Kilogram bosanskog jezika, kilogram matematike, 600 grama vjeronauke, muzičkog i likovnog, 400 grama moje okoline, 700 grama pernice, bloka, kajdanke, atlasa, pribora, bojica i flomastera... Sve to u đačkoj torbi teškoj jedan kilogram. Ako sve pažljivo zbrojimo (brojke su izmišljene, ali u realnosti često mnogo ne odstupaju), školsku torbu od gotovo pet kilograma osnovci nose u školu svaki dan, što znači od 15 do čak 25 % težine učenika.
Samar-kind
Školegijum je zamolio nekoliko roditelja da izvažu teret koji njihova djeca nose u školu:
Ajdin (prvi razred OŠ Musa Ćazim Ćatić u Zenici) ima 23 kg, a težina njegove torbe je 4 kg. Torbu nose stariji članovi porodice, koji ga prate od kuće do škole i obratno, potčinjavajući svoje rasporede njegovom.
Azra (četvrti razred OŠ Musa Ćazim Ćatić u Zenici) ima 41 kg, a ruksak koji nosi teži 9,20 kg. Sama ga nosi.
Arnela (OŠ Ahmed Muradbegović u Stranjanima, u neposrednoj blizini Zenice) ima 27 kg, torba koju nosi oko 4 kg, a put koji prelazi do škole je oko 2 kilometra.
Problem težine đačke torbe je realan i očigledan. Posljedice najviše trpe djeca koja su slabije fizičke konstitucije ili ona koja dugo pješače do škole, i po nekoliko kilometara, posebno onda kada put do škole nije u ravnici.
U decembru 2012. godine Ombudsmen za djecu RS-a mr. Nada Grahovac uputila je Republičkom pedagoškom zavodu i Ministarstvu prosvjete i kulture RS-a dopis, u kom, između ostalog, stoji sljedeće:
Istraživanje koje je provela Međunarodna asocijacija doktora medicine iz Bijeljine potvrđuje da težina đačke torbe prelazi dozvoljeno opterećenje i na taj način utječe na razvoj deformiteta kičmenog stuba i stopala učenika uzrasta od drugog do devetog razreda. Istraživanje je provedeno na uzorku učenika drugog, četvrtog i osmog razreda osnovne škole - ukupno 141 učenik, a uključilo je ljekarski pregled - mjerenje visine i težine učenika, pregled stopala i kičmenog stuba uz eventualne primjedbe na opšte stanje učenika, te utvrđivanje prosječne težine torbe po učeniku na osnovu mjerenja pet uzastopnih radnih dana u jednoj sedmici. Rezultati su potvrdili da preko 70% učenika II razreda nosi torbu preko dozvoljene težine od 10-15%, a da težina školske torbe kod više od 10% učenika iznosi i 15-20% njihove težine.
Po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije, težina đačke torbe ne smije da iznosi više od 10% tjelesne težine djeteta (težina od 15% ili 20% povećava izglede za izvijanje leđa i naginjanje tijela i glave prema naprijed, kao i različite zdravstvene smetnje kod djeteta poput umora, iscrpljenosti, boli u leđima, vratu i ramenima, poteškoće u hodanju i održavanju ravnoteže, trnjenje u rukama i prstima, loše cirkulacije koja dovodi do glavobolje i loše koncentracije, deformiteta stopala i sl.), dok mnogi ljekari tvrde da može da se toleriše i do 15%.
Težina školske torbe povećava se svake godine, stariji razredi znače i više predmeta, a samim tim i više udžbenika i dodatnog materijala. Brojni stručnjaci su u svojim istraživanjima zaključili da je napor koji djeca svaki dan doživljavaju u velikoj mjeri povezan sa pojavom nepravilnog tjelesnog držanja i iskrivljenja kralješnice, da djeca često nose preteške ili neodgovarajuće školske torbe, te da veliki teret umanjuje njihove sposobnosti.
Nešto se ipak može učiniti
Ovakvi rezultati obavezuju sve proizvođače školske opreme, stručne pedagoške službe, tvorce nastavnih programa, ali jednako tako i učenike, roditelje i učitelje da osiguraju cijeli niz preventivnih mjera i zaštite tako osjetljivoga organa kao što je kralješnica kod mladih.
Brojni su načini kojima se može utjecati na smanjenje težine školske torbe. Između ostalog: da se za matematiku u školu ne nosi zajedno i udžbenik i radna sveska i zbirka zadataka; da se razdvoje udžbenici po cjelinama – više tanjih udžbenika, što znači da bi učenik nosio jednu knjigu po predmetu, i to samo onu nastavnu cjelinu koja se trenutno obrađuje; da se uvede princip jedna tanka sveska – jedan predmet; da se štampaju tanji udžbenici na manje teškom papiru sa mekim uvezom. Odnosno, da se donese zakon o udžbenicima koji će propisati standarde za težinu školskih knjiga. Da se izbace nepotrebni udžbenici kao što su za likovno, muzičko i vjeronauku za djecu prvog razreda koji još ne znaju ni da čitaju; da se naprave ormarići u školama za ostavljanje udžbenika i materijala (posebno važi za seoske škole); da se populariziraju torbe sa kotačićima koje bi djeca mogla vući poput putnih torbi da ne opterećuju leđa; da se štampane knjige zamijene PDF izdanjem na netbooku; da se biraju kvalitetne đačke torbe i pernice od lakšeg materijala; da se uvedu norme za kvalitetu i težinu školske torbe (većina današnjih torbi teži iznad 1.000 g, čak do 1.500 g); da se izbjegavaju sveske tvrdih korica i velikog formata; da se kontroliše sadržaj đačke torbe, da roditelji svaki dan provjeravaju da li učenici spremaju školsku torbu prema rasporedu za taj dan, posebno u nižim razredima, da tu ne bude nepotrebnih sadržaja; da učenici koji su zajedno u klupi naizmjenično nose knjige; da ministarstvo zdravlja prestane da ignoriše problem da su deca opterećena težinom školske torbe itd.
Ali sve ovo značilo bi ozbiljno ugroziti interes izdavačke industrije i knjižarske mreže, kojima su udžbenici i prodaja školskog pribora najsigurniji i najbolji posao. A u profit nijedna vlast neće dirnuti, makar se pravio na krivim kičmama djece.
