Prvo što kao arheolog primijetim, pričajući sa ljudima o nastanku i razvoju čovjeka i društva, jeste mnoštvo predrasuda o prošlosti ljudske vrste. One su brojne i zadiru u svaki poznati i nepoznati aspekt praistorijskog i istorijskog čovjeka.
S obzirom da se radi o znanju koje nije iskustveno, i rijetko se stiče unutar porodice, jasno je da te predrasude gradi društvo, odnosno obrazovni sistem u kojem djeca učestvuju od ranog djetinjstva.
Predrasude o prošlosti treba tražiti u školskom predmetu koji proučava istoriju, a uvodi se u osnovnu školu u 6. razredu. Analiza sadržaja nekoliko udžbenika istorije potvrdiće to.
U tri udžbenika koja su čest izbor nastavnika istorije u različitim školama Bosne i Hercegovine obrađen je period dalje ljudske prošlosti. Već na samom početku sve tri knjige nailazimo na mnoštvo problematičnih konstatacija.
Đorđe Nijemčević i Sonja Milović u svom udžbeniku istoriju objašnjavaju kao (...) društvenu nauku koja se bavi proučavanjem prošlosti ljudskog društva od nastanka svijeta do današnjih dana.
Autori Stjepan Bekavac, Marija Bradvica i Miroslav Rozić na početku lekcije o kamenom dobu pišu: Znanost nije odgonetnula ni starost ni podrijetlo čovjeka. Pretpostavlja se da je na Zemlji živjelo nekoliko vrsta ljudi.
Prva grupa autora, uprkos kasnijim periodizacijama kojima pobijaju svoju konstataciju, biblijski tretiraju prošlost svijeta i nastanak čovjeka. Prema njihovoj definiciji, čovjek postoji od prve milisekunde Velikog praska. Druga grupa autora negira stoljetno istraživanje naučnika i ne daje definiciju čovjeka. Naime, ako se misli na Homo vrstu, onda ona započinje oko 2,3 miliona godina p.n.e., što je period u koji je datiran nalaz za sada prvog pronađenog predstavnika podvrste Homo habbilisa, koji je ujedno i prvi poznati primjerak Homo vrste. Da su različite vrste čovjeka postojale (opet ako se misli na Homo vrstu) nije pretpostavka već činjenica.
Autori knjige Povijest 6., Sanja Cerovski i Nikola Lovrinović, ne prave nimalo bezazleniju grešku pišući: Prije otprilike 35000 godina u Europi se pojavio razvijeniji i napredniji tip čovjeka. Naziva se Homo sapiens (...) Autori porijeklo modernog čovjeka, čije odlike neadekvatno opisuju, pogrešno smještaju u Evropu, iako su najstariji ostaci Homo sapiensa pronađeni u Africi i njihova starost je datirana na 200.000 god. p.n.e.
Daljim čitanjem izabranih knjiga moguće je primijetiti nekoliko ključnih riječi: horda, čopor, porodica/obitelj, rod, pleme, narod. Neki od navedenih pojmova davno su napušteni u naučnoj terminologiji, dok se drugi još uvijek neoprezno koriste pri izučavanju društvenih zajednica u prošlosti. Tokom studiranja arheologije nisam nijednom vidio u stručnoj literaturi termine horda i čopor[1] u kontekstu opisivanja društvenih zajednica kamenog doba. Razlozi za izbjegavanje ovih termina su višestruki. Prvenstveno jer imaju negativnu konotaciju, a još važnije jer nisu jasno definisani. Na primjer, čopor u životinjskom svijetu predstavlja društvenu jedinicu koja je jasno uređena i varira od vrste do vrste. Poistovjećivanje društvenih zajednica kamenog doba sa čoporom je pogrešno, jer se društvena struktura tih zajednica ne može potpuno uporediti sa životinjskom.
Prikazi društvenih odnosa unutar kamenodobnih zajednica predstavljaju posebnu problematiku. Društvena hijerarhija se predstavlja na osnovu čistih predrasuda modernog čovjeka bez konkretne naučne utemeljenosti.[2] Predrasude variraju od pretpostavke da su najjači ili najstariji birani za poglavara, kreiranja prvih zajednica kroz provezivanje u rodove, bratstva ili plemena do podjele rada na osnovu polne i starosne pripadnosti, načina stanovanja, privređivanja, itd.
Sve navedene predrasude kreirali su upravo arheolozi i u bosanskohercegovačkoj arheologiji su još uvijek opšteprihvaćene. Stoga ne čudi njihova zastupljenost i u udžbenicima. Međutim, u savremenoj arheologiji kroz decenije preispitivanja metodologije i teorijskog pristupa došlo se do spoznaje da su društveni modeli savremenog čovjeka ili jedne poznatije društvene zajednice (kao što je Grčka civilizacija) pogrešno preslikani na sve zajednice u prošlosti. Mi uistinu ne poznajemo potpuno društvenu dinamiku kamenog doba. Postojanje više kuća koje čine naselje ne znači nužno formiranje roda, bratstva ili plemena. Uloga žene unutar zajednica nije nužno bila jednaka onoj iz 19. vijeka kada je većina predrasuda o praistorijskim zajednicama nastala. Sklapanje i raskidanje veza imalo je različitu dinamiku i pravila, zavisno od strategije koju je društvena zajednica praktikovala i potrebno je naglasiti da one nisu bile jednake u svim dijelovima zemaljske kugle.
Do novih saznanja arheolozi, među kojima prednjači Ian Hodder, došli su revizionim i etnoarheološkim istraživanjima. Veličina ovog autora ogleda se ne samo u njegovim pionirskim poduhvatima u sklopu postprocesualne arheologije već i u spremnosti da kritikuje sopstvene radove. Ustaljene stavove kulturno-istorijske arheologije (koja je još uvijek dominantna kod domaćih arheologa) o društvenoj dinamici u okviru praistorijskih naselja doveli su u pitanje Mary F. Price, koja je ukazala na bias (pristrasnost, sklonost predrasudama iz različitih subjektivnih razloga) arheologa pri postavljanju koncepta porodice u praistoriji i ulozi žene unutar domaćinstva, i Douglas W. Bailey, reinterpretacijom funkcije naselja kao privremenih centara proizvodnih aktivnosti. Unutar arheologije danas postoji mnoštvo različitih pravaca, većinom zanemarenih među domaćim arheolozima, koji se tradicionalno drže kulturno-istorijskog pristupa. Naravno, niko ne očekuje od istoričara koji se bave pisanjem udžbenika da za nekoliko stranica lekcije o praistoriji istraže većinu savremenih arheoloških pravaca, ali jedna jednostavna knjiga o razvoju arheologije Bjornara Olsena Od predmeta do teksta bila bi sasvim dovoljna i krucijalne greške bi se izbjegle.
Autori su lekcijama pokazali svoje ograničeno znanje u domenu praistorije, uslovljeno korištenjem zastarjele literature i manjkom svijesti o problematici biasa koji je izrazito prisutan u djelima domaćih arheologa. Daleka prošlost idealno je tlo za razvijanje kritičkog razmišljanja kod djece jer raznovrsne interpretacije i male količine materijalnih ostataka odličan su povod za diskusije. Međutim, u analiziranim udžbenicima taj potencijal je ostao neiskorišten. Serviranjem neprovjerenih informacija sa izraženim biasom, autori su prekršili prvo pravilo proučavanja prošlosti koje su naznačili na početku knjige (...) povijesna znanost mora temeljito provjeriti istinitost izvora.[3] Ako Poznavanje prošlosti pomaže da se bolje razumije sadašnjost jer iskustvo iz prošlosti može da posluži kao znanje za budućnost,[4] onda nije ni čudno da učenici kasnije kao članovi društva, aktivno odlučujući o njegovom pravcu, radije biraju predrasude na koje su naviknuti od djetinjstva, nego kritičko mišljenje i propitivanje.
[1] (Đ. Nijemčević, S. Milović, Istorija 6, str. 17; S. Cerovski, N. Lovrinović, Povijest 6, str. 23)
[2] (Đ. Nijemčević, S. Milović, Istorija 6, str. 17; S. Cerovski, N. Lovrinović, Povijest 6, str. 26; S. Bekavac, M. Bradvica i M. Rozić, Povijest 6, str.19)
[3] (S. Bekavac, M. Bradvica i M. Rozić, Povijest 6, str. 9)
[4] (Đ. Nijemčević, S. Milović, Istorija 6. str. 7)
