Priče koje smo dosad pričali, osim one o Damoklu, sve su ljubavne: Berenikina ljubav, Afroditina ljubav, Narcisova i ljubav nimfe Eho – romantična priča s tužnim krajem.
Sad pomišljamo da bi možda mogao biti zanimljiv pogled u ono vrijeme kad je svijet bio toliko mlad da mu se mogao nazreti početak i u njemu ljubav, još u pelenama, neka prva ljubav.
Šta će nam otkriti pogled prema početku svijeta i vremena o kojem pričaju teogonije – učenja o porijeklu bogova i stvaranju svijeta?
Otkako je primijećeno ponovno zanimanje za teogonijska pitanja, uvedena je u arhivama i bibliotekama, gdje se takvi izvori mogu potražiti, obavezna zaštitna mjera da se prilikom listanja teogonijskih dokumenata na ruke navuku zaštitne rukavice. Bijele! Zašto bijele? Mi mislimo da je to zbog simbolike, jer bi i rukavice crne ili crvene ili bilo koje druge boje štitile dokument isto tako dobro kao bijele. Simbolika, dakle.
Bijela boja istoka (east, ono E na kompasu) je boja povratka: to je bjelina praskozorja kad se iznova pojavljuje nebeski svod, još bez boja – odgovaramo na maloprijašnje pitanje (Zašto bijela?) citatom iz knjige Rječnik simbola Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbranta. Zapazimo riječi: povratak, bjelina praskozorja, nebeski svod. Pa to je naš pravac u potrazi za prvom ljubavi, praljubavi, da tako kažemo, prvoj bjelini... (Stanimo ovdje gdje je još riječ o bjelini, o boji bijeloj, o kojoj slikar Vasilij Kandinski kaže: Bijela je boja (...) poput simbola jednog svijeta gdje su sve boje, kao sredstva materijalnih supstanci iščezle (...) Bijelo djeluje na našu dušu poput apsolutne tišine (...) Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti...) Tamo nas sad vodi put, bjelini kako je vidio Kandinski, čak jedan korak iza nje, prije bjeline, gdje je mitski početak svega, gdje je prvo i prije svega bio Haos. Tamo bi, mislimo, trebalo potražiti prvu ljubav na svijetu. Potražićemo je u vjerovanjima Pelazgâ – naroda koji je prema starogrčkoj tradiciji nastanjivao prostor Sredozemlja: Grčku, Kretu, Siciliju, južnu Italiju... u davno doba prije naseljavanja Grka. Star k'o Grčka, kaže se, a ovo je još starije.
Nad tim još starijim svijetom vladala je lijepa i moćna Eurinoma, koju su Pelazgi mogli vidjeti i poštovati kao boginju-Mjesec što nebom luta i ne da tami da potpuno zavlada kad noć nad pelaškim svijetom razastre svoj crni plašt. Ime Eurinomino i znači 'velika lutalica'. Otkud je došla Eurinoma? U samom početku svega, iz Haosa – 'onog koji zjapi', podigla se Eurinoma i ne našavši ništa sigurno na što bi stala, odvoji vodu od neba i zapleše gola povrh valova. Igrala je gòlā Eurinoma i igrajući tako usamljena, sama samcijata na svijetu, stvarala je oko sebe vjetar. Igra s vjetrom učini se Eurinomi zanimljivom, gotovo izazovnom. Ona dohvati sjeverni vjetar, pomilova ga, zavrti ga snažno, tako snažno da se ukaza nešto slično uraganskoj pijavici i – iz vjetra-pijavice stvori se Ofion – velika zmija.
„Oho-ho!“ – pomisli Eurinoma i zavrtje se opet i zaigra tako da se nebo zadivi i u sebi nacrta i sakri za oblake sve divne Eurinomine figure. (Kasnije su te figure počeli skidati s neba najbolji svjetski koreografi, čiji je zadatak bio da izmišljaju plesne čarolije još od onog trena kad je ljudima poklonjen balet. Pa i inače, zahvaljujući Eurinomi, svašta se još moglo na nebu naći. Zato oni koji to znaju među umjetnicima i onima koji to hoće biti često pred početak umjetničkog stvaranja gledaju u nebo tražeći nebeske sadržaje koje danas svi zovu inspiracijom.) I tako, sve žešće je igrala Eurinoma i Ofion ju je gledao i izvijao se oko nje i nekako oblaporno plazio svoj zmijski jezik prema plesačici i požudno se pa pohotno izvijao oko nje, a zatim se obavio oko Eurinomina tijela. Ona je igrala još malo, sve sporije, sporije... sporije... Jedan veliki val sakri prve ljubavnike ni od koga gledane, jer osim Eurinome i Ofiona nikog još nije na svijetu bilo.
Da li je u vrijeme Ofionova zagrljaja ili je ranije, dok je Eurinoma igrala na valovima ili još ranije kad se gola podigla iz Haosa rođeno u njoj ono Goetheovo vječno žensko iz Fausta i ona sublimna želja koju izgovara hor: Vječno žensko vuče nas gore i ono što jeste i što znači Danteova Beatrice Portinari, njegov vodič na rajskim stazama, i ono na što je mislio Louis Aragon rekavši Žena je budućnost muškarca? To pouzdano ne znamo, ali vidjeli smo, bolje reći gotovo smo vidjeli prvu ljubav (jer je finale skrio onaj veliki val), vidjeli smo praljubav žene što se igrala (s) vjetrom-zmijom Ofionom, koga je sama stvorila i s njim zatrudnjela.
Stali smo sad pred zagonetkom Ofiona. U mnogostrukoj simbolici zmije tražimo kakvu mogućnost bar donekle zadovoljavajuće odgonetke. Možda nas može zadovoljiti ono što nalazimo na jednom mjestu već pomenutog Rječnika simbola: Kaldejci su poznavali jednu riječ za život i za zmiju. (...) Simbolizam zmije zapravo je povezan sa samom idejom života; u arapskom zmija je al-hajje a život al-hajāt (...) Na istom mjestu ističe se još nešto važno: da Al-hajj, jedno od glavnih Božjih imena, ne valja prevoditi sa živ, kako se često čini, već sa onaj koji oživljuje, onaj koji daje život, to jest onaj koji je sâm princip života. Prva ljubav koju smo našli na početku stvaranja svijeta u pelaškoj je teogoniji ljubav jedne plesačice i jedne zmije, koji nisu ništa drugo nego ljubav prve boginje i prvog boga (kog je ona stvorila). Eurinomina igra (s) vjetrom je čin stvaranja boga, onog koji oživljuje, s kojim je izabrala Olimp za svoj dom.
Zadržimo na rukama bijele rukavice. Potražićemo prvu ljubav u jednoj drugoj teogoniji, onoj koju su razvili Grci kad su kasnije naselili pelaški prostor i pelaški svijet zamijenili svojim. Najbolja adresa za to je Hesiod ili Heziod, pjesnik koji je živio i radio u drugoj polovici 8. i prvoj polovici 7. stoljeća stare ere, približno u isto vrijeme kad i Homer i jedan je od najranijih grčkih pjesnika. Nazvan je ocem grčke didaktične poezije, takve koja sadrži pouku. Duboko se klanjamo ocu Hesiodu, u čijem ćemo opisu početka svijeta i rođenju bogova potražiti prvu ljubav na svijetu, znajući da u teogonijama drugih naroda priče o tom nisu iste, ako i jesu slične, jer uglavnom počinju od istog: od Haosa, a i narodi su ih preuzimali jedni od drugih. Haos ili kaos, grčki kháos: prvotna praznina, neomeđenost. Haos, izvor života, sve je iz njega poteklo, cio svijet i besmrtni bogovi i majka svega što je nakon nje na Zemlji živjelo i raslo: Gea ili Geja, božica Zemlje i Zemlja sama. Sama od sebe rodila je Urana – boga neba i nebo samo – prvog vladara svijeta nakon Haosa. Nakon Haosa, posvemašnje tame, već smo u bjelini i neodredljivom vremenu prve ljubavi, praljubavi. Koliko smo mogli dokučiti, o njoj se ne zna mnogo, čini se čak ništa. Ne zna se ni da li je to bila ljubav u kasnijim značenjima riječi (a značenja je gotovo bezbroj, ni manje ni više negoli onoliko koliko je do danas bilo ljubavi) ili se uopće ne može govoriti o ljubavi nego o poslu proizašlom iz zadatka: Stvarajte! (Sad nailazimo na neodgovoreno pitanje: A ko ili šta je naredio ili naredilo: Stvarajte!? Međutim, bilo da se radilo o ljubavi ili o poslu, tek – Gea je sa svojim sinom Uranom, koji se, dakle, oženio svojom mamom, rodila tuce djece – šest sinova i šest kćeri. (Moramo na ovom mjestu napomenuti da Gea i Uran, ako su opće brojali svoju djecu, nisu mjerili mjerom tuce jer u njihovo vrijeme na svijetu još nije postojao njemački jezik, a naša riječ tuce je porijeklom Njemica – od njemačke riječi Dutzend: cjelina od dvanaest komada.)
Geina i Uranova cjelina od dvanaest komada bili su gorostasni Titani. Šta možemo reći o toj prvoj ljubavi na svijetu? Svašta i ništa. Možda je to bila strast – neodoljiva požuda? (Može li nam, možda, više svjetla na ovu prvu ljubav u povijesti ljubavi baciti etimologija riječi strast? Skinućemo načas bijele rukavice koje smo na početku priče navukli zbog listanja osjetljivih teogonijskih dokumenata pa malo prelistati Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka. Evo, tu u članku riječi stradati nalazimo riječi stradalnik pa stradalac pa... evo, evo, tu je i strast i strastan i ruska riječ stradá: 'težak rad'.) Ako iz ovakvog nalaza možemo izvesti kakvo-takvo mišljenje o prvoj ljubavi, onoj bogovskoj praljubavi, onda je to jezička povezanost strasti i stradanja i, ne možemo ne istaknuti, ono rusko stradá: težak rad. Možda su prvi ljubavnici ispunjavajući zadatak: Stvarajte! zaista stradavali teško radeći na proizvodnji tuceta Titana? I k tome još gonjeni neodoljivom požudom? U toj prvoj ljubavi mi ne vidimo ni traga kakve romantike ni romanse u smislu sentimentalnog ljubavnog doživljaja, kakav smo vidjeli u ljubavnim jadima nimfe Eho. Kako smo mi razumjeli, u osnovi prve ljubavi, ove između Gee i Urana, radilo se o ispunjavanju dužnosti. Ako je i bilo bračne postelje ili nečeg tome sličnog, mi to vidimo kao – radionicu!
A poslije? Kakvi su u ljubavnom pogledu bili oni iz tuceta? Je li s njima u vezi bilo nekih ljubavi? Titani su živjeli na nebu čuvajući tatino, to jest Uranovo prijestolje. A gdje je prijestolje, tu su i opasnosti simbolizirane onim mačem nad Dionizijevim prijestolom u našoj priči Damoklov mač. Sjedi Uran gore na prijestolu nebeskom, gleda djecu svoju i mračne misli moriti ga staše. (Samo na tren zapita se Uran je li pravilno staše ili stahu ili stadoše, i potisnu u podsvijest ovo teško pitanje, koje će mnogo kasnije rješavati lingvisti u južnoslaviji čitajući Šantićev stih I kobna mis'o moriti me stade...)
I dok ih gleda, odnekud mu dođe misao – mrzim ih! Moglo bi im pasti na pamet da mi otmu prijestolje. S misli na djelo: Uran svoje tuce djece sruči u užasni Tartar – bezdan prepun vječne tame, duboko u srcu Zemlje, Gee. Teško ranjena Geina majčinska ljubav učini svoje: Gea poče nagovarati djecu da se svi na noge dignu i zbace oca s prijestola, ali Titani se ne usudiše. Usudi se samo najmlađi, Kron – vrijeme koje sve guta. Tako, dok tata Uran sjedi na prijestolu, mama Gea (ne zaboravimo Geinu dvostruku ljubav – majčinsku [Gea je Uranova majka] i supružansku [udala se za sina]), mama Gea, rekosmo, nagovori Krona da svrgne oca.
Kron, kojeg je rodila, podsjećamo, sa svojim starijim sinom Uranom, tako i učini. Da, daaa... od samog početka su se i oko nebeskih kao, kasnije, i oko zemaljskih prijestolja i „prijestolja“ igrale čudne i (smijemo li reći?) prljave igre. I, Kron sruši oca, po majci brata, Urana i zavlada nebom. (Kako na nebu tako i na zemlji: ko pita nebo kako mu je s novim vladarom i ko pita pozemljare kako im je s njihovim vladarima!) S obzirom na Kronove sinovske veze s mamom Geom, on zavlada i nebom i Zemljom. A Krona nije nikako mogla podnijeti boginja Noć, koju je u ona prva vremena stvorio Haos. Noć namisli da malo promijeni stanje stvari u bogovskom svijetu te se potrudi da rodi bogove koji će u tom pravcu revolucionarno djelovati. (Stvari bi možda tekle drugim tokom da je Noć znala za jednu misao koja nam se čini veoma važnom i potpuno istinitom. Ali nije je mogla znati, jer je svijetu darovana mnogo kasnije. Ali ni onim kasnijim kao da nije značila ama baš ništa mada je ta misao poznata, ili bi morala biti poznata, svima koji žele promijeniti stanje stvari kako na nebu tako i na zemlji. Evo te misli: Postojeće probleme nije moguće riješiti uz pomoć onog stanja koje ih je prouzrokovalo.
Tako je govorio Albert Einstein, ali, eto, kao i da nije govorio.) Dakle, mrzeći Krona i želeći promijeniti stanje stvari, Noć rodi strašne, grozne bogove: Tanata ili Tanatosa – smrt, Eridu – razdor, Apatu – obmanu, Nemezidu – osvetu… sve sami strah i trepet. Ovi bogovi ne ostaše neki skrštenih a neki prekriženih ruku. Unesoše u svijet kojim je Kronos vladao užas, razdor, obmanu, nesreću i nesigurnost. Nije Kronu trebalo mnogo pa da posumnja da mu rade o glavi i da bi i njemu mogli uraditi ono što je on uradio svom ocu Uranu. On naredi Rei ili Reji... (Rea! Stanimo. Možda ćemo oko Ree naći šta ljubavno. Rea je Titanka koja je svom mužu rodila Demetru, Heru, Hada, Posejdona... Ako se u priči o Rei i njenom mužu radilo o ljubavi, ona je iz današnje perspektive incestna, radi se, dakle, o rodoskvrnuću jer Rea je Kronova i sestra i žena. Ako je i moglo biti riječi o kakvoj ljubavnoj priči, njen nastavak je sasvim neljubavni.) Da se vratimo tamo gdje Kron naređuje Rei. Slušaj ženska glavo, ne znam ja šta je tebi u glavi, al' ću se prvo pobrinut za one što će možda o mojoj raditi ako budu na oca im. Nego, odsad ima da mi doneseš svako dijete što ga rodiš, jesi l' čula! Rea se zagleda u brata-muža, pa kako na nebu ni na zemlji još nije bilo ženskih prava, ne mogade drugo nego poče Kronu donositi djecu koju je rađala. A Kron bi, kako koje Rea donese, naredio ženi da izađe, a on bi dijete progutao. I tako je to išlo sve do vremena kad Rea rodi Zeusa ili Zevsa. To jest, videći onakvu očinsku ljubav Kronovu, Rea kad osjeti da je opet bremenita odluči da ode malo na jug i skloni se na otok Krit ili Kretu i rodi najmlađeg sina, Zeusa, kojeg sakri od opasnog tate.
Vidi Rea: dijete ko slika, pa pametno i sve, gleda ga, misli i jedno smisli. Umjesto djeteta odnese Kronu zgodno umotan kamen i zateče Krona duboko zamišljena, kakav već mora biti svaki mudar i pametan vladar. Aaaa vidi, vidi, stiglo nam novo, dajder ga 'vamo – reče Kron Rei kolokvijalnim stilom. Uze „dijete“ i proguta ga. Rea kobajagi tužna okrenu se i ode od Krona, ali čim mu se iz vidokruga mače poskoči i skakućući onako kako poskakuju u hodu vesele djevojčice ode spasenom sinu Zeusu. I Zeus odrastaše u sigurnosti i ljubavi svoje mame. A kad je Zeus narastao, tek tad otpočeše brojne i svakojake ljubavne priče i afere, jer Afrodita i Eros nisu mnogo marili za radno vrijeme i radili su prekovremeno i po slobodnoj volji. I tad je ljubavi bilo mnogo više nego u početku, ako se ono što smo o početku svih početaka pokušali ispričati može zvati ljubavlju. (Negdje na početku ove priče vidjeli smo Eurinomu iz pelaških priča. Mi ćemo Eurinomu možda susresti i u kasnijim pričama, iz onih Zeusova vremena, gdje je Eurinoma Okeanova kći i žena Zeusova, a njihova su djeca Gracije. Ali, to su već neke druge priče.)
