Ako ste nastavnica ili učitelj, te nakon povratka u učionice primjećujete promjene u ponašanju vaših đaka – niste jedini. Nastavnici iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine izvještavaju o sličnim iskustvima. Đaci često ne žele da učestvuju u razrednim aktivnostima, posebno ako su te aktivnosti grupne. Djeluje kao da se plaše boraviti u školi, te sve češće traže dozvolu za online pohađanje nastave.
Naglo prebacivanje na online nastavu, nesnalaženje u virtualnoj učionici, dovelo je do toga da su učenici gradivo iz tog perioda slabije ili čak nikako usvajali, a, s druge stane, profesori su imali vrlo uzak spektar mogućnosti da procijene šta i koliko su učenici naučili. Sve to je doprinijelo tome da danas imamo velikih problema zbog rupa u znanju koje učenici nose iz tog razdoblja, te samim tim opada kvalitet nastave, ali i rezultati i ocjene. Primjetno je također da su učenici često rastrojeni, mislima odsutni, nestrpljivi ili jednostavno nezainteresirani za gradivo. Neki su učenici jednostavno navikli da lagano postižu dobre rezultate u online nastavi, da im se sada čini beskorisno upotrijebiti više napora u realnoj nastavi, te se mire s nižim rezultatima jer idu linijom manjeg otpora, iskustvo je nastavnice iz Visokog.
Školski psiholog iz Sarajeva dodaje još jedan plan u sliku.
Najveće posljedice se vide kod učenika koji prije pandemije nisu imali mogućnost ostvariti interakciju s vršnjacima i nastavnim osobljem. To su uglavnom učenici koji su početkom pandemije upisali prvi razred, ili su u šestom razredu napravljena nova odjeljenja. U takvim razredima je nešto teže postići grupnu koheziju. Primjetno je i formiranje tzv. klika (grupa, grupica) učenika koji žive blizu jedni drugih, te koji su imali priliku češće se viđati za vrijeme pandemije. S druge strane, u razredima dolazi i do odbacivanja pojedine djece. U individualnom radu s učenicima primjetna je doza straha od škole, zbog koje učenici sve češće traže dozvolu za online pohađanje nastave. Vrijedi napomenuti da je rad s nastavnim osobljem intenzivniji, kako bi i oni, na što prikladniji način, pomogli učenicima da prebrode probleme s kojima se suočavaju, kaže psiholog.
Ilustracija: Marina Meić / Školegijum
I nastavnica iz osnovne škole u Sarajevu opisuje svoje iskustvo.
Promjenu u ponašanju učenika u školi primjećujem posljednjih deset godina. Postpandemijski period samo je intenzivirao takvo stanje. Učenici su generalno neempatični i odgojeni kao da se svijet vrti oko njih. Popustljiv kućni odgoj, bez granica i odgojnih mjera, kao i dostupnost neprimjerenih internetskih sadržaja, poremetili su njihov razvojni period. Neki učenici utočište od svakodnevnice nalaze u društvenim mrežama, snimanju vlastitih sadržaja, a najčešće u pregledanju neprimjerenog sadržaja. Oni učenici koji se nisu našli u toj vrsti zanimacije povlače se u sebe i osjećaju se drugačijim. Oni su često predmet ismijavanja i podsmijeha vršnjaka, jer nisu u trendu. Često mi se roditelji učenika žale da im se djeca teško nose sa zadirkivanjem vršnjaka. Zbog toga najmanji komentar, izazivanje, podsmijavanje, najmanja stresna situacija, na primjer provjera znanja ili usmeni odgovor, kod djece izaziva veće psihološke smetnje, koje se ogledaju u vidu učestalog plača, nespavanja, povlačenja u sebe, negodovanja kod odlaska u školu, učestalih glavobolja, bolova u stomaku, pretjeranog znojenja, otežanog disanja i sl. Roditelji su u takvim situacijama često bespomoćni i postavljaju se prezaštitnički prema djeci, a ne traže uzrok i rješenje. Problem rješavaju principom manjeg otpora, odnosno tako što dijete ne pošalju u školu, ostave ga kod kuće da ne bi radilo neki test, i taj izostanak uredno opravdaju, kako bi im dijete izbjeglo stresne situacije, navodi nastavnica.
Slično govori i nastavnica srednje škole iz Maglaja.
Iz generacije u generaciju dolaze sve lošiji učenici, a online nastava je to dodatno pogoršala. Rupe u znanju su katastrofalne. Učenici sve manje slušaju i obraćaju pažnju na nastavi, dok su mnogi nastavnici sve popustljiviji i sve više prilikom ocjenjivanja u obzir uzimaju druge stavke (npr. socijalni status učenika i roditelja), umjesto znanja, kaže nastavnica.
Iznesena iskustva i stajališta nastavnica i školskih psihologa/pedagoga potvrđuje i istraživanje provedeno u Kantonu Sarajevo, kojim je utvrđeno da djeca predškolskog i mlađeg školskog uzrasta ispoljavaju više emocionalnih poteškoća, te problema u ponašanju i odnosu s vršnjacima, u poređenju s prethodnim godinama. Oko 25% mlađe djece ispoljava neku vrstu emocionalnih i ponašajnih poteškoća, od čega njih 5% poteškoće umjereno ometaju u kućnom, školskom i prijateljskom okruženju i u slobodno vrijeme, 17% ometaju pomalo, dok 1% mlađe djece poteškoće ometaju u velikoj mjeri. Kad su u pitanju psihološki aspekti učenika razredne nastave, istraživanje pokazuje da se djeca i adolescenti suočavaju s depresijom (10% pokazuje izrazito visoke rezultate na skali depresije), anksioznošću (18,6% pokazuje izrazito visoke rezultate na skali anksioznosti) i stresom (o visokim razinama stresa izvještava oko 6,2% djece).
Iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo navode kako ti rezultati NISU alarmantni pokazatelji vezani za psihološko i fiziološko zdravlje djece.
Ipak, to ne umanjuje značaj koji je pandemija ostavila na neke učenice i učenike. Sudeći prema svjetskim i regionalnim izvještajima, više od polovine stanovništva osjetilo je značajnije posljedice pandemije, od smanjenja materijalnih prihoda do pogoršanja u međuljudskim odnosima. Djeca nisu izuzetak – UNICEF izvještava da skoro svako sedmo dijete na svijetu osjeti direktne posljedice pandemije, a posebno socijalne izolacije. U jednom od globalnih istraživanja djeca izvještavaju o pojačanim depresivnim i anksioznim stanjima, problemima u ishrani, nesanici, te upotrebi i zloupotrebi psihoaktivnih supstanci. Također navode kako osjećaju da su problemi s kojima se suočavaju stigmatizirana tema o kojoj mnogi ne žele ili ne mogu razgovarati s roditeljima i prijateljima.
Ilustracija: Marina Meić / Školegijum
Ove promjene potaknute su pandemijom, ali nisu isključivo njen proizvod, što znači da vjerovatno neće nestati s nestankom pandemije. Ipak, na probleme je moguće djelovati.
Nastavnice mogu pažljivije posmatrati đake i pratiti kako se odnose jedni prema drugima, ko je najpopularniji učenik, a ko je najmanje popularan; u razgovorima s njima na početku školske godine mogu tražiti njihove prijedloge za unapređenje nastave, a neke vjerovatno i primijeniti. Poticanje đaka na rad u parovima, koje nastavnik sam formira tako što upari najpopularnijeg i najmanje popularnog učenika, također može dati rezultat. Ispunjavanjem zadataka vezanih za izražavanje vlastitog mišljenja i dijeljenje iskustava uvidjeće da imaju više zajedničkog nego što su mislili.
Tamo gdje okolnosti prevaziđu mogućnosti nastavnika, poželjno je uključiti školskog psihologa, pedagogicu i roditelje.
Pandemija jeste dobro prodrmala obrazovni sistem, ali je mogla naštetiti školskoj zgradi samo tamo gdje su pukotine postojale i ranije.
