Poštovana predsjedateljice Skupštine Kantona Sarajevo,
profesorice Babić,
Nastavljam Vam pisati s nadom da ćete, suočeni s vrstom i količinom manjkavosti u Prijedlogu Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, odbiti da potpišete njegovu punosnažnu valjanost. Nadu zasnivam na tome da ste pozitivno reagirali na moje prvo pismo. Danas ću Vam skrenuti pažnju na član 88. (Zasnivanje radnog odnosa, zbrinjavanje radnika i prestanak radnog odnosa), koji kaže u stavu:
„(14) U slučaju osnovane sumnje da je radniku psihofizičko zdravlje narušeno u tolikoj mjeri da ista bitno umanjuje njegovu radnu sposobnost, direktor će, nakon prethodno pribavljenog mišljenja sindikata, školskom odboru uputiti obrazloženi prijedlog za donošenje odluke o upućivanju radnika na ocjenu radne sposobnosti.“
Kada će direktor uputiti radnika na ocjenu radne sposobnosti?
U slučaju osnovane sumnje?
Sumnje na šta?
Da mu je zdravlje toliko narušeno da ista ugrožava njegovu radnu sposobnost?
Šta ista?
Mjera ili sumnja?
Ako je mjera, ko tu mjeru određuje, gdje se u zakonu definiše bitnoća umanjenja? A ako je sumnja, šta nam onda ovaj stav govori?
Govori nam da će direktor, ako njegova (direktorova!) osnovana sumnja umanjuje radnikovu sposobnost, poslati radnika na ocjenu.
Tako se zapravo na mala vrata u upravljanje školom uvodi mobing. Direktor “sumnja” na radnika i daje mu to do znanja; pod teretom te sumnje smanjuje se radnikova radna sposobnost; na kraju radnik postaje kandidat za otkaz.
Sve ovo se ne bi moglo ovako tumačiti da je Predlagač dobar poznavalac maternjeg jezika, odnosno da nije pravni laik koji izostavlja ili sakriva subjekte u svojim rečenicama.
U slučaju čije se osnovane sumnje radnik može šikanirati i otpuštati? Šta je osnovana sumnja? To nam Predlagač ne kaže.
Radnik je dužan svake godine ići na sistematski ljekarski pregled. Ljekar, a ne direktor, ocjenjuje njegove psihofizičke sposobnosti. Ponižavajuće je za radnike da direktor ima pravo, ovim prijedlogom, sumnjati u njihovo (potvrđeno) psihofizičko zdravlje.
Direktor može, i treba, ako radnik iz bilo kojeg razloga ne ispunjava svoje radne i zakonske obaveze, radniku izricati mjere, uključujući i otkaz. A radnik može, ako je razlog njegovog lošijeg rada narušeno zdravlje, tražiti da mu se mjere ublaže, odnosno da se nađe rješenje koje će biti u skladu s njegovim željama i mogućnostima. Radnikovim, a ne direktorovim.
To bi trebala biti suština jednog radnik-friendly zakona. Ovaj to očito nije, jer daje direktoru u ruke ovlasti za koje nema kvalifikacije. Direktor nema pravo sumnjati u radnikove sposobnosti. Direktor ima pravo provjeravati kvalitet radnikovog rada i djelovati u skladu sa rezultatima tog rada. Osnov za pokretanje bilo kojeg postupka ne može biti sumnja, koja je subjektivna i neodređena, nego to moraju biti činjenice, koje su dokazive i mjerljive.
(Ali ovaj zakon ne bavi se kvalitetom; ovaj zakon bavi se raspodjelom moći u obrazovanju. I zato se nadam da ga nećete potpisati.)
Jer, ako radnik odbije ponižavajući nalog da ide na vanrednu ocjenu radne sposobnosti, samo na osnovu “osnovane” sumnje direktora, otkazuje mu se ugovor u radu. Otkaz. Ne zbog lošeg rada, nego zbog neposlušnosti.
A ako radnik ipak pristane na poniženje, i poslušno ode na tu procjenu, pa se utvrdi da mu je PF zdravlje trajno narušeno, a nema za njega drugog posla, otkazaće mu se i opet ugovor o radu, jer je bolestan, a bolest je u ovom zakonu lična krivica!!! Stav 18:
„Ako škola nema odgovarajuće poslove, radniku će se otkazati ugovor o radu zbog lično uvjetovanih razloga.“
To je to. Radnik se razboli, i dobije otkaz.
I sindikat kaže aferim.
Ali, ja se evo i dalje (naivno, priznajem) nadam da Vi nećete.
S poštovanjem,
Nenad Veličković
P.S. Širu analizu Zakona pogledajte ovdje.
P.P.S. Pročitajte i prethodna pisma:
