Dok dlanom o dlan... prebrzo prođe!
I kao što se na poluvremenu neke utakmice ne osvrćete previše na minulih pola sata ili 45 minuta, a s optimizmom i nadom iščekujete nastavak, tako je i na školskom raspustu. Barem ja to tako vidim. Kćerke mi ne stvaraju neku glavobolju što se škole tiče, fino uče, a i ja sam, moram priznati, malo poravnao. I to je već dosta dugo tako – odem na informacije, preferiram roditeljske, to su ipak malo konkretnija druženja. Navijam da cure što bolje savladaju jezike, da se bave sportom i ako ima vremena i prostora da se iškoluju još kakvim vještinama, odnosno u našem jeziku popularnim terminom skilsovima.
Moj drug u šali kaže: Bitno je biti pragmatičan u odabiru stranke, a stranka će se pobrinuti za diplomu. Taman priliči što sam ga citirao – EYOF je na pragu, a on bivši reprezentativac u jednom žestokom zimskom sportu. Samo mu ne ide u prilog što je retro tip kao i ja. Obojica smo se školovali na stari, prevaziđeni način.
Elem, puno je učenja, a i sve su nam ocjene bile dostupne. Nit smo se šokirali onim niskim, nit smo padali u euforiju kad bismo dobivali one najželjenije visoke.
Vratimo se dragom raspustu. Sve bi nekako relaksirajuće. Nit su cure kukale da im je dosadno, nit smo se sudarali po kući. Svako se zabavljao kako je htio. Malo snijeg, skijanje, klizanje, koji film, izađi van, vrati se kući. Vrijeme je to kada nakratko zaboravite na stvari iz škole koje su vas iritirale ili se niste slagali s njima. Učini vam se kao da ste nepotrebno preuveličavali dojmove i da će uz malo strpljenja sve biti... cool.
Hm, hoće li? Ali osjećaj je prijatan. Vjerujete da će drugo polugodište donijeti, možda ne nirvanu, ali barem neki feeling tik do nje. I da će se stvari popraviti, a one dobre ostati baš takve. Da zaželimo učiteljicama i nastavnicima zrelost, razboritost, staloženost u odlukama, kao i da se ne nađu na meti kakvog razularenog roditelja ili još gore – razularenog nasilnog učenika.
Našoj djeci u osnovnim i srednjim školama, kao i onima na faksu, poželimo da im učenje ne naruši zdravlje, da se ponašaju časno i kontaju brzo. Da vedri dolaze u školu i u istom raspoloženju idu kući. Neka se okane divljačkih tuča i prolijevanja krvi po školskim dvorištima i po skrovitim ćoškovima WC-a. Kakav jebeni mobing, terorisanje?
E ovdje u tekst uključujemo i školske pedagoge i direktorice. Neka budno motre da djeca ne nose kući košmare. Zar nije neuporedivo bolje da im misli okupiraju simpatije i ljubavi?
Na šta staviti naglasak – na životne vrijednosti i edukaciju što nas vodi u Evropu i svijet ili na bh. društveno-političku tematiku, uz razvijanje i veličanje plemenskih i stranačkih ideologija, što opet na osoben način vodi našu djecu ka evropskim gradovima. Prepuštam to vama.
Ma moglo bi se ovdje još toga reći, al ne kvarimo ugođaj. Raspust nam je u gro planu. Završio je, istina, arhivirali smo ga, al nam je mnogo prijao. Đacima i roditeljima. A i opet će doći.
Lijepo je bilo... Doviđenja u... A dotle opušteno! Ali i vrijedno i pažljivo. Bliži se (nametnuti) horor upisa u srednje škole. Upis fakulteta. Ma i raja iz obdaništa će uskoro stepenicu više da se popne. Ali imamo fore do tih ljetnih dana.
Šta još reći za finale? Ne peglajmo djecu kod kuće, često je to potpuno nepotrebno. Pričajmo regularno s predavačima, ljudi imaju buljuk problema, baš kao i mi. Razgovarajmo s drugim roditeljima, to je najbrži i najjednostavniji put da se riješe razmirice među našom djecom. Razvijajmo kultura dijaloga!
Ha, baš ovo zvuči knjiški, možda i previše, a? A mi smo svi ipak (samo) ljudi. Čujemo se, adios!
Veeeeliki raspust za sve nas!!! ????
