Iz daljine sam ga poznao. Rastom je ostao isti, ali se udebljao. Gusta, kovrdžava kosa, kao po kalupu prati oblik glave. Uske, uvijek nasmijane oči lažu da je komunikativan, ustvari je vrlo šutljiv. Dok mi ide u susret, blago pognute glave, gleda me ispod oka. Kad mu se pogled susretne s mojim, zagnjuri ga u asfalt. Prvi se neće javiti, a drago mu je što me vidi. Imam osjećaj da bi volio da ja to učinim.
– Haris?
Umjesto odgovora, klimanje glavom.
– Bezveze pitam, iz aviona se vidi da si to ti, nimalo se nisi promijenio.
On se smije zatvorenih usta. Kikoće se i gega s noge na nogu. I ja se počinjem smijati. Ne samo da se nije fizički promijenio, nego je i karakterom, izgleda, ostao isti.
– Pa gdje si, šta radiš – pitam ga kroz smijeh.
– Radim – kratko odgovara.
Takvi su mu bili i đački odgovori, kratki i neodređeni, osim ako ne bi šutio. Morao sam mu davati jedinice jer ništa nije znao, a onda bih se pred zaključivanje ocjena sažalio i postavljao mu pitanja na koja može odgovoriti samo s da i ne.
– Da li proste rečenice mogu imati dva predikata – pitao sam ga i uz to mu gestikulirao da odgovori: Ne, koje bi on pobjedonosno izgovorio.
– Da li je onomatopeja oponašanje zvukova iz prirode – dok pitam, klimam potvrdno glavom, a on odgovara:
– Da.
I nakon nekoliko takvih povuci-potegni odgovora, upišem mu dva.
– Pa gdje radiš, Harise, reci, nije za ocjenu.
– Kod rođaka.
Mučenje je taj razgovor i za mene i za njega, ali ne odustajem. Hoću da vidim koliko će nam trebati do zadovoljavajućeg odgovora.
– A šta radi rođak, čime se bavi?
– Oko grijanja.
Biće da i on onda isto. Ruke mu liče na radničke, a i odjeća je zaprljana. Sigurno se vraća s posla. Da li su mu živi roditelji? Živi li sam ili ima nekoga? Ne liči mi na čovjeka koji ima djecu, možda zato što je u mojoj glavi i sam još uvijek dijete, a prošlo je 15 godina... Ipak ne ispitujem dalje. Iako sam mu rekao da ne odgovora za ocjenu, u glavi mu upisujem dvicu i pitam ga da li je zadovoljan.
On slegne ramenima.
Rastajemo se, ali ostajem u mislima s njim. Razmišljam kako su mi od svih loših đaka najdraži ovakvi kao Haris. S njima lakše prolazim kroz radne dane, a oni sa mnom kroz obrazovanje. Imamo prešutni dogovor o nenapadanju. Ako im stvaram pritisak, uzvrate pobunom. Ako, s druge strane, oni pokazuju neposluh, ja ih opteretim gradivom. Pametniji popuste, ja sam uvijek među njima. Među lošim đacima rijetki popuštaju, a još su rjeđi oni poput Harisa koji od početka shvataju stvar i zajedničku nam patnju ne umnožavaju. Idealan razred bio bi sastavljen od harisa: ja svoje ispričam, oni svoje odšute. Za šutnju dobiju dvicu i kroz život se s osmijehom srećemo.