U prvom izdanju Školegijuma (školske 2010/2011. godine) objavljena je priča o Specijalnoj školi «Đorđe Natošević» u Prijedoru, čiji su izvanredni đaci, skupa s osobljem, bili smješteni u montažnu baraku. Dvije godine poslije toga Školegijum je na istom mjestu, i prijatno je iznenađem.
Šta je trebalo uraditi
Novi, prekrečeni zidovi. Nova fiskulturna sala. Sređeni kabineti i restoran. Opremljene radionice. Učionice prilagođene uzrastima i potrebama. U zbornici nas je desetak.
Direktorica Slađana Radaković: "Svi smo zapeli, tražili smo sredstva, dosađivali, radili i dobili školu kakvu vidite. Kada radiš sa djecom koje imaju smetnje u razvoju, moraš im omogućiti ambijent u kojem će se osjećati ugodno i davati maksimum od svojih mogućnosti".
I zaista, djeca izrađuju nakit, predmete od kože, metala, drveta. Rade lutke, jastuke, stolice, stolove. Pripremaju i organiziraju izložbe, humanitarne akcije i aukcije.
"Sad smo u situaciji da dobrim dijelom izdržavamo sami sebe. I to nam je bio cilj. Uz podršku nadležnih institucija i donatora na ime raznih projekata, imamo školu koja je u ovoj kategoriji jedna od prepoznatljivijih u državi."
I jedna od rijetkih koja ima senzornu sobu i osoblje obučeno da radi sa djecom kojima je terapija prijeko potrebna.
Nagrada za čula
Tretman u senzornoj sobi omogućava osobi bolje funkcionisanje, bolju reakciju na uticaje iz okoline tako što se pospješuje razvoj svijesti o svijetu oko sebe, poboljšava pažnju i koncentraciju, omogućava relaksacija, podstiče samopouzdanje. Soba je namjenjena prvenstveno djeci koja imaju poremećaj pažnje, hiperaktivnoj djeci, ali isto tako je mogu koristiti i zdrave osobe koje su u stanju povećane fizičke aktivnosti, uznemirenosti ili stresa. Senzorna soba "obraća se" svim čulima.
Školska defektologinja Gorica Bogičević upoznaje me sa načinom na koji radi i kako pomaže djeci. Sve je vrlo osjetljivo, pa ulazimo bez obuće. Dojam je potpuno drugačiji kada se obična svijetla pogase, a upale ona raznobojna, “terapijska”. Soba je sa svih strana obložena spužvama, koje su tu radi sigurnosti djece tokom terapije. Sa lijeve strane je uređaj za puštanje muzike. Sve je povezano na daljinsku kontrolu. Fotelje različitih veličina i oblika, tzv. “lazy bag-ovi”, smještene su uz strunjače. U većim su foteljama zvučnici, tako da djeca muziku osjete i kroz vibraciju, dok sjede. U jednu od strunjača je, u vidu slagalice, postavljena kuća: zidovi, prozori, krov – sve je u drugim bojama. Tako djeca razvijaju motoričke sposobnosti, uče se prepoznavati oblike i boje. Sa desne strane su stakleni stubovi kroz koje “plove” mjehurići u raznim bojama. I tako, duž cijele sobe, instrumenti, za različite vidove terapije: defektologinja mi objašnjava da su se mjehurići pokazali iznimno dobrim za hiperaktivnu djecu. U sobi su još i pilates lopta i ogledala, jer je jedan vid terapije naučiti djecu da se ne boje vlastitog odraza; iako je ne manje onih koja uživaju da se ogledaju.
“Terapija traje 20 minuta. Obično se radi jedan na jedan, terapeut sa djetetom, ali imamo lakše slučajeve i tada uvodimo više djece istovremeno, radi opšteg opuštanja. Instrumente koristimo zavisno od smetnje u razvoju. Najčešće radimo na poboljšanju čula. I svakodnevno osjetimo napredak kod djece”.
Svi svjetlosni efekti izgledaju čudesno i razumljivo je na koji način djeluju na djecu. Međutim, ne pale se sva svijetla istovremeno, niti su svi stimulansi preporučeni za svaki problem. Nekada se preferiraju slabije boje, jer djeluju umirujuće na djecu, a negdje snažnije.
Naročito je zanimljiv mehanizam koji defektologinja šaljivo zove „učiteljicin TV“. Riječ je o „kutiji“ koja zaista podsjeća na televizor, ali, umjesto klasične slike, tu je trodimenzionalni tunel koji također mijenja boje. Djeca dobiju taster pomoću kojeg sebi podešavaju odgovarajuću boju i tako „ulaze“ u tunel. Tu je i senzor koji reaguje na pokret ili promjenu intenziteta glasa, pa, u skladu sa promjenama, mijenja boje ili proizvodi različite zvukove.
„Ovaj je senzor odlično djelovao na jednu djevojčicu koja je, kad je počela dolaziti, pokretala samo dva prsta. Bila je potpuno nesvjesna svoje okoline i nije reagovala na podražaje. Kada je dolazila u sobu, prolazeći pored ovog senzora, odjednom se zainteresovala kada je primijetila da se boje mijenjaju kada se pokrene. Nakon nekoliko mjeseci, njena motorika se poboljšala i počela je koristiti glas“, naglasila je Gorica Bogičević.
Copy-paste za sve škole
Mnogo je djece kod koje se osjetilo poboljšanje sa početkom terapije u senzornoj sobi. Terapeuti ove škole govore kako je užitak raditi u ovim uvjetima, a naročito je stimulirajuće vidjeti uživanje i opuštenost kod djece koja su inače u grču, u strahu, što je često bio rezultat pogrešnog pristupa ili neadekvatne terapije.
Znajući ovdašnje prilike, naročito u vezi sa finansiranjem ovakvih i sličnih projekata, bile su male šanse da će ova prijedorska škola uspjeti u svojoj nakani. Institucije u kojima se školuju i borave djeca sa posebnim potrebama su jednako zapostavljene kao i ostale obrazovne ustanove: dežurni je krivac manjak sredstava. Međutim, inicijativa cjelokupnog kolektiva – ne samo osoblja, već i učenika i roditelja – pokazuje da se, uz nešto kreativnosti i volje "čuda" mogu ostvariti. Ništa se ne dešava čarolijom, već radom i inventivnošću. Primjer prijedorske škole pokazuje da upornost nije besmislen i nepotreban kvalitet.
