(7:45) Alarm zvoni, ali ja sam budan već nekih 15-ak minuta. Ustajem. Danas je moj prvi pripravnički dan u školi. Doduše, još uvijek ne znam da li će biti. Barem ne u ovoj školi. Direktorica je jučer rekla da mora provjeriti može li me angažovati preko kolektivnog ugovora, jer je djevojka prije mene tako radila, pa su joj poništili pripravnički i nije mogla polagati stručni ispit. I nije njoj što škola mora platiti to nešto sitno. Nek košta šta košta, ali ne bi voljela da trud bude uzalud. A svakako će me podržati.
Dok se umivam, shvatam kako je to u odnosu na ostale škole koje sam obišao, zaista, velikodušno. U jednoj je direktor bio previše zauzet da me primi. U drugoj imaju već dovoljno pripravnika. U trećoj da dođem naredno polugodište. U četvrtoj imaju pripravnika baš za moj predmet. U petoj...
(8:00) Pijem kafu i razmišljam da li da prihvatim opciju koju će mi direktorica vjerovatno predložiti. Naime, kolegica mi je prije nekoliko dana proslijedila poziv nevladine organizacije koja diplomiranim studentima nastavničkih smjerova pronalazi školu gdje mogu raditi pripravnički, a zauzvrat traže volontiranje u njihovoj organizaciji od 80 sati za pola godine i asistenciju u nastavi djetetu s poteškoćama u razvoju. Direktorica je jučer odmah predložila tu opciju, ali na moje da ipak moram od nečeg živjeti narednih pola godine i da ne mogu sve to stići rekla je da mora provjeriti, te da dođem danas.
(8:30) Krećem ka školi. Nije daleko. Odlučio sam da prošetam i usput pojedem neko pecivo. Sunčano jutro. Dugo nisam ovako rano bio budan. Semafor. Čekam. Nikad zeleno. Iako ima još vremena, osjećam kao da kasnim. U školi susrećem direktoricu na hodniku. Govori, dok hodamo, da je sigurnije ipak da sklopimo ugovor preko organizacije, jer bila je djevojka, pa nije mogla polagati stručni poslije odrađenog pripravničkog. Kaže dalje da u svakom razredu imaju po jedno dijete s poteškoćama i da to nije ništa previše zahtjevno. Sve se može stići. Monolog prekida dozivajući mentoricu koja se penje stepenicama na čas. Upoznaje nas i odlazi. Mentorica mi govori da joj je mama bolesna i da će joj dobro doći da joj malo pomognem oko svega.
(8:50) Ulazim na čas u šestom razredu. Mentorica me predstavlja učenicima i govori da ću biti s njima na časovima ovo polugodište. Početak je školske godine i ponavlja se do sada naučeno. Predikat je u šestom razredu samo temeljni dio rečenice. I ništa više. Usložnjeni, dekomponirani ili semikopulativni – osnovne stvari sa studija se i ne spominju. Šta s tim viškom znanja od kojeg ne boli glava? Sjedim na kraju učionice i posmatram učenike. Dvadeset različitih ličnosti. Dječak iz prve klupe veselo maše prstićima na svako pitanje. Dječak iza njega kunja. U drugom redu djevojčica odsutno šara po svesci. Primjećujem i dječaka koji obara ruku s kolegom do kojeg sjedi. Ljulja se na stolici. Okreće na svaki šum. Ustaje. Šilji olovku svakih pet minuta. Nastavnica mu prilazi i govori da vidimo šta ćemo danas s tobom. Zadaje mu da nacrta granu behara iz čitanke. Treba da radim s djecom s poteškoćama u razvoju, a nemam ništa osim znanja o svim vrstama predikata. Usložnjeno ili dekomponirano s djecom?
(9:35) Učenici osmog razreda hrle na vrata učionice. Sad ćeš vidjeti ove. Ovaj sad što prođe, njega niko ne može smiriti. Samo ždere, igra igrice na času, zlostavlja druge. A ostalim, sve što uradi presmiješno. Ne znam kako da ih smirim – zabrinuto me mentorica upoznaje sa situacijom. Djeca me, dok ulaze u razred, promatraju ispod oka. Jedan od učenik pita da nisam neka komisija. Odgovaram: disciplinska. Gleda me čudno, gurkajući ramenom kolegu do sebe. Nastavnica im govori da je zvonilo i da je čas počeo. Onaj kojeg niko ne može da smiri hoda po učionici. Ostali se smiju, galame, vrište. Nakon upisa časa nastavnica i s ovim razredom ponavlja do sada naučeno. Dok se jedna učenica pokušava prisjetiti prostih glagolskih oblika, druga korektorom lakira nokte. Na nastavnicino upozorenje da će je upisati, djevojčica se buni riječima što mene, pa svi pričaju. U drugom redu djevojčice se slikaju. U trećem dječaci tuku. Nastavnica gleda u mene. Zadaje zadatak koji niko ne radi. Prilazi mi i govori jesam ti rekla.
(10:25) Veliki je odmor. U dvorištu smo škole. Mentorica me predstavlja ostalim kolegama. Upoznajemo se. Kolege pričaju o problematičnim učenicima, učenicima s poteškoćama, sjednici, planiranom jesenskom izletu. Primjećujem dječaka koji leži na klupi i jede jabuku. Naokolo djeca trčkaraju. Vrište. Skaču. Guraju se. Moje uši nisu navikle na ovoliku količinu buke. I na šta sve još tek treba da se naviknem. Jedan je učenik prethodni čas stalno kihao i hipohondar u meni je odmah pomislio kako od sada moram još više voditi računa o imunitetu, te kako su nastavnici, i pored svega ostalog, stalno na meti virusa i zaraza.
(10:40) Kraj je odmora. Vraćamo se u učionicu. Na vratima zatičem dječaka koji uplakan želi koka-kolu. Razrednica, kako će mi poslije mentorica objasniti, pita gdje mu je novac. Govori da ne zna, ali da želi koka-kolu. Razrednica gledajući u mentoricu govori da ovako više neće moći. Mentorica mi govori da sjednem pored njega i pokušam ga smiriti.
Kako da ga smirim? Da mu kupim koka-kolu? Ili? Šta da uradim djetetu koje prvi put vidim i koje plače? Dok razmišljam, djevojčica s kojom inače sjedi smiruje ga i on mi govori kako ne želi da sjedim pored njega. Prebacujem se u klupu iza. Nastavnica i s ovim razredom ponavlja gradivo. Shvatam polako i šta znači poređenje nastavnika i papagaja. Negdje na pola časa provjeravam na telefonu koliko je sati. Jedan od dječaka me pita koji je to ajfon. Drugi razočarano odgovara 4S. Klimam glavom i bilježim u svesku da je tehnika nešto što ih fascinira. Škola, kako sam primijetio, od tehnike ima tek pokoji grafoskop. Nastavnica pomalo već iznervirana odgovorima pita učenike imaju li imalo mašte u tim svojim glavama. Učenik veselo odgovara da su to sve crne rupe.
(11:25) Zvoni, i moj prvi dan je zvanično završen. Pozdravljam se s mentoricom i govorim da se vidimo sutra. Dok izlazim iz škole shvatam da sam rekao vidimo se sutra. I pored svih dilema i pitanja, ipak se vidimo sutra? Znači li to da prihvatam ovaj pripravnički? Ako prihvatam pripravnički, da li prihvatam i posao nastavnika?
Vidimo se sutra, iako me hvata nervoza da li ću i kako sve stići. Krećem ka obližnjoj pijaci da kupim povrće za ručak i još voća za imunitet. Dok biram jabuke pitam se da li su ova tri časa ono za što sam se školovao? I da li ova tri časa zorno predočavaju šta znači biti nastavnik? Kako mi sada onih 80 položenih ispita i 240 ECTS bodova pomaže u radu s dječakom s poteškoćama, s nemirnim, s tihim, odsutnim... Kako mi pomaže da uspostavim disciplinu, kako da učenicima pristupim, kako da izađem na kraj s onim s kojim niko ne može, s djevojčicama koje se slikaju u razredu? Semikopulativno?
(13:00) U stanu sam. Ne pamtim kada sam već počeo da pravim ručak u 13 sati. Tišina. Cimer i cimerka spavaju. Zavidim im. Dok stanom odzvanja moje sjeckanje luka, pitam se ko mene, uopće, tjera da odmah krećem s pripravničkim? Kao da me poslije čeka neki posao. Mogao bih komotno još pola godine da se izmotavam tražeći pripravnički ili odmarajući od fakulteta. Dok istresam isjeckano povrće u zagrijanu tavu pod utiskom današnjeg dana u školi, razmišljam kako bi prije upisa na fakultete nastavničkih smjerova sve zainteresirane kandidate trebalo poslati barem tri časa u školu. Možda bi već tada mnogi bili načisto s biti ili ne biti nastavnik. Dok ručam razmišljam da li sam ja načisto.
(14:00) Perem suđe od ručka i pojačavam hip-hop devedesetih, ne bih li makar malo prestao da mislim. Cimer se iz susjedne sobe dere da smanjim to. Završavam sa suđem i krećem napokon da složim knjige koje čekaju da dobiju svoje mjesto u sobi još od završetka fakulteta. Slažem ih i bjesnim još više. Šta imam sad od staroslavenskog, metateze likvida, Bečkog književnog dogovora ili homojoteleutona. U glavi mi odzvanja što mene, pa i ostali pričaju, koji je to ajfon, hoću koka-kolu. Osjećam se kao lopta prenapuhana informacijama koja može samo da skakuće po učionici.
(15:30) Dan je prelijep. Sjedam na terasu da popijem kafu. Pokušavam da racionaliziram pripravničke obaveze. Odslušati i održati po 10 časova, tako su i ostale kolege. To je uredu. Ali pored toga, nevladina organizacija preko koje ću, kako stvari stoje, potpisati ugovor, obavezuje me da asistiram u nastavi djetetu s poteškoćama svaki dan sve časove koje ima, te da volontiram 80 sati u njihovoj organizaciji gdje se nalaze djeca s trećim stepenom poteškoća u razvoju. Za mogućnost izvršavanja pripravničkog staža dobio sam još dvije obaveze. Osjećam se iskorišteno i ljuto.
(18:00) Peglam veš. Zvoni telefon. Ostavljam peglu. Mama zove da pita kako je danas prošlo. Da li su me primili, jesam uspio riješiti sve, kako s djecom? Milion pitanja kao da ih, inače, manjka. Objašnjavam da direktorica predlaže da sklopimo ugovor preko organizacije i da trebam raditi s djetetom s poteškoćama u razvoju. I pored pomenute djevojke koja je tu radila preko drugog ugovora pa nije mogla polagati stručni s druge strane slušalice, glas upozorenja: Ti si previše osjećajan. Brzo ćeš se vezati za to dijete. Nemoj. Nije to za tebe. Nije ti nužda. Nakon razgovora pitam se da li mi je, stvarno, nužda.
(20:20) Sjedimo u kuhinji i pijemo čaj. Pokušavam cimerima prepričati prvi dan u školi. Ne znam ni sam zašto tako pažljivo biram riječi. Spominjem dječaka kojeg niko ne može da smiri. Cimer govori kako osnovno nastavno sredstvo treba da bude bič i kako sam sam sebi kriv. Izabrao sam to da studiram, pa sad nek izvolim. Govorim im i za dječaka s poteškoćama koji je čitav čas, poslije plača zbog koka-kole, crtao i oponašao junake crtanih filmova. Ta su djeca kroz inkluzivnu nastavu još više obilježena. Mislim da tek tu vide zapravo kako nikada neće biti kao ostala djeca – dobacuje cimerka ispijajući čaj. Prisjećam se dječaka koji je na odmoru ležao sam na klupi, ali i ostale djece s poteškoćama koja su naokolo trčkarala s ostalom djecom. Mislim da je suština inkluzivne nastave socijalizacija. Važno je da i tipična djeca vide da postoje neka drugačija djeca tu pored njih, a ne da žive u odvojenim svjetovima – dodajem cimerki. Ali njihovi svjetovi su već odvojeni. Dobro. Dosta mi je škole. Pričajte šta se dešava kod vas. Ništa, ustala sam u pet, šta će mi se desiti. Opet sindrom krepane sove – dodaje cimer kroz smijeh. Cimerka nakon kratke šutnje govori kako bi rado radila s djecom s poteškoćama i kako vjeruje da bi je takav rad oplemenio. Možda i tebe to oplemeni, nekako. Ne znam. Pokušaj.
(22:35) Ležim u krevetu. Pišem rad vezan za turbo-folk, pa čitam studiju o tome. Zamišljam kako na vrhuncu nervoze, napetosti i umora puštam učenicima neku ovih dana popularnu pjesmu s ciljem općerazredne relaksacije. Vjerujem da bi to u našem obrazovnom sistemu bilo skandalozno. U mojoj mašti učenici se smiju. Veseli su. Danas se nisu nijedanput nasmijali na času s nastavnicom. Možda je mentorica previše kruta? Razmišljam na koji način da im priđem kada budem držao čas. Niti previše strogo niti previše prijateljski, ali s dosta djeteta u sebi. A ti mi kao imaš pregršt iskustva u radu s djecom. Tri časa i misliš da znaš sve – kritikujem samog sebe. Gasim svjetlo i zamišljam kako držim čas. Za disciplinu ne bi bilo loše da uvedem crvene i žute kartone i da skupa prvi čas odredimo zajednička pravila o radu. Možda ako učenicima dam više prostora, povratna informacija bude bolja. Jedva čekam da vidim kakav ću biti na terenu. Na kraju krajeva, samo se to i pika. Teren učionica, vrijeme 45 minuta, igrača 20+ i ja, jedna tema hiljadu ciljeva, sudija mentorica/direktorica/pedagog/roditelji/učenici. Koliko je golova postignuto?
