu zbog onih drugih sa nižim nivoom svijesti i odgovornosti. E sad, da li je Vama potreban zakon koji će Vas natjerati da radite sa svojim djetetom? Nemojte da radite sa njim zbog učitelja, ocjene ili zato što zakon tako nalaže. Ne mogu ni zakon ni učitelj voljeti više Vaše dijete od Vas!
Nadam se da je razumio.
Petak, 5. 11. 2021.
Petak je, kraj sedmice. Konačno. Stari kažu da petkom ne valja davati loše ocjene – nije od napretka. Kažu još i da dijete treba, da ne bi dobilo lošu ocjenu petkom, da nosi rasparene čarape! Ako, ipak, u petak dobije lošu ocjenu, treba narednih 40 dana svako veče da stavlja knjigu pod jastuk. Ako tako kažu stari – onda tako treba raditi!
Šalu na stranu, možda su stari znali da smišljaju običaje u koje danas emancipovan čovjek ne može da vjeruje, ali valja biti pronicljiv i iz njih izvlačiti pouku i čistim srcem prepoznati dobru namjeru, ali se ne oslanjati previše na te običaje, jer sve se promijenilo, samo obrazovanju to ide dosta teško – uporno izmiče reformama, kao dijete kad bježi od bake koja mu nosi džemper da ne nazebe, a ne priznaje da mu je već hladno.
Naše ondašnje ili jugoslovensko obrazovanje bilo je dobro za svoje vrijeme, s tim da mu je jedna od slabosti bilo vrednovanje reproduktivnog znanja. A šta vrednujemo sada?
Da, školski sistem se nije mijenjao godinama. Ustvari, zamijenili smo... Dan škole za vjersku slavu; Dan mladosti za obilježavanje stradanja nekog od naroda; Pionirsku zakletvu za prvoaprilske laži, a uzorne omladince za pojedince koji su se snašli; udarnike za neradnike; štafete mladosti za hodočašća ili marševe na mjesta stradanja... A bilo je mnogo prečeg za promjene i mnogo ljepšeg za ugledanje... Zamijenili smo život za smrt.
Jedino se u Bosni i Hercegovini posljedice rata osjete 30 godina. Evropa se od Drugog svjetskog rata oporavila do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Samo smo mi u vječnoj tranziciji. Stalno u nekim polovičnim ili lošim reformama. Posljedice osjećamo svi, pa tako i djeca. Prema statistici, svaki drugi učenik u BiH funkcionalno je nepismen.
Sjećam se da nam je profesor na fakultetu pričao da je Finska poslala tim svojih stručnjaka u tadašnju Jugoslaviju da reformiše svoje školstvo po ugledu na jugoslovensko. Da bismo poboljšali trenutni školski sistem, moramo se osvrnuti na prošlost i ono što smo potisnuli, pa uzeti ono najbolje jugoslovensko, usavršiti i osavremeniti.
Mi danas djecu učimo da treba da postanu programeri, advokati, da treba da odu u Njemačku ili Ameriku, jer tamo je novac. A učimo li ih da treba da budu dobri drugari, da su pravi prijatelji najveće blago i da je prijateljstvo uvijek u modi? Učimo li ih dobroti, solidarnosti, podršci za najbliže...? Današnje društvo, a često i škola, zaboravlja da slavi život.
Prekidam ove teške misli i vraćam se u razred. Počeo je novi mjesec, pa sam im obećao da će se razmjestiti kako žele. Bliži se kraj časa, bučno će biti da se dvadesetak đaka premješta, ali naravno – obećanje je obećanje. Ako smo se tako dogovorili, onda će tako i biti. Razmještaju se. U klupi su dječak – djevojčica, po dogovoru. Svi su sjeli na mjesta, srećni i zadovoljni. Dobro im dođe malo promjene. Redari kupe smeće, sređujemo učionicu. Prilazi mi jedan dječak i tiho govori, u povjerenju: Učitelju, mogu li ja da sjedim sa Sarom?
S kim?, upitah.
Sa Sarom, prošaputa.
Govorim mu da su se već razmjestili i da je drugarica s kojom sad sjedi fina i mirna djevojčica.
Znam, učitelju, ali meni se Sara sviđa. Mislim da sam malo zaljubljen u nju. Lice mu se iznenada zarumeni i okice zacakliše. Primaknem mu se bliže. Može, naravno da može. Hajde da to ovako uradimo, a da Sara ne posumnja. Ja ću je u ponedjeljak premjestiti pored tebe. Neka to bude naša mala tajna, može? Može, učitelju, reče sa osmijehom.
Odlično. Baci pet!, kažem, a on otrča na mjesto trudeći se da se na njemu ništa ne primijeti.
Bliži se i kraj školskog dana. Posljednji čas je odjeljenska zajednica. Pričamo o drugarstvu. Iznenađujem se da većina djece ne zna pjesmu o drugarstvu Branka Kockice. Nostalgično im pričam da smo mi nekad učiteljicu oslovljavali sa drugarice učiteljice. I ljuti direktor je bio drug. Drug upravnik, drug milicioner, pa i drug predsjednik.
Završavamo čas, oni se grupišu u redove i svi pjevaju: U SVIJETU POSTOJI JEDNO CARSTVO, U NJEMU CARUJE DRUGARSTVO... Imam osjećaj da se stvari vraćaju na svoje mjesto.
A da i mi razmislimo o carstvu i drugarstvu? CARSTVO U DRUGARSTVU, drugarice i drugovi!
