Izdvojeno mišljenje sudije Suda Bosne i Hercegovine Branka Perića u vezi sa aferom Respiratori ohrabrilo me da pomislim nešto – na prvi, a vjerovatno i na zadnji pogled – glupo. A to je da bih ja s diplomom profesora književnosti, i pri tome još i pisac, s položenih nekoliko ispita razlike iz prava također mogao biti sudija u Bosni i Hercegovini.
Iz njegovog mišljenja, naime, zaključio sam da je suđenje koje traje duže nego čitanje najdužeg romana najsličnije drami u kojoj dva lika pričaju svaki svoju verziju priče, a publika (sudije) na kraju proglase čija je priča bolja. (Perić: "Nisam mogao podržati mišljenje mojih kolega u pogledu osuđujućeg dijela presude. Moja ocjena izvedenih dokaza se u potpunosti razlikovala od njihovog pristupa.")
U književnoj kritici, jednako kao i sudijskoj praksi, rašireno je uvjerenje da ocjena nema veze s kvalitetom djela, zato što je uvijek subjektivna, a da vješt kritičar može naći razloga i za sasvim suprotne zaključke. S tim sam čak i u teoriji književnosti imao problem, ali ako je tako i u pravu, onda se bojim da problem nije samo moj. A po sudiji Periću, čini se da jeste. Ispada da se odluke o krivici donose kao što se u žirijima za književne nagrade odlučuje – glasanjem. (Perić: "Sudske odluke se donose većinom i svaki sudija ima potpunu slobodu u donošenju odluka.")
Za književnost sam prilično siguran da sloboda u donošenju odluka nije apsolutna. Naprotiv, mislim da je vrlo ograničena činjenicama koje se u tekstu mogu naći. Za literarno smeće teško se može tvrditi da je remek-djelo, osim ako se time ne vježba cinizam. Tako mi se i kao laiku činilo da se za lopova teško može reći da je poštenjak. Istina, sudija Perić za dvojicu osuđenih ne misli da su pošteni, samo da su glupi jer su "morali da predviđaju i da donose važne odluke po mjeri vlastite pameti u skladu sa okolnostima", ali upravo me ova pripovjedačka perspektiva jednog sudije ohrabrila na poređenje književne kritike i pravne logike.
Razumio sam iz izdvojenog mišljenja kolege Perića da jedan lik u drami, tužitelj, nije dobro ispričao priču, tj. da postupke likova optuženih u svojoj priči nije uspješno uklopio u sliku kojom zakon opisuje krivce, pa da tako on, kao književni kritičar, nije mogao dati svoj glas priči neuvjerljive fabule i s likovima bez odgovarajuće motivacije. Kao književni kritičar, naslućujem da kolega Perić ima problema s kvalitetom rada tužilaštva. Kao književnik, mogu razviti tu tezu i šire: tužioci su lošiji pripovjedači od advokata, a pri tome im ni sam zakon ne ide na ruku, jer je blijed pokušaj sažimanja stvarnosti u stotinjak paragrafa.
Kao književnik se s tim dijelom izdvojenog mišljenja kolege Perića slažem u potpunosti. Društvo ogrezlo u korupciju ne bi cvjetalo kao što cvjeta bosanskohercegovačko da koruptivna elita nije pravila igre namjestila tako da sama ne može nikad izgubiti. Ako sudija Perić svojim istupima u javnosti govori (vapi!) da mediji ne očekuju od sudija da rade posao tužilaca, nego da svojim pisanjem okrenu javnost protiv onih koji su postavili loša pravila igre, nemam kao budući diplomirani pravnik (kad položim tu razliku od par ispita) ništa da zamjerim uvaženom kolegi.
Ali kao književni kritičar ne mogu za njegovo literarno mišljenje reći da je pravno remek-djelo. Primjećujem, naime, da opravdava Novalića ne kao sudija nego kao advokat koji bi s par ispita razlike mogao biti profesor književnosti. Novalić, u Perićevoj advokatskoj konstrukciji, "nije radio ništa što nisu radili premijeri svih zemalja u vrijeme epidemije". (Baš svih? Baš premijeri?) "U vanrednim situacijama kada su ugroženi životi ljudi ili kada društvenim dobrima i privredi prijeti katastrofa, sva ovlaštenja i sva odgovornost je na izvršnoj vlasti." (Uredu, sami smo krivi kad ta vlast radi po mjeri svoje pameti!) "Kompletna situacija u pandemiji zahtijevala je najviši stepen hitnosti u postupanju izvršne vlasti." (Sjećamo se: penzioneri i djeca u kućnom pritvoru, maska ispod nosa, kafkijanski hodogrami...) “To je od svih vlada svijeta tražila Svjetska zdravstvena organizacija i Evropska komisija.“ (Šta tačno? Da kupuju i ne pitaju za cijenu, i da pri tome ne poštuju zakone?) "Zdrav razum je u stanju svakodnevnog umiranja i potpune neizvjesnosti od posljedica pandemije zahtijevao najhitnije reagovanje." (Ok, zaista nije pravni problem što zdrav razum traži da bolesni nešto najhitnije učini. Međutim, šta je za kolegu Perića u pandemiji i u pravu i u književnosti zdrav razum?) "Optuženi Novalić i optuženi Solak su morali da predviđaju i da donose važne odluke po mjeri vlastite pameti u skladu sa okolnostima. Sasvim je logično da predviđanja u vrijeme vanrednih okolnosti budu pogrešna. Da li za pogrešna predviđanja i pogrešne odluke treba ljude kažnjavati?"
Da, ako su radili po mjeri nedovoljne pameti. Uostalom, zar zakoni i ne služe između ostalog tome da građane zaštite od vlasti s malom mjerom pameti. Sviđa mi se kako pripovjedač Perić sa svojom empatijom za ljude i sa presumpcijom (tako se kaže?) da je ljudski griješiti oslobađa krivnje funkcionere.
Kolega pripovjedač nastavlja sa svojom fikcionalizacijom događaja i okolnosti: "Respiratori su bili planetarno pitanje života i smrti." (Po čijoj mjeri pameti? U kojim slučajevima života, a u kojima smrti?) "Snalaženje u potpunom zatvaranju i haosu je bilo pitanje svih pitanja." (Razumijem. U dramaturgiji kolege Perića glavni lik nije pametan, ali je sticajem okolnosti premijer. Kad nastupe nepredviđene okolnosti, u nedostatku pameti mora da se snalazi. Snalaženje i dovijanje je bolje od utvrđenih procedura, a dokaz za to je što su i druge: "Države i državnici tragali za respiratorima dovijajući se na sve moguće načine. Išli su predstavnici država u Kinu sa torbama gotovog novca." Priznajem da sam ovdje pomislio da mogu razliku ispita polagati i u "Paragrafu", da ne moram baš ići na Pravni fakultet.)
"Neke države su nabavku respiratora proglasile državnom tajnom“, nastavlja Perić. “Kupovale su se kompletne zalihe respiratora jer se nije znalo šta će sutra biti i koliko će ih trebati." (Nasradin-hodža je prodao čak i magarca...) "Niko nije znao kako će se pandemija razvijati, kakve bi mogle biti razmjere katastrofe." (Malo znamo, al je znano...) “Mnoge države su kupile na hiljade respiratora koji stoje neraspakovani. Da li se zbog toga danas u svijetu protiv nekog premijera vodi krivični postupak?“ (Koje države, koji premijeri? Koja je mjera pameti tih premijera? Jesu li angažovali za te kupovine tih hiljada respiratora firme registrovane za uzgoj bakalara ili firme za uzgoj nojevih jaja ili firme za uzgoj kalifornijskih glisti...)
Kolega pravnik Perić može reći s punim pravom da ova moja pitanja u zagradama nemaju nikakve veze s pravom. Kolega književnik Perić, međutim, složiće se sa mnom da ih, da nije posegnuo za guslama i gudalom, ne bih ni mogao postaviti.
Ako je htio da nam saopšti nešto važno, nešto veće od ovog slučaja, žao mi je što to nije saopštio kao pravnik, i što u tome nije bio konkretniji i jasniji. Svoje izdvojeno mišljenje (onako kako ga je prenijela istraga.ba) završio je nervoznom kritikom (jednog, ne kaže kojeg) medija i jedne (američke) ambasade, zbog onoga što smatra pritiskom na nezavisno pravosuđe.
Razumijem da ne želi trpiti pritisak, pogotovo kad razlozi nemaju veze s njim. Ali nisam siguran na šta misli kad kaže da je pravosuđe nezavisno. Siguran sam jedino da mi kao pripovjedač nije prodao svoju priču. Za mene kao građanina koji u pandemiji nije pokušao da zaradi 700.000 KM stavljajući vanredne okolnosti iznad zakona, snalažljivost i dovijanje prije kompetentnosti, a malu mjeru pameti nasuprot vanrednim okolnostima, nije glavni problem nezavisnost pravosuđa nego, ako je kolega u pravu, nesposobnost tužilaštva i koncept pravne narativnosti u okviru zakona koji opisuju stvarnost kao najgora književna fikcija. I tu kao profesor književnosti sasvim razumijem sudijinu frustraciju. I sa obrazovanjem je isti slučaj kao i sa pravosuđem. Na kraju pobjeđuje gori.
Zato, uprkos svim fikcionalnim nespretnostima sudije Perića, ja njegovo izdvojeno mišljenje čitam kao hrabar pokušaj (po svemu sudeći jalov) da u ovom slučaju pobijedi bolji. Kad na početku kaže da "izdvojeno mišljenje može pomoći sudijama koji su većinski donijeli odluku da svoju odluku bolje obrazlože, strankama može pomoći da napišu bolju žalbu, a apelacionom sudu mogu pomoći u donošenju dobre i zakonite odluke po žalbi" on pokušava, vjerujem, spasiti što se spasiti može, signalizirajući sudijama i tužilaštvu šta da urade bolje.
