Do posla putujem oko 45 minuta prilično pustom cestom. Dok u 6 sati ujutro po mraku i magli zumiram cestu ispred sebe tražeći bijelu liniju, često se desi da naiđu tek dva, tri auta. Sama se sebi smijem šta sve ugledam ili mislim da vidim duž puta. Začudim se kad se potrefi neka gužva od desetak auta, pa mi se prolazno vrijeme promijeni. Jednom me kamion koji je išao uzbrdo (a krivine) usporio za čitavih deset minuta - i baš se sad pitam zašto ga ne pretekoh, kad je saobraćaj ionako pa nikakav?!
Decembar je, vrijeme svega. Vrijeme umora, testova, provjera svih vrsta. Vrijeme dokazivanja, ali i otkazivanja svih mogućih čula. To je vrijeme kad se provjerava naučeno, iako smo svi svjesni da se to ne treba raditi u decembru. Iza decembra slijede bolja vremena, nadamo se. Slijedi januar, odmor, neučenje i bačena negdje ona crvena olovka, duge kafe ujutru i dobro štivo navečer. I tišina.
I tako, dok traje decembar, krajičkom oka hvatam ostatke tuđih misli i riječi, izrečenih pomahnitalim tonovima, u trci koji će biti jači, brži i silovitiji. Kolegice i kolege se žale na neznanje, na dječiju nezainteresiranost, na flegmatičnost i odsutnost iz stvarnosti. Koje stvarnosti?!
Još je samo tri sedmice do kraja polugodišta. Moj je test bio jučer, iz njemačkog je u petak. Sljedeće sedmice je iz matematike pismena vježba, pa potom iz maternjeg. Historija, geografija, biologija, hemija su tu negdje, jedna iza druge, prijateljice iz dnevnika. Pomahnitale stranice sveske trgaju se i nestaju, slova plešu i izazivaju, gradivo se nakuplja...
Razmišljam...
Četrdeset pet minuta mi treba da dođem na posao. Previše vremena za razmišljanje, previše razloga da ugradim dugme eject koje će me, kad pretjeram i kad me stegne tu u stomaku, izbaciti iz auta i poslati negdje, u neki svijet koji ima smisla. I gdje nije decembar.
Jesmo li svjesni da decembar niko ne može preživjeti? Kako niko nije sistematično osmislio naše školovanje, da budemo pravedni, da ih pripremamo za ljepši period, onaj poslije decembra, kada bismo smisleno provjeravali njihovo znanje, a ne da stvaramo emocionalne bogalje, sad, u decembru?!
Rekli su nam da treba da budemo koordinatori, a natovarili nas mačetama i kundacima pravila i moranja: nametnuto gradivo koje se treba preći, četiri ocjene da bi se zaključilo. Ne vraćaj se, ne ponavljaj, jer ne možeš stići, ne usteži i ne pitaj, jer nećeš izdržati.
Umor je oružje slabih. Dok pijem kafu u 4 ujutru, noć je zagrlila grad i prelila ga maglom, tek za inat, a svjetla rasvjete samo označavaju male tačke postojanja druma. Djevojčica koja živi preko puta mene sjedi u svojoj sobi, tek je ustala, i bulji u svoju knjigu i pamti. Gledam je i pitam se da li sam ja nekoga natjerala da ustane tako rano i da sad, u decembru, pred kraj godine, kad se umor nakupio, a mozak istrošio, uči fraze i vremena, riječi i rečenice i mahinalno ih zaboravlja, nekad u januaru, dok spava do 10 i ne želi se sjetiti da su rana jutra, bez kafe i mekanog jastuka, utrošena u učenje svega za kraj nečega, čemu nema nikakvog traga, kao i ova moja, s litrom kafe i 206 testova, koji čekaju da budu ispravljeni, opravdani.
Preduge su rečenice znak da se nema više šta reći, a previše gradiva nije znak da niste ništa učili tokom godine. To je samo znak da se odjednom ne može niti sve reći, niti sve naučiti, ali ni sve testirati. I u tih 45 minuta vožnje, predugo me drži pitanje da li treba ukinuti decembar?
