Hronologija dešavanja u posljednjih nekoliko dana, koja su nakratko usmjerila pažnju javnosti na radio kao medij, može se sažeti ovako: direktorica radija Pejka Medić, nakon nekoliko mjeseci pritisaka na redakciju dramsko-dokumentarnog programa BHR1, početkom 2021. godine praktično je (ne i administrativno) suspendovala njegovo emitovanje. Njen motiv je, navodno, nezadovoljstvo dokumentarnom emisijom o Srebrenici, emitovanoj u julu prošle godine, koje dijele i drugi srpski kadrovi u državnoj medijskoj kući. Ta suspenzija pokrenula je niz javnih protesta, u formi ličnih stavova ili grupnih saopštenja, izraženih u medijima i na društvenim mrežama. U nedostatku transparentnosti u vezi sa suspenzijom – obrazloženja preduzete mjere – komentari na društvenim mrežama pokrenuti ovim reakcijama usmjerili su nezadovoljstvo i bijes na direktoricu Radija, nalazeći njenu motivaciju u njenim političkim uvjerenjima iskazanim na ličnim mrežnim profilima. Na kraju je zatražila zaštitu bojeći se za svoju sigurnost.
Jednom skrenuta u politički kontekst (ne bez osnova, svakako) i dovedena na ivicu govora mržnje, javna rasprava udaljila se od možda važnijeg pitanja: zašto je dramsko-dokumentarni program uopšte potreban.
Na stranici državnog radija, gdje se definišu misija, vizija, ciljna publika, programski profil i ciljevi stoji, između ostalog:
Informativni program je ključni sadržaj. Osnova programa je program uživo sa voditeljima u studiju, kombinacija govora i muzike. Pored informativnih emisija, osnovni žanrovi su debate, dokumentarni programi, sportski, umjetnički i kulturni, dramski, obrazovni, muzički i vjerski.
BHR1 odlikuje vjerodostojnost i relevantnost, brzina izvještavanja, tačnost, istinitost i nepristranost. Svojim djelovanjem pridonosi pluralizmu mišljenja i razvoju kulture javnog dijaloga.
BHR1 objektivno izvještava građane o životu u zemlji i svijetu. Potiče socijalni napredak, međukulturno i međureligijsko razumijevanje, unutrašnju integraciju društva kao i regionalnu i evropsku integraciju Bosne i Hercegovine. Kao javni medij, putem obrazovnog programa obrazovanje čini dostupnim svim građanima.
Svi programi, a posebno informativni, doprinose izgradnji originalnosti i vlastitog identiteta Radija Bosne i Hercegovine.
Ovaj sadržaj daje više nego dovoljno osnova za argumentaciju direktorskih i programskih odluka. To što je ona izostala, ili što nije javno dostupna, a morala bi biti jer se radi o javnom servisu i očito o bitnom pitanju jednom dijelu javnosti, ilustracija je nerješivog sukoba interesa: stranaka koje javni servis koriste kao vlastiti ideološki aparat, i profesionalne etike i principa koje bi isti taj servis morao slijediti.
Ako je suspenzija dramsko-dokumentarnog programa motivisana nezadovoljstvom direktorice nekom emisijom, onda ono što očito nedostaje u cijeloj priči jeste analiza konkretne emisije i dokaz da ona nije bila tačna, istinita i nepristrana. O čemu radio, kako ga zamišlja njegova aktuelna direktorica, može izvještavati građane objektivno o životu u zemlji i svijetu, ako ne može o događajima u vlastitom dvorištu? Bez tog objašnjenja cijela je afera samo još jedna potvrda da državni radio ne ispunjava svoju misiju, viziju i ciljeve, pa je onda promašaj baviti se likom i nedjelom jedne direktorice, nego se treba pitati kako je moguće da jedna tako važna, velika i skupa mašina, kakva je državni medijski servis, ne radi svoj posao.
Isto je tako i pitanje kome treba dramsko-dokumentarni program promašeno. Pravo je: zašto taj program godinama radi ispod svog kapaciteta i potreba svoje publike. Odgovor je isti kao i na pitanje zašto obrazovni sistem podbacuje, pa iz njega izlaze generacije i generacije mladih ljudi među kojima više od polovine nije sposobno da komunicira na osnovnom nivou, nije u stanju da razumije smisao najjednostavnijeg teksta, i zato, budući da je na taj način perfidno lišeno prava na informisanje, često donosi životne odluke na vlastitu štetu. Ono što im je škola o radiju rekla jeste da se njime proizvodi, emitira i prenosi zvuk, a o drami da pozornicu čine glumci koji se kreću i drugi predmeti neophodni za predstavu.
Jednom kad smo školu oslobodili obaveze da odgaja misleća bića, otvorili smo širom vrata stranačkim kadrovima da, metaforično, upadnu u arhive i počnu brisati trake sa svim našim civilizacijskim vrijednostima i potrebama. Krug se sa takvim kadrovima zatvara: loše obrazovanje osigurava vlast lošim politikama, koje onda imaju slobodu i moć da oblikuju još lošiju školu.
Javni servis i obrazovni sistem nastupaju na kraju u osvježenoj ubilačkoj formaciji.
Kada se glumci/glumice scenski izražavaju putem govora, oni svoju pažnju posebno usredsređuju na govor likova, piše u jednom udžbeniku. Ko god ga je kupio, finansirao je pohod te formacije.
