U aprilu i maju 2018. godine 6480 učenika iz 213 škola koji su predstavljali 32.313 petnaestogodišnjaka u Bosni i Hercegovini radili su dvosatni test iz čitanja, matematike i prirodnih nauka. Test iz čitanja sadržavao je pitanje:
"Zamisli da je obližnja biblioteka domaćin predavanja sljedeće sedmice. Predavanje će održati profesorica sa obližnjeg univerziteta. Govorit će o svom terenskom radu na Uskršnjem ostrvu u Tihom okeanu, više od 3 200 kilometara zapadno od Čilea.
Tvoje odjeljenje će prisustvovati predavanju u okviru časa historije. Tvoj nastavnik traži od vas da istražite historiju Uskršnjeg ostrva tako da ćete nešto znati o tome i prije nego što budete prisustvovali predavanju.
Tvoj prvi izvor je članak sa bloga koji je napisala profesorica za vrijeme boravka na Uskršnjem ostrvu.
Klikni na strelicu SLJEDEĆE da pročitaš blog."
Na sljedećem koraku učenika/učenicu čekao je sljedeći sadržaj:
"Postavljeno 23. maja, u 11:22 h
Gledajući kroz prozor ovog jutra, vidim predio koji sam vremenom zavoljela ovdje na Rapa Nui, kako još nazivaju Uskršnje ostrvo. Trava i žbunje su zeleni, nebo je plavo, a stari vulkani, sada ugašeni, dižu se u pozadini.
Pomalo sam tužna kada pomislim da je ovo moja posljednja sedmica na ostrvu. Završila sam terenski rad i vraćam se kući. Tokom dana ću prošetati brežuljcima da se pozdravim sa moai statuama koje sam proučavala posljednjih devet mjeseci. Evo fotografije nekih od tih upečatljivih statua.
Ako ste pratili moj blog ove godine, znate da su stanovnici Uskršnjeg ostrva klesali moai prije više stotina godina. Te impresivne moai statue bile su isklesane samo u jednom kamenolomu na istoku ostrva. Neke su teške više tona, pa ipak su ih stanovnici Uskršnjeg ostrva uspjeli prenijeti do mjesta veoma udaljenih od kamenoloma, bez dizalica i druge teške opreme.
Godinama su se arheolozi pitali kako su te ogromne statue mogle biti prenesene. Moai su predstavljali tajnu sve do devedesetih godina prošlog vijeka, kada je tim arheologa i stanovnika Uskršnjeg ostrva pokazao da su moai mogli biti preneseni i uspravljeni uz pomoć užadi napravljene od biljaka, drvenih oblica i greda od ogromnog drveća koje je nekad bujalo na ostrvu. Tajna moai statua bila je razriješena.
Ostala je, međutim, jedna druga tajna. Šta se dogodilo s biljkama i velikim stablima koji su korišteni za prenos moai statua? Kao što sam već rekla, gledajući kroz prozor, vidim travu i žbunje, jedno ili dva mala drveta, ali ništa što bi moglo poslužiti za prenošenje tih ogromnih statua. To je čudesna zagonetka kojom ću se baviti u narednim člancima i predavanjima. U međuvremenu, možete sami istraživati tu tajnu. Predlažem da počnete knjigom Džareda Dajmona (Jared Diamond) koja se zove Propast.
Potom su slijedila pitanja, od jednostavnijih ka težim. Prvo je glasilo:
1. Prema blogu, kada je profesorica počela svoj terenski rad?
Devedesetih godina prošlog vijeka.
Prije devet mjeseci.
Prije godinu dana.
Početkom maja.
Odgovor se krije u drugom pasusu bloga:
Pomalo sam tužna kada pomislim da je ovo moja posljednja sedmica na ostrvu. Završila sam terenski rad i vraćam se kući. Tokom dana ću prošetati brežuljcima da se pozdravim sa moai statuama koje sam proučavala posljednjih devet mjeseci. Evo fotografije nekih od tih upečatljivih statua.
Ovim pitanjem željelo se provjeriti da li petnaestogodišnjak/petnaestogodišnjakinja mogu da "procijene doslovno značenje jednostavnih rečenica", odnosno mogu li da "pretražuju i pronađu jednu eksplicitno navedenu informaciju na istaknutom mjestu, izričito navedenog podatka u jednoj rečenici, kratkog teksta ili jednostavnog popisa." Naredna pitanja odnosila su se na više nivoe znanja, odnosno na sposobnost, naprimjer, da prepoznaju temu odlomka, ideju odlomka, vezu između odlomka i svog iskustva ili stvarnosti u kojoj žive, da razlikuju nijanse u značenjima, različite perspektive i intencije, sve do šestog nivoa, na kojem mogu da "upoređuju, kontrastiraju i integrišu informacije koje predstavljaju višestruko i potencijalno sukobljavajuće perspektive, koristeći više kriterija i generišući zaključke preko udaljenih podataka da bi odredili kako se informacije mogu koristiti..."
Citirano pitanje, kada je profesorica počela svoje istraživanje, detektuje najniži nivo znanja. I više od polovine petnaestogodišnjaka nije znalo da odgovori: devet mjeseci. Preračunato u bodove, petnaestogodišnjaci (petnaestogodišnjakinja za trećinu manje) u Bosni i Hercegovini zaostajali su za svjetskim prosjekom (ne za najboljima!) 85 bodova, što je, preračunato u godine, "razlika od tri godine školovanja".
Polovina naše djece od petnaest godina čita i razumije ono što čita kao da imaju dvanaest. I tu se ne misli na lektiru, nego na najprostije tekstove. (Tema za drugu priliku je kakve ko koristi ima od natjeravanja dvanaestogodišnjaka da čitaju Antigonu, Ilijadu, Božanstvenu komediju...)
Polovini generacije u toku devetogodišnjeg obrazovanja ukradene su tri godine.
Preko njihovih stisnutih očiju prešli su tenderi, dositeji, skije, osnovne.ba, emisi, iživljavali su se direktori, inspektori, ministri, recenzenti, komisije, povjerenstva, donosili zakoni sve jedan gori od drugih, branili vagoni mastera i doktorata u tvrdom povezu deset primjeraka, hajali su na katedrama i kurte i murte, i evo, na kraju prve petine dvadeset prvog vijeka svako drugo dijete, na pitanje kada je profesorica koja se posljednjih devet mjeseci bavila proučavanjem statua na ostrvu započela svoje proučavanje statua na ostrvu, odgovori: prije godinu dana, početkom maja. Koja rijeka teče ispod ćuprije na Drini? Žepa. Iz kojeg grada je Mančester Junajted. Iz Junajteda. Gdje se nalazi čuvena Kelnska katedrala? U Bonu. Koja je zemlja poznata po škotskom viskiju? Irska... Po kojoj rijeci su cigare Morava dobile ime? Po Drini. Koja energija pokreće parobrod? Električna. Od kojeg se drveta pravi bukov parket? Od lipe. Po kojoj knjizi je snimljen istoimeni film Vlak u snijegu. Po Družbi Pere Kvržice...
Možda se nekoliko petnaestogodišnjaka zajebavalo. Možda ih je nekoliko previdjelo to pitanje. Možda ih je nekoliko željelo napakostiti nastavnicima, direktoru, roditeljima... Ali 3200 od 6400 nije dalo tačan odgovor na najprostije moguće pitanje.
PISA istraživanje sigurno ima mana. Ne moramo se slagati ni s ideološkim okvirom koji ga opravdava. (Autor ovih redova se ne slaže.) Ali prije nego što se ta pitanja otvore, ovo se treba zatvoriti: ko je odgovoran da svako drugo dijete s navršenih petnaest godina čita kao da ima dvanaest? Kako uopšte može shvatiti lekcije iz istorije, fizike, hemije, biologije, ako pročitano ne razumije na ovako prostom nivou?
Iako odgovor ne iscrpljuje sve mogućnosti, glavna odgovornost je na strankama koje su posljednjih dvadeset godina vodile obrazovne politike: a to znači, preko ministarstava u koja su instalirale svoje kadrove, određivali sadržaje i ciljeve predmeta, odobravali udžbenike, korumpirali sindikate, punili zbornice diletantima i promovisali šarlatane u doktore nauka.
Teško je zamisliti bolji (nažalost!) povod od ovog namjernog zatucanja djece, od krađe tri njihove godine kognitivnog razvoja (malo li je tri, od ukupno petnaest!), da se te stranke kazne, oduzimanjem prava i prilika da se obrazovanjem bave, ako ne do kraja vremena, a onda barem dok ne promijene svoj odnos prema pojmu pravičnosti.
PISA istraživanje definiše pravedan obrazovni sistem kao onaj koji "minimizira uticaj ličnih i društvenih okolnosti, koje su izvan kontrole pojedinca (kao što su spol, etničko porijeklo ili porodična pozadina), na mogućnosti za sticanje kvalitetnog obrazovanja". "Jednakost i pravičnost nisu atributi učenika ili škola", kaže se dalje u Izvještaju, "već sistema". One koji su takav sistem kreirali i koji ga održavaju, na očitu i strašnu štetu djece, mora se spriječiti da to dalje rade. Načina ima mnogo, ali jedan je u ovom času najpreči: lokalni izbori 2020.
Škole su stvar lokalnih zajednica isto, ako ne i više, koliko i ministarstava i pedagoških zavoda. I niko nema više razloga, a ni veću obavezu, od roditelja pokradene djece, da na tim izborima zatraži račun za zavrnute tri godine.
