Dogovor sa Muamerom Lindov, učiteljicom u Osnovnoj školi "Džemaludin Čaušević" postignut je nakon njenog predavanja na temu "Nastavnici, voditelji promjena". Dogovor je podrazumjevao da ekipa Školegijuma dođe u učionicu, isprati jedan čas, te se uvjeri kako čitanje može biti jako interesantno i učenicima drugog razreda.
Dolazak "novinara" izazov je i za djecu i njihovu učiteljicu; čavrljanje i došaptavanje ne prestaje, ogledaju se i vrpolje na klupama, a kada uhvate naše poglede, stidljivo okreću glavu. Učiteljica nam govori da su pitali, saznavši da će doći gosti da pišu priču o njima: „Jesmo li mi to postali popularni?“.
Izazovimo druge
«Naravno da svojim radom nisam željela neki publicitet u javnosti. Naprosto sam ispričala šta radim sa djecom, a drugima se to dopalo. Pristala sam na vašu posjetu, jer želim da ova priča bude motiv drugima, jer želim da svojom gestom izazovem druge. Najsretnija bih bila kada bi to bilo kao sa dominama. Da jedna pozitivna priča, bilo čija, izazove niz pozitvinih priča», u razgovoru tokom malog odmoru pričala nam je Muamera Lindov.
Djevojčica iz zadnje klupe, dok učiteljica govori, tiho nam saopštava ime svoje omiljene knjige; riječ je o Pinokiu. Knjige su u ovom razredu popularne i svake sedmice s nestrpljenjem se očekuje čas čitalačke sekcije.
Kako se formalni dio razgovora bliži kraju, nemir u razredu postaje veći. Pripremaju se za odlazak u svoj čitalački kutak, sastavljen od desetak manjih stolica, poredanih u krug, i dvije police sa knjigama i slikovnicama.
„Inače ne čitamo u ovoj učionici, jer je premala“, kaže učiteljica. I zaista – sredinom časa u učionicu dolazi još jedna grupa djece, spremnih za današnje čitalačke sesije. Na nas se pretjerano ne obaziru i odmah odlaze da izaberu jednu od knjiga s polica, koje će pregledati nekoliko minuta prije nego što učiteljica počne priču. Iako su poprilično stješnjeni jedni uz druge, u momentu kada počne čitanje – žamor se stišava. Ovo, ipak, nije klasično čitanje – kako će se pokazati, djeca učestvuju u priči od naslova do kraja.
Današnja se priča zove „Čupko“ i prva postavljena prepreka jeste razotkrivanje naslova. Ruke su u zraku, svi se žele okušati u pogađanju i baš svako želi biti taj koji će otkriti „ko je taj Čupko“. Od nekoliko prijedloga (pas, ovca, čupavi dječak) učiteljica razotkriva misteriju – današnja priča je o psu zvanom Čupko.
Interesovanje učenika
Ključno je interesovanje učenika – nijednog momenta nisu prepušteni dosadi, već napeto iščekuju sljedeći Čupkov potez jer znaju da će upravo jedan od njih moći dati svoje tumačenje poteza likova iz priče. Gestama, mimikom, glumom mogu iskazati ono što možda ne znaju opisati riječima, pa oni hrabriji pred ostalima imitiraju napuštenog i tužnog psa, životinju koja je izgubila mamu. I ne samo to –ova je priča vrlo slična svakodnevnim situacijama susreta djece i pasa lutalica, te česte ljudske okrutnosti prema napuštenim uličnim životinjama. Izbor nije slučajan, kako nam potvrđuje učiteljica, koja tvrdi da uvijek bira poučne i edukativne priče, jer želi da djeca čitanjem nauče nešto o životu ili da zauzmu stav prema postupcima likova. Svoj stav, naravno, moraju argumentirati. Tako je bilo i ovaj put: učiteljica, završivši priču, postavlja nagradna pitanja. Šta je u priči bilo lijepo, a šta ružno? Opet, svi imaju spreman odgovor, i svi ga žele reći u isto vrijeme (ukoliko im je naše prisustvo na početku bilo strano, sada su se sasvim navikli i žele pokazati ono što znaju na svaki način). Većina učenika prepoznaje okrutnost prema životinjama kao nešto što nije dobro i što se ne smije raditi, iako nekolicina njih nevoljko priznaju da su i sami ponekad gađali mačke i pse kamenjem, nisu im dali da jedu... Nije lako ovako nešto priznati pred drugovima i drugaricama iz razreda, pa se pokušavaju opravdati, govoreći da nikad nisu htjeli da povrijede životinje, već samo da ih otjeraju ili uplaše. Na čelu sa učiteljicom, zaključuju šta su iz priče naučili.
Pažnja popušta nekoliko minuta prije kraja, jer im je posljednji čas i roditelji ih čekaju ispred škole. Djeca izlaze iz učionice, učiteljica se zahvaljuje, a na nama je ostalo da o njenom radu napišemo tekst i tako, nadamo se, izazovemo domino-efekat.
