Pričamo li o smrti u školi?
BBC
Asocijacija doktorica i doktora Queenslanda u Australiji obratila se ministarstvu obrazovanja s prijedlogom da se u školama više razgovara o smrti. Prema njihovom mišljenju, mladi ljudi trebaju biti bolje upoznati s procesom umiranja, što iz pravnog i etičkog aspekta, koji očigledno utječu na odluke palijativne njege ili eutanazije, što iz biološkog ugla koji će im pomoći da nauče više o smrti.
Smrt je jedna od tabu tema. U porodicama se često odlaže razgovor o njoj, i to do momenta kada je prekasno. Napredak u medicini, kao i činjenica da je stanovništvo u velikom broju zemalja dominantno starije, znači da je sve više porodica koje se suočavaju s teškim odlukama ili pitanjima koja se tiču starijih članova njihovih porodica. Kako je smrt jedna od tema o kojima se ne priča otvoreno, većina ljudi umire u bolnicama, daleko od očiju rodbine.
Svjedočio sam situaciji gdje je dvadesetjednogodišnjak morao donijeti odluku o životu ili smrti rođaka. Moramo obrazovati ljude koji će znati kako postupiti u najboljem interesu svojih bližnjih, a da se pritom ispoštuje zakon, kazao je Richard Kidd, jedan od članova asocijacije.
Želimo da mladi budu u stanju razgovarati sa svojim roditeljima ili bakama i djedovima i da se informiraju o načinu na koji oni žele umrijeti, kako bi u budućnosti znali šta trebaju uraditi. Ovo trebamo posmatrati kao nešto pozitivno i proaktivno, jer znanje i informacije zaista mogu osnažiti ljude, dodao je on.
BBC: Putting death on the school timetable
Kad studenti ocjenjuju profesore
The Guardian
Škole ocjenjuju profesore na različite načine. Često se koristi metrička ocjena na osnovu napretka studenata (odnosno rezultata testiranja) koja se kontrastira s očekivanjima same obrazovne ustanove o njihovom napretku. U nekim se slučajevima ocjena donosi nakon prisustvovanja časovima, a ponekad i na osnovu studentskih evaluacija. Na određenim univerzitetima koristi se i praksa tajnog ocjenjivanja, gdje profesori nisu svjesni da ih se ocjenjuje.
Univerzitet Mount Royal u Kanadi proveo je istraživanje, objavljeno 2017. godine u Žurnalu za studije ocjenjivanja u obrazovanju, u kojem je pokušao pronaći odgovor na pitanje da li i koliko studentska evaluacija ima veze s produktivnošću profesora.
Osnovni zaključak do kojeg su došli jeste da ne postoji korelacija između znanja koje studenti usvoje i ocjene koju daju profesoru. Drugi bitan zaključak jeste da je jako teško izmjeriti koliko je neko ustvari naučio. Pretpostavka da možemo izmjeriti koliko je neka profesorica uspješna, na način da postavimo nekoliko pitanja njenim studenticama (pitanja koja su njihova percepcija nastave ili znanja nastavnice), u principu je nerealna, kazali su.
Postoji i studija koja se bavila pitanjem zašto studentice neke profesorice smatraju uspješnijim od drugih. Njen prvi zaključak povezan je s interesom koji studentice imaju za neki predmet – ukoliko im se predmet sviđa, vjerovatnije je da će osobi koja ga predaje dati bolju ocjenu. Ovo važi i za suprotnu situaciju – neće dobro ocijeniti profesora koji ih tjera da naporno rade na predmetu koji im se ne sviđa. Drugi faktor je prethodno znanje o profesorovoj reputaciji. Ako je ona pozitivna i naknadna evaluacija bit će pozitivna.
Zaključak koji navodi Bradley Busch, psiholog i autor članka, jeste da ovim evaluacijama ne treba ustupati previše mjesta kada pokušavamo zaključiti je li neki profesor uspješan ili ne. On ne kaže da je mišljenje studenata nebitno, ali smatra da ono ne igra veliku ulogu u mjerenju uspješnosti predavača. Međutim, predlaže da, ukoliko želimo da studentice i studenti profesorice i profesore ocjenjuju kao uspješne, radimo na razvijanju ljubavi i strasti prema predmetima koje proučavaju.
The Guardian: Research every teacher should know: the value of student evaluation
