Odlazak učenica i učenika jedne sarajevske škole u kino i gledanje filma Wonder, zamišljeno kao odgojna mjera i širenje dječijih vidika, pretvorilo se u svoju suprotnost, jer su djeca poruke filma shvatila sasvim pogrešno. Razgovor s direktoricom i đacima te škole pokazao je da su nedovoljna priprema i nepostojanje kritičke obrade odgledanog sadržaja izazvali negativne efekte. Ovaj slučaj ukazuje na važnost ozbiljnog pristupa svim oblicima i sadržajima odgojno-obrazovnog procesa, njihovog detaljnog promišljanja i planiranja.
Medijska kultura – teorija za praksu
Školski odlasci u kino ili pozorište aktivnosti su planirane godišnjim planom rada škole i savršena su prilika da se djeca druže i izvan školskih klupa, u opuštenijoj atmosferi, bez zvona i autoritativne katedre postavljene nasuprot đačkim klupama. No, one bi trebale imati obrazovne i odgojne ciljeve: učenice i učenici trebali bi pogledati kvalitetan film, koji će u razredu potaknuti diskusiju i koji je povezan s gradivom različitih predmeta, kao što su historija, likovna kultura, maternji jezik, muzička kultura i slično, a sve u zavisnosti od teme koju film obrađuje. S odgojno-obrazovnog aspekta to je prilika da djeca praktično upotrijebe znanje o filmskoj umjetnosti, stečeno na časovima medijske kulture u okviru maternjeg jezika i pokažu razumijevanje teorije.
Šta je krenulo loše?
Film Wonder prati prve školske dane dječaka Augija, koji je zbog zdravstvenih komplikacija nakon rođenja morao proći dvadeset i sedam operacija koje su mu omogućile da diše, priča i čuje. Međutim, bez obzira na te operacije, Augi izgleda drugačije od svojih vršnjaka. Kroz borbu ovog dječaka da bude prihvaćen u svojoj sredini, film tretira inkluziju i pitanje prihvatanja drugog i drugačijeg, vrednovanja ljudi na osnovu njihovih osobina, a ne na osnovu izgleda. Samim tim, ovaj film predstavlja dobar izbor za školsku posjetu i razvoj diskusije na temu inkluzije. Podsjećanja radi, Zakon o osnovnom obrazovanju Kantona Sarajevo predviđa inkluziju, koja je sve prisutnija u školama.
Ali, nakon gledanja filma, učenica Amina rekla nam je da đacima prije odlaska u kino nisu rekli o čemu je film, ali da mogu pregledati trejler.
Meni se film svidio, dopalo mi se kako je Augi svima dokazao da je pametan. Mnogi učenici su kofole plakali, posebno kad je onaj cuko umro, ali većina ih se smijala sve vrijeme. Tokom filma i danima poslije su na nastavi imitirali izgled glavnog glumca i govorili jedni drugima da liče na Augija – priča Amina i dodaje da su na jednom času odjeljenske kratko s razrednicom razgovarali o tome da li im se film svidio.
Učenik petog razreda Harun kaže da im je učiteljica rekla samo ime filma koji će gledati.
Bio sam jako tužan nakon posjete kinu. Mi imamo druga u razredu koji ne priča baš najbolje i ne shvata baš najbolje. Nakon tog filma djeca su mu govorila da je on Augi i ismijavali su ga. Pedagogica i direktorica razgovarale su s tom djecom koja su ga ismijavala. Ali i dalje se to ponekad dešava – priča Harun.
Ovakav ishod mogao se izbjeći da je prije filma pedagog ili psiholog škole razgovarao s učenicima i učenicama o prihvatanju i razumijevanju drugog i drugačijeg, a posjeta kinu ne bi proizvela efekat suprotan od željenog.
Direktorica škole kaže kako je inkluzija i prisustvo u odjeljenjima djece s poteškoćama u razvoju i drugim poteškoćama upravo jedan od razloga za odabir ovog filma.
Nekoliko nastavnika je, zajedno s rukovodstvom škole, odgledalo ovaj film. Razgovarali smo o razlozima za i protiv i odlučili da odvedemo djecu u kino. Smatrali smo da će imati pozitivne efekte na uklapanje djece s poteškoćama u razvoju u školsku sredinu – kaže direktorica.
Niko iz ove grupe nastavnika i nastavnica nije obratio pažnju na mogućnost preuzimanja negativnih obrazaca ponašanja pojedinih likova iz filma.
Restigmatizacija stigmatiziranih
Profesorica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti Saša Knežević kaže da bi valjalo pažljivo birati filmove, ali i pozorišne predstave, čiji je sadržaj primjeren uzrastu i čije teme je moguće povezati s lektirama ili gradivom iz književnosti koje se interpretira na časovima.
Naravno, to je često nemoguća misija jer su tekstovi zastarjeli, a predstave i filmovi su sve savremeniji. Biramo film koji će imati odgojno djelovanje i unaprijed naznačimo učenicima i učenicama o čemu govori film. Nakon filma ili predstave pokušamo povezati pogledani sadržaj sa stvarnim životom, raspravljamo s đacima o idejama i konfliktima koji su nastali u filmu, kako su riješeni, kako bismo mi reagovali u tom slučaju... U nekim slučajevima film nije prilagođen uzrastu i onda možemo dobiti nesagledive posljedice, kaže profesorica Knežević i naglašava da samo kritičkom obradom i povezivanjem sa gradivom gledanje filma ispunjava odgojno-obrazovnu svrhu.
Profesor Namir Ibrahimović upozorava da je za smislenu obradu filmskih sadržaja u školama prvenstveno neophodna edukacija nastavnog kadra o metodičkom uvođenju razgovora o filmu u školske klupe.
