Jess Thom zbog ovog sindroma 16.000 puta dnevno ponovi riječ biskvit. Ovo neobično neurološko stanje omogućava joj jedinstven pogled na život, koji široj javnosti prezentira upravo preko pozorišta. Teatrom se počela baviti nakon što je jedne prilike tokom gledanja predstave zamoljena da pređe u kabinu do scene, jer se publika žalila na njeno ponavljanje riječi biskvit. Iz male kabine pored scene Jess nije mogla dobro vidjeti predstavu. Osjetila se isključenom i povrijeđenom. Poslije ovog, za nju traumatičnog iskustva, odlučila je da baš kroz pozorište govori o životu s Touretteovim sindromom i poteškoćama uopšte. Nakon što sam odgledao ovu predstavu, razmišljao sam kako bi se kroz pozorište moglo raditi na socijalizaciji i destigmatizaciji mladih i djece s poteškoćama u razvoju. Zato sam razgovarao s glumicama Alenom Džebom i Sandrom Silađev, te nastavnicom Meidom Bešić, koje mogu biti dobar primjer i ostalim nastavnicima i nastavnicama kako se u školi kroz pozorište može adekvatno raditi na razvijanju vještina i kapaciteta djece s poteškoćama u razvoju.
Alena Džebo je s članovima i članicama Udruženja Život s Down sindromom na sceni Sarajevskog ratnog teatra 3. juna 2014. godine premijerno izvela predstavu Priče sa livade. U ovoj predstavi su djeca bez ikakve dodatne pomoći na sceni odigrali priču o življenju različitih stvorenja na istom prostoru. Alena je djeci s Downovim sindromom pristupila potpuno neopterećeno, doživljavajući ih kao i svu drugu djecu. Kada im ovako pristupite, oni vam na isti način vraćaju. Najvažnije je da se ponašate potpuno normalno, bez umiljavanja, maženja, bez posebnog tretiranja. Svako dijete ima svoju osobnost. Ne treba djecu trpati tek-tako u neke koševe i reći sva djeca s Down sindromom su ista. Sva djeca su, prije svega djeca, i svakome treba pristupiti pojedinačno kako bi se upoznala dječja osobenost, karakter, temperament... Meni kao glumici i dramskoj pedagoginji je bio izazov da radim s ovom djecom. Natjeralo me je da, zapravo, ispitujem svoje metode i način rada, te samu sebe. Da se borim sa vlastitim strahom, da li ja to mogu, i da li djeca mogu izvesti ono što ja, kao autorica, želim. Stalno sam se pitala da li je u redu ako od djece tražite više nego što se generalno od njih očekuje, tako da se i oni bore sa vlastitim predrasudama i prema sebi i prema drugima.
Sandra Silađev nije postala glumica kako bi se smjehurila na crvenom tepihu. Pozorište vidi kao odličnu priliku da se predstave različite egzistencije koje žive oko nas, a kojima društvo svakodnevno poručuje da su nebitni. Tako već nekoliko godina ova glumica radi sa starima, bolesnima, s ljudima s poteškoćama i pomaže im da kroz forme pozorišta izraze sami sebe; svoje potrebe, strahove, nježnosti, ljubavi. U Beogradu u aprilu 2016. godine u Domu za stara lica postavila je predstavu Nada u Beogradu. Predstava je dobro prihvaćena od publike. Igrali smo je dva puta u Domu za stara lica i ljudi su uspeli da vide i čuju kako se osoba sa poteškoćama u razvoju i osoba sa invaliditetom oseća u društvu. U predstavi je čovek sa Aspergerovim sindromom glumio osobu sa invaliditetom. Glumili su i stari ljudi iz doma, kao i deca iz Centra za smeštaj i boravak dece i omladine ometene u razvoju. Ljudi su imali prilike da vide iz jednog drugog ugla kroz šta prolaze ljudi sa posebnim potrebama.
Alena Džebo je na početku rada na predstavi Priče s livade bila stava da predstavu ne mogu postavljati na način da se djeca s poteškoćama posmatraju kao slatka i divna. Nisam željela da djecu na sceni gledamo samo kako bi nas raznježila i kako bismo rekli da su slatki. Postavila sam pred njih konkretne zadatke i provokacije. Napravili smo takvu dramsku strukturu u kojoj je svako dao onoliko koliko može. Također, nisam htjela ni da tekst govori samo o jednoj princezi i da samo jedno dijete bude princeza. Željela sam da za svoje prvo glumačko iskustvo svi dobiju što je moguće jednakije uloge. Sandra Silađev na pitanje koje konkretno glumačke tehnike se mogu koristiti u radu na poboljšanju kvaliteta i kapaciteta djece s poteškoćama odgovara da je u pitanju skup dramskih tehnika. To su razne dramske igre koje uključuju igru lutkama, predmetima, bojama, glasom, govorom, rukama, prstima, muzikom, instrumentima, papirima. Cilj je da se kroz te igre osobe izraze.
Nastavnica Meida Bešić je s učenicama i učenicima Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju i đacima OŠ Čengić-Vila I radila na projektu koji je rezultirao predstavom o gluhonijemoj djevojčici pod nazivom Buđenje. Do predstave su, kako objašnjava, došli kroz duži proces rada. Prvi dio je bio učenje znakovnog jezika. Uplovili smo odmah u jedan novi svijet, tipičnoj djeci stran i nov. Našli smo se u svijetu u kojem se riječi zamjenjuje pokretom i grimasom. Neverbalna komunikacija nije pratnja verbalnoj, nego je jedina mogućnost za izražavanje. Bio je to veliki izazov i za njih i za mene, ući u svijet potpune tišine i iz tog svijeta obratiti se svima onima koji treba da nas vide, da nas razumiju, u svijet u kome ne možete vrisnuti da bi vas čuli, u kome morate gledati da biste se razumjeli. Nevjerovatna povezanost i razumijevanje se izgradilo među učesnicima ovog projekta, djeca iz škole su bila vrlo ponosna na same sebe, obogaćena jednim novim svijetom, jednim novim iskustvom. Paralelno s učenjem znakovnog jezika djeca su prolazila kroz sistem dramskih igara koji je morao biti modificiran, što je za Meidu predstavljalo veliki izazov.
Bilo je i za mene to nešto novo, nešto čega sam se pomalo i plašila. S obzirom da sistem dramskih igara obuhvata četiri segmenta i to: igre za oslobađanje u prostoru i pokretu, igre za koncentraciju, pažnju i maštu, igre za oslobađanje i kultivisanje govora, igre u dijalozima – dramske igre. Prve dvije nisu predstavljale problem, to je bilo ono što povezuje svijet i jednih i drugih. Druge su djelimično modificirane, ali morali smo upravo na ovom dijelu napraviti spoj dva svijeta, svijet verbalne i neverbalne komunikacije, djeca iz škole svojim jezikom i djeca iz centra sa svojim. Ono što je kroz ovaj dio proizašlo jeste da su djeca iz Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju oslobodila se i pustila glas. Bez obzira što je to bio nedovoljno artikulisan govor, on je dolazio iz njih i pojačavao njihovu neverbalnu komunikaciju. Nisu se stidjeli svojih drugara zbog takvog govora, bili su slobodni da i u svijetu čujućih osoba koriste glas, bez obzira što bi neko možda bio malo iznenađen kako zvuči, što bi se neko dijete u publici možda i nasmijalo na takav zvuk. Bili su to nevjerovatni trenuci za sve nas.
Nakon svega, Meida je odlučila da uradi predstavu. Kao polazište za stvaranje vlastite priče poslužila nam je knjiga Piccola Macchia Lionela Neouanica. Stvarali smo priču koju smo zajedno pisali, priču o jednom djetetu koje je rođeno u bilo kojem mjestu, koje je posebno, drugačije od drugih, djetetu kojeg odbacuju zbog toga što se ne uklapa u koncept normalnog svijeta. Nismo znali kuda vodi priča, ali smo istraživali. Odvela nas je do tog da je upravo to dijete iz bilo kojeg mjesta svojom snagom, svojom posebnošću, time što je drugačije pronašlo svoj put, svojom snagom volje pokazalo ljepotu svog svijeta drugoj djeci, kojim su ta djeca bila oduševljena, onim što mogu da nauče od nekog ko je drugačiji, nekog ko nije kao oni. I to je bio najveći pogodak, jer upravo dramska umjetnost otvara prostor za dijalog, razmjenu mišljenja, kroz dramske uloge stvara se mogućnost za stavljanje u poziciju drugog, razmišljanje o vlastitim osjećanjima i osjećanjima drugih. Predstava koju smo mi stvorili je bila naša priča, naš put u borbi da osvijestimo ljude oko nas da jedni drugima možemo puno pružiti, da jedni drugima možemo obogatiti život svojom različitošću, svojom posebnošću. Naš pokušaj da probudimo i ostale da vide, da čuju i razumiju rezultirao je predstavom koju smo nazvali Buđenje.
Predstava je prvi put izvedena na 16. festivalu dječijeg teatra u Gračanici gdje je osvojila dvije nagrade stručnog žirija, u sastavu Bogdan Simić, Lubica Ostojić i dr. Larisa Softić Gasal: Nagradu za najbolju predstavu u cjelini, Nagradu za muzički element predstave, te Nagradu za najbolju predstavu od strane dječijeg žirija. Nakon Gračanice upriličeno je i izvođenje predstave na sceni SARTR-a 14. jula 2013. godine.
Alena Džebo ističe da bi roditelji kod kuće s djecom s poteškoćama u razvoju mogli raditi sve govorne vježbe koje radi jedan glumac. Na našim radionicama sva su djeca prolazila kroz set vježbi koje rade i studenti glume: vježbe disanja i opuštanja, govorne vježbe fokusirane na određene glasove sa kojima djeca imaju problem, brzalice. Naravno, treba uvijek konsultirati logopeda koji će odrediti gdje je tačno problem. I naravno, sve zavisi od poteškoće djeteta. Također, imate zanimljive glasovne vježbe koje su čak i mnogo smiješne. Dijete to može svaki dan raditi. Bilo kakva fizička aktivnost, ples, recimo. Ali to je uvijek problematično, jer će se svaki roditelj pitati da li će neka plesna grupa prihvatiti njegovo dijete. Ali savremeni ples, koji ima slobodu izražaja i osjećaja za ritam dopušta, recimo, da se i djeca s poteškoćama u razvoju na ovaj način izraze. Tu je također i dosta muzikoterapije i raznih vježbi sa zvukom, maskom. Trebalo bi organizirati više seminara i edukacija koje bi roditeljima i nastavnicima pomogle da na konstruktivan način spoje scenu i dječiju svakodnevnicu u cilju poboljšanja određenih kapaciteta, znanja i mogućnosti.
Altteatar je u saradnji s Udruženjem Sumero 9. decembra 2014. u KŠC Sv. Josip na Mejtašu izveo predstavu s odraslim osobama s mentalnim poteškoćama. I to je tek posebna priča, ističe Alena Džebo. Odrasle s poteškoćama u razvoju se i dalje tretira kao djecu, a oni to više nisu. Sada, pored poteškoće, imaju i sve probleme koje imaju odrasli: posao, ljubav, stan. Također, ovdje se postavlja i pitanje kontinuiteta. U osnovnoj i srednjoj školi djeca s poteškoćama imaju kakve-takve aktivnosti. Kada se to sve završi nemaju ništa. Smatramo ih bebicama, a oni imaju potpuno druge probleme. Željela sam kroz ovu predstavu da govorim o problemima ove populacije kao o problemima odraslih. Voljela bih da se cijela praksa nastavi u tom smjeru. Da ne dovodimo ove ljude u situacije da pokažu da nešto mogu i onda ih vratimo na nivo djeteta.
Pozorište i umjetnost mogu uperiti prstom u probleme ove populacije, kako pokazuju i projekti naših sagovornica. Mogu i senzibilizirati širu javnost, te pomoći ovoj populaciji da se makar na tren osjete jednakim, vrijednim, bitnim, ali šta kada se zavjese spuste i projekti završe? Ja sam sve više ubijeđena da smo mi ti koji se trebamo socijalizirati. Ako ti polaziš od pretpostavke da si ti osoba bez ikakve poteškoće, tvoj stepen tolerancije bi trebao da bude mnogo veći nego mene koja, recimo, imam određenu poteškoću. Ako treba da prođemo kroz ista vrata, ne možeš me šutnuti, gurnuti ili izignorisati. Također, ne poklapa nam se nikako priča i praksa. Ujutro govorimo jedno, navečer radimo drugo. Nedavno je bila situacija da Džemo koji je tinejdžer i nema fizičkih poteškoća koje ga sprečavaju da hoda ne može da ide na izlet. Dan prije je škola rekla da može. Sve super se dogovorili. Odlično, sva djeca idu na izlet. I kada je trebalo krenuti, škola je rekla ne može Džemo bez pratnje ići. Džemo hoda normalno, ne treba mu medicinski radnik da ide s njim, ali škola je odlučila. I zamislite kako se onda on osjeća u pratnji roditelja ili nekog starijeg. Ili njegovi roditelji. Mislim da je to nekako najveći problem u ovoj priči. Pozorište i umjetnost pokaže da ova populacija može nešto i onda im u praksi uskratimo da to pokažu. I onda ispada da mi radimo za jedan mali krug publike koji već zna da ova populacija može samostalno da radi brojne stvari. Ne prelazimo stepenicu dalje. Sljedeći korak bi bio da Džemo ide sam na izlet. Ali se opet vratimo na početak i tu sve metode i tehnike padaju u vodu – zaključuje glumica Alena Džebo.
