Opšte mjesto nastavničkih žalbi na radne okolnosti postali su roditelji. Nastavnici osjećaju njihov pritisak i traže da ih se nekako od toga zaštiti. Roditelji (većina njih) pritišću najviše tražeći veće ocjene, a s tim u vezi dovodeći u pitanje sposobnost nastavnika i škole da ocjenjuju objektivno i stručno. Roditelji osim toga, u namjeri da za svoje dijete osiguraju ono što misle da mu je u školi neophodno, često gaze preko odgojnih vrijednosti koje škola promoviše: empatije, solidarnosti, kolegijalnosti, povjerenja, strpljenja... Sa površnošću svojstvenoj argumentaciji na društvenim mrežama, oni na roditeljskim sastancima tumače zakone, analiziraju nastavne planove i programe, čereče udžbenike i maturske ispite, petljaju se u sadržaj časova, težinu zadataka, izbor lektire... Svejedno je imaju li diplomu ili ne, oni su psiholozi, pedagozi, metodičari, pedijatri, didaktičari...
Opšte je mjesto, također, da svi sve što rade – ministarstvo, uprava škole, osoblje i nastavnici, autori udžbenika i zbirki, zakonodavci i na kraju, i prije svih roditelji – tvrde da rade u najboljem interesu djeteta. Pošto oko tog interesa nema slaganja tamo gdje se ove stvari uređuju, nego ima uglavnom samo stranačkog nasilja (pri čemu u stranci misle da je ono nedovoljno, a izvan stranke da je pretjerano ili nedopustivo) taj se interes djeteta onda tumači različito, od prilike do prilike, od potrebe do potrebe, od slučaja do slučaja, od tumača do tumača. U najkraćem, nastavnici trpe pritisak jer škola nije autoritet, nego je samo stranački instrument. Malo je stvari u obrazovanju smiješno kao tzv. zabrana političkog djelovanja u školi. Biva, ako stranka organizuje nešto u školi (predavanje, promociju, dobrotvorni bazar), to je politika, a ako stranka postavi direktora i članove školskog odbora, to je onda menadžeraj.
Pošto je dakle škola definisana i prihvaćena kao politički prostor, roditelji s razlogom osjećaju da su kao glasači i poreski obveznici pozvani da odlučuju o pitanjima u tom prostoru. Ako o obrazovnim zakonima mogu donositi odluke polupismeni članovi skupštine, zašto o kriterijima za ocjenjivanje iz matematike ne bi odlučivali roditelji koji ne znaju koliko uglova ima trapez.
Nastavnici zato griješe ako misle da će ih neki autoritet izvan njih samih od te aktuelne roditeljske pošasti zakloniti i spasiti. Ostaje im, dakle, da razmotre na čemu danas njihov autoritet stoji. Ako stoji na diplomama sa loših nastavničkih smjerova; na namještenim konkursnim procedurama; na anahronim nastavnim planovima i programima po kojima bez pogovora rade; na loše recenziranim i zastarjelim udžbenicima koje preporučuju đacima za kupovinu; na obrazovnim zakonima koji se donose bez njihovog učešća a protiv njihovih stvarnih interesa; na stručnim usavršavanjima koja im drže marsovci; na vlastitoj bijednoj političkoj artikulaciji prosvjetnih vrijednosti... – onda im zaista nema pomoći.
