Ideja, akcija, realizacija
Kad sam bila devet, ja sam išla prema tante na hrvatskom moru i tamo sam naučila ficati. Ovako otprilike govori prosječno dijete jugoslovenskih roditelja u Holandiji, ako uopšte i kaže nešto na našem jeziku. Pravilno bi bilo Kada sam imala devet godina, išli smo kod tetke u Hrvatskoj na more, te sam tamo naučila voziti bicikl. U holandskom jeziku fietsen označava glagol voziti bicikl, a većina djece u Holandiji, ali i drugdje po dijaspori, danas i ne zna kako neke riječi uopšte nisu naše jer ih koriste cijeli život… Ovako je otpočeo razgovor s Mirzom Softićem, jednim od osnivača škole našeg jezika Balkan, jedine takve vrste u Amsterdamu ali i šire.
Roditelji obično nemaju živaca i znanja da ih ispravljaju, niti da ih uče našem jeziku. Zbog nedostatka znanja i nedruženja sa našima, djeca onda obično ostanu uskraćena ne samo za jezik, nego i za sve ostale pozitivne stvari koje jezik nosi, kao što su knjige, stripovi, domaći filmovi i serije, muzika itd. Pošto smo se mnogo puta susreli sa ovakvim pojavama, odlučili smo pokušati napraviti školu našeg jezika kojoj će baza biti isključivo jezik. To radimo iz manje-više altruističnih pobuda, mada ne bi bilo loše i nešto zaraditi, dodaje naš sagovornik Mirza Softić, magistar političke komunikacije, specijalista za hrvatski jezik.
Vedrana Halepović je suosnivačica škole i specijalistica za bosanski jezik (pedagoško iskustvo i metode predavanja stiče na Univerzitetu u Amsterdamu, radeći pet godina kao asistentica). O ideji učenja našeg jezika u Holandiji odgovara: Što se tiče same ideje za školu našeg jezika, ona je nastala najviše iz osvrta na društvo u kojem živimo. Meni, a i drugima sličnog razmišljanja, je zapalo za oko da mnogi naši vršnjaci, ali i starije generacije sve lošije govore naš jezik (s naš mislim na hrvatski, bosanski, srpski, ali i crnogorski – dakle sve varijante bivšeg srpsko-hrvatskog čije su nam književne varijante potpuno razumljive, u odnosu na teži slovenski i makedonski jezik). Bez obzira što ove osobe u mnogim slučajevima isključivo govore naš jezik sa roditeljima (naročito u slučaju izbjegličkih porodica), njihov vokabular je vrlo ograničen, a da ne spominjem ispravnu upotrebu gramatike. Istovremeno, ovi ljudi su vrlo često itekako pismeni na holandskom, te engleskom jeziku, što je pomalo apsurdno – da se blago izrazim. Postavlja se pitanje zašto je osoba u stanju ispravno govoriti i upotrebljavati drugi strani jezik (polazeći s pretpostavkom da su joj holandski i naš jezik maternji), a nije u stanju taj nivo imati kad je u pitanju naš jezik, tj. čak jedan od dva maternja jezika.
Ako će od engleskog imati više koristi, šta je tu problem da znaju bolje engleski nego maternji?
Nije problem što ljudi bolje znaju engleski, samo je čudno. Nikad se ne zna gdje će te život odvesti, tako da nije loše znati svoj jezik kao i engleski.
Program i udžbenici
Škola našeg jezika Balkan osnovana je krajem januara 2015. godine i polaznicima pruža usluge učenja bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Prema planu škola će raditi u pet grupa (odrasli početnici, djeca početnici, odrasli – srednji nivo, odrasli – napredni nivo, djeca – napredni nivo), a nastavu će izvoditi specijalisti za srpski, hrvatski i bosanski jezik.
Prema riječima naših sagovornika, pokretanje jedne ovakve škole u Holandiji nije bio problem, jer nisu neophodne posebne licence ili nešto slično.
Okvirani plan i program postoji za sve spomenute grupe, a od broja prijavljenih polaznika zavisit će i eventualne izmjene i dopune planiranog koncepta.
Cilj predavača je da svakome pokuša pomoći da se što bolje snađe u učenju ili poboljšavanju znanja našeg jezika. To planiraju raditi raznim metodama, među kojima će biti mnogo dobrih filmova, serija, stripova, knjiga i svojeručno izrađenih materijala. Za one malo naprednije pripremljen je i cijeli set gramatičkih vježbi, posebno urađenih za ovu školu, te mogućnost pozajmljivanja klasika naše književnosti. Materijali za napredne polaznike zavisit će i od njihovih godina i želja. U dječijim grupama planirana je izrada vlastitog materijala koji bi kasnije bio i objavljen.
Koristit će udžbenik Bosnian, Croatian, Serbian, a Textbook: With Exercises and Basic Grammarautorice Ronelle Alexanderkoji je napisan na sve tri verzije našeg jezika, jer ideja je da se ljudi mogu opredijeliti za određenu varijantu (učenje samo srpskog, naprimjer) ali i da se uporedo objašnjavaju i druge dvije varijante, kako bi se shvatile razlike, a u većom broju sličnosti, između tri standardizacije.
A Balkan u Balkanu (kultura, nacija, politika…)?
U školi ćemo se bazirati isključivo na jezik, a nipošto na identitet, naciju, politiku i ostale stvari koje se djeci serviraju u čitankama i preko časova maternjeg jezika. Kultura će biti dio naše nastave, ali samo tako da ćemo pogledati neki naš dobar film, da ćemo i djeci i odraslima predstaviti strip Alan Ford, da ćemo slušati našu muziku itd. Neće biti kulture poput nekih pisaca koji su danas u nastavi samo zato što su bošnjački, hrvatski ili srpski. Mi u Školi našeg jezika Balkan vjerujemo kako je važno naučiti dobro govoriti kako biste se lakše sporazumijevali s familijom, dok neki drugi razlozi uglavnom spadaju u nacionalizam, a to nam nije cilj, odgovara naš sagovornik Mirza Softić.
Vedrana Halepović dodaje: Ustanovili smo da ima načina da djeca uče naš jezik pri određenim školama, ali da ove škole često znaju biti povezane s određenim politikama, ideologijama, nacijama i sl., kao što je bila škola za učenje bosanskog jezika pri bosanskom džematu. Isti slučaj je i sa hrvatskom i srpskom školom (za djecu). Mi smatramo da ideologije ne treba dovoditi u vezu s jezikom, odnosno da učenje, gramatičko i književno znanje našeg jezika, ne treba zavisiti od eventualne ideologije koju pojedinac sljeduje (ako je to uopšte slučaj), već da je to stvar opšte pismenosti i znanja pojedinca.
Ali ako nisu za nacionalizam, zašto imaju kurseve tri jezika, a ne jednog, s četiri različita imena? Zašto ne idete do kraja sa jasnim stavom, koji je (npr. kod Snježane Kordić) sasvim dobro naučno utemeljen?
Mirza odgovara: Ni mi sami nismo bili sigurni koji bi naziv bio najbolji. Lično smatram da je srpsko-hrvatski najbolji naziv, ali odlučili smo se za BHS – bosanski, srpski i hrvatski, jer je to naziv koji se koristi u mnogim zemljama. Također, nismo sigurni da su svi naši potencijalni polaznici upoznati s tom naučno utemeljnom teorijom o jednom jeziku, a ne želimo gubiti ljude zbog naziva. Smatramo da je ovo najbezbolnija varijanta jer, kako smo rekli, nije nam cilj ići u politiku, nego privući dovoljno zainteresiranih kojima prepreka neće biti naziv jezika.
