Reformatori osnovnog obrazovanja ističu potrebu za prelaskom sa tradicionalne nastave na savremenu. Ona podrazumijeva interaktivno učenje, koje didaktičari definiraju kao nastavu u kojoj se novi sadržaji usvajaju komunikacijom između učenika međusobno, učenika i učiteljica, grupe i grupe, nastavu u kojoj će đaci samostalno istraživati i samostalno dolaziti do zaključaka.
Ali, pazite: metodički priručnik za nastavnike historije iz 1968. godine (A. A. Vagin, N. N. Speranskaja: Osnovna pitanja metodike nastave historije, Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo, 1968) sadrži sve elemente interaktivne nastave, samo što je autori tako ne nazivaju i što nastavnica historije tada nije imala na raspolaganju tehnologiju koju ima u 2021. godini.
Predajem historiju dvadeset godina u osnovnoj školi i ne razumijem zašto reformatori obrazovanja u 2021. ističu kao nedostatak sadašnjeg obrazovanja to što nastavnici predaju, a đaci reproduciraju naučeno. Ne razumijem, jer od 2000. godine didaktičari i metodičarke sve glasnije ističu potrebu za prelaskom sa tradicionalne na savremenu nastavu, uvode nove pojmove (interaktivna nastava, aktivno učenje), ishodi časa više nisu ciljevi časa koji su bili donedavno... Generacije mojih đaka iz 2005. godine sigurno su imale interaktivne časove historije, kao što ih imaju i sadašnje generacije, a i udžbenici za devetogodišnju školu sadrže interaktivne elemente, jer su i recenzirani po tom kriteriju!
Evo i ličnog iskustva: prve godine mog rada, početkom 2000-ih, obilježila je borba sa stalnim upalama grla i monotonijom nastavničkog posla. Da bih razbila monotoniju i poštedjela glasnice, tokom cijelog časa postavljala sam pitanja djeci s namjerom da ih potaknem na razmišljanje i povezivanje činjenica. Nisam ništa o tome učila na fakultetu, imala sam metodiku nastave historije na dodiplomskom studiju, a od literature smo na raspolaganju imali samo skriptu od oko pedeset stranica. Kasnije, na stručnim usavršavanjima u organizaciji Prosvjetno-pedagoškog zavoda, nisam čula za kvalitetnu metodičku literaturu koju sam, nakon zaposlenja u školi, počela sama otkrivati u javnim bibliotekama. No, kada sam imala stručnu posjetu časovima, držala sam se ustaljenog šablona: uvodni dio – pitanja iz prethodne lekcije; glavni dio – izlaganje novog gradiva; završni dio – kratko ponavljanje novog gradiva. Kad je u nastavničku praksu uvedeno aktivno učenje, spoznala sam da sam sa svojim časovima aktivnog razgovora s đacima bila inovativna, ali u to vrijeme imali smo takozvane stručne savjetnike i u metodici nastave bilo je ispravno samo ono što oni misle da je ispravno. Pa, pošto je stručna savjetnica imala zamjerku na moje nastavne metode, 2012. godine dobila sam ocjenu zadovoljava, a direktorica škole je obrazloženje ocjene s velikim užitkom čitala na sjednici nastavničkog vijeća.
Odgovor na pitanje zašto interaktivna nastava nije zaživjela u praksi, kao i zašto svaki moj čas nije interaktivan, možda je u njenoj zahtjevnosti – nije realno očekivati da nastavnica drži dnevno šest časova na interaktivan način, naročito kada ima šest časova u istom razredu, što znači da šest puta ponavlja isto. To je za jednu osobu prezahtjevno! Osim toga, od nastavnika se očekuje da budu istovremeno i režiseri i scenaristi i glumci i administrativni radnici šest sati u nastavi, nakon čega često imaju sjednice nastavničkih vijeća ili roditeljske sastanke, gdje opet moraju jasno misliti i jasno, glasno i razumljivo govoriti.
Za interaktivnu nastavu, a da bi je nastavnice mogle šest sati držati na taj način, potrebno je i mnogo raznovrsnog didaktičkog materijala, ali problem je novac! Čitajući o njemačkom obrazovnom sistemu, došla sam do zaključka da je glavni uzrok lošeg rezultata bosanskohercegovačkih đaka na PISA testiranju opće siromaštvo – siromaštvo države, đaka, roditelja i nastavnica. Prema informacijama na zvaničnoj stranici Goethe-Instituta, svjetske organizacije za promociju njemačkog jezika u inostranstvu, u njemačkim državnim školama ne plaća se školarina, ali postoje troškovi za kopiranje, materijale ili školske izlete. U bh. školama nema troškova za kopiranje ili materijale, a nastavnice ne smiju tražiti da roditelji učenicima kupe radnu svesku, nego same moraju izraditi radne listove i kopirati ih na školskom kopir-aparatu. A ako nemaju vremena ili nerava čekati da dođu na red, kopiraju ih u nekoj privatnoj fotokopirnici o vlastitom trošku. Nastavnici u bh. školama, osim svog predmeta, moraju poznavati i rad na računaru, moraju rukovati kopir-aparatom, multimedijalnim projektorom...
Obim posla povećao se i uvođenjem inkluzivnog obrazovanja, jer su i država i roditelji obezbjeđivanje prilagođenih didaktičkih sredstava prebacili na nastavnike. Uz to, radimo dopunske časove, časove sa nadarenim učenicama... Sve to često besplatno i mimo norme, a ako obratite pažnju na, opet ga nudim kao primjer, njemački školski sistem, tamo možete naći poruku za roditelje koja glasi: Ako dijete ima poteškoće sa pojedinim predmetima, može dobiti pomoć na privatnim časovima kod nekog nastavnika ili u školi koja daje instruktivnu nastavu, s tim da su u pravilu privatni časovi nešto jeftiniji. Ako ništa, barem zbog ovih časova nastavnici i nastavnice u bh. školama trebale bi uživati više poštovanja.
Individualizirana nastava nije novina
Namir Ibrahimović, voditelj Ekspertne radne grupe za reformu nastave u osnovnom obrazovanju u Kantonu Sarajevu, profesor BHS jezika i književnosti i direktor sarajevske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić, rekao je da predstojeća reforma obrazovanja donosi i individualizaciju nastave: Dakle, ukoliko učenik nije još usvojio tablicu množenja iz različitih razloga, nastavnik ne može insistirati da dijete radi takve zadatke… Mora se individualizirati nastava.
Nije mi jasno zašto se naglašava individualizacija nastave kada u školama već ima mnogo đaka za koje se izrađuju individualni, prilagođeni programi, i đaka s kojima se realizira redovni program uz individualizirani pristup!? Da je u školama nastava već individualizirana potvrđuje Pravilnik o inkluzivnom predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju, koji pretpostavlja izradu individualnih nastavnih planova i programa za djecu što imaju manje ili veće poteškoće u učenju iz raznih razloga. U jednom odjeljenju sa dvadeset osam đaka imam dva učenika sa individualnim, prilagođenim programom, i jednog koji će uskoro dobiti svoj. Individualizacija nastave podrazumijeva prilagođavanje materijala i metoda, i svi nastavnici koji imaju dva ili tri učenika s poteškoćama u razvoju ili učenju znaju da je nemoguće istovremeno izvoditi nastavu u jednom odjeljenju prilagođenu svim đacima. Za realizaciju individualnih nastavnih planova i programa u školama su angažirani asistenti i mobilni stručni tomovi, ali većina posla je na nastavnicama. (Uvođenjem inkluzivnog obrazovanja pripremanje nastavnika zahtijeva mnogo više vremena u odnosu na rad prije uvođenja inkluzije. Pročitati tekst Jedan sat i jedan posto.
Različite dužine časova su nerealne, a sedmični rasporedi su neophodni
Prema konceptu najnovije predložene reforme obrazovanja, školski časovi mogu trajati 15, 20, 30, 50 ili čak 90 minuta, a sedmični rasporedi prilagođavali bi se trenutnim potrebama. Možda Ekspertni tim koji je radio na kurikularnoj reformi ima rješenje za ovakvu organizaciju nastave, ali meni se čini da je to neizvodljivo. Možda bi se mogla donekle provesti u razrednoj nastavi, ali u predmetnoj za takvu organizaciju ne vidim mogućnost. Nastavna norma, odnosno 40-satna radna sedmica većine predmetnih nastavnika sastoji se od poslova u dvije, tri ili četiri osnovne škole, a neki imaju jedan dio norme u osnovnoj, a drugi dio u srednjoj školi. U školi u kojoj radim jedna nastavnica radi u četiri škole u različitim kantonima, a neke rade isti dan u dvije škole! U takvim uvjetima nemoguće je prilagođavati sedmični rasporedi!
Kada neko nešto predlaže, mora ponuditi i rješenje problema. U suprotnom, sve ostaje mrtvo slovo na papiru – neki prijedlozi jer su nerealni i neracionalni, a neki zbog nedostatka volje nastavnika, direktorica, roditelja ili ministarstava obrazovanja.
Najsvježiji primjer su Pedagoški standardi i normativi iz 2018. godine, u kojima je data mogućnost nastavnicima određenih predmeta da organiziraju terensku nastavu u toku godine, s tim da je u tom slučaju direktor dužan prilagoditi sedmični raspored časova. Ta mogućnost ostala je samo mrtvo slovo na papiru! Svake godine đaci šestih razreda imaju Školu skijanja, ali planovi i programi iz drugih predmeta isti su kao da su svaki dan u školi. Primjera radi, terenska nastava iz historije moglo bi biti učenje historije BiH pod austrougarskom vlašću u muzeju, a ne u učionici, ali nije riješeno ko će snositi troškove terenske nastave – roditelji ili ministarstvo, a nije riješeno ni pitanje časova iz drugih nastavnih predmeta. Ponekad s đacima koji to žele posjetim muzej prije ili poslije nastave, ali je to veliki napor i za njih i za mene. Smatram da bi, za početak, trebalo riješiti postojeće probleme, pa će onda i najavljena reforma obrazovanja izgledati realnije.
