Došla je sezona upisa u srednje škole, i za sve svršene osnovce i njihove roditelje otvara se pitanje šta dalje, a odgovor nije lagan. Dilema je mnogo. S jedne strane, bolja srednja škola poput gimnazije omogućava upis na jači i priznatiji fakultet i onda, nadati se, bolji posao i bolju zaradu. No, za gimnazije je interes velik i tamo je teško dobiti mjesto. S druge strane, nakon srednje stručne škole đaci odmah imaju zvanje i zanimanje i hljeb u rukama.
Pored svih kriterija, đaci i roditelji moraju misliti o etiketama koje srednje škole imaju i kakav će im društveni status donijeti. Na pitanje šta im je kriterij, najčešći odgovor roditelja je da biraju školu koja će dati najviše prilika djetetu i da su to uglavnom škole koje primaju djecu s boljim ocjenama, četvorkama i peticama.
Želiš najbolje za svoje dijete. Po pričama drugih ljudi, izgleda da su profesori više motivisani u boljim gimnazijama nego stručnim školama. Da je okruženje za učenje bolje u njima. To da ide u školu koja će dati bolje prilike je nekako prvi kriterij. Onda tome naravno pokušamo prilagoditi da je blizu kuće, da i neki njihovi prijatelji ili djeca naših prijatelja idu tu – priča jedna mama.
Učenici, pak, pošto mahom planiraju upisati fakultet, kažu da je gimnazija najbolja škola i da je logično da nju upišu.
Ovo pokazuje da potrebe tržišta rada, iako u pozivu za upis u srednje škole bude navedeno koja zanimanja su najtraženija, baš i nisu najvažnije kod donošenja odluke o izboru srednje škole. Naime, na kraju osnovne škole svi se nadaju da je srednja škola samo prelazna stepenica na putu ka fakultetu. Malobrojni su oni poput jedne Sarajke koja je, iako odlična učenica i ponos škole, završila sajdžijski zanat i ostala da radi s ocem u njihovoj zanatskoj radnji, uz obrazloženje da ne mora svako biti doktor nauka.
No, da se vratimo na pitanje izbora: roditelji kažu da biraju školu koja daje bolje prilike i u koju idu prijatelji njihove djece ili djeca njihovih prijatelja... Dakle, malo biraju i po čuvenju.
Ovo po čuvenju potaklo nas je da provjerimo koje srednje škole su završili političari u BiH i koliko je to njima uopšte važno. Naime – njih gledamo svaki dan, oni odlučuju o važnim pitanjima za veliki broj ljudi i, kakve god rezultate da imaju, moglo bi se reći da su uspješni jer uživaju razne povlastice: vozači, sekretarice, putovanja, prijemi, ambasade...
Ali to nije lako saznati. U njihovim biografijama uglavnom piše da su završili srednju školu i eventualno još u kojem gradu je to bilo. Stiče se utisak da im to baš i nije važno. Ali ipak...
Dragan Čović završio je Tehničku školu strojarskog usmjerenja u Mostaru, Bakir Izetbegović Petu gimnaziju u Sarajevu (tada se zvala Gimnazija Pero Kosorić), a Mladen Ivanić gimnaziju u Sanskom Mostu. Denis Zvizdić srednju školu u Gacku, Mirko Šarović srednju u Rogatici... Borjana Krišto srednju školu u Livnu, Šefik Džaferović gimnaziju u Zavidovićima, Mladen Bosić gimnaziju u Brčkom, Milorad Dodik Srednju poljoprivrednu školu u Banjoj Luci, Željka Cvijanović srednju u Tesliću, Marinko Čavara Srednju strojarsku u Busovači, Milan Dunović sarajevsku Drugu gimnaziju, Melika Mahmutbegović gimnaziju u Bugojnu, Fadil Novalić gimnaziju u Gradačcu... Nermin Nikšić završio je gimnaziju u Konjicu, Marinko Čavara Srednju strojarsku školu u Busovači, Predrag Kojović Medicinsku školu u Sarajevu, Nebojša Radmanović Gimnaziju Banja Luka, Jerko Ivanković Lijanović Poljoprivredno-prehrambeni školski centar u Sarajevu, Željko Komšić Treću gimnaziju, Živko Budimir Vojno-tehničku školu u Rajlovcu, Dušanka Majkić gimnaziju u Tesliću, Fahrudin Radončić (prema pisanju Slobodne Bosne) Srednju trgovačku školu u Ivangradu, i to u 22. godini života (i navodno s prosječnom ocjenom dobar ili 3)...
Osim toga, Elmedin Konaković završio je Srednju elektrotehničku školu u Sarajevu. Ministar obrazovanja Elvir Kazazović Mašinsku tehničku školu, Enver Smajkan Srednju vojnu školu u Sarajevu, Mario Nenadić Treću gimnaziju. Predrag Kurteš završio je Elektrotehničku školu, Karolina Karačić Treću gimnaziju, Amela Dautbegović Ekonomsku školu. Safet Kešo, Samer Rešidat, Muharem Šabić, Vedran Mulabdić, Mirvad Kurić, Zilha Ademaj, Mujo Fišo, Čedomir Lukić... srednju školu, ali u njihovim biografijama ne piše koju.
Dijapazon završenih srednjih škola je širok, a rejting tih škola u različitim vremenskim periodima različit. Primjera radi, u Sarajevu su se nekada u kozmetičku školu upisivali oni koji ne mogu nigdje drugo, a sada su tamo sve suhi odlikaši iz osnovnih škola.
Kako roditelji žele najbolje za dijete, često oni biraju srednje škole za svoju djecu. Umjesto koliko je blizu škola kući, kriterij često ipak bude koja škola teče u familiji. Đaci na leđima nose velika očekivanja koja su im nametnuli starija braća i sestre, rođaci, pa i sami roditelji, s jednim velikim i lijepim ciljem: da postignu najbolje i sve ono što zaslužuju. Na putu do tog cilja lako se ignoriše stres koji ta očekivanja nanose đacima. A da li je to vrijedno? U svijetu odavno srednja škola ne igra veliku ulogu u karijeri, a političari nisu ili ne bi trebali biti mjera uspjeha, iako u bh. uslovima djeluje da je najvažnije u koju stranku se neko učlani.
I šta onda upisati nakon završene osnovne škole? Srednju školu, naravno. Ali je mnogo važnije od toga šta čitati, učiti, raditi, gdje volontirati... koje vještine i kompetencije steći, jer kvalitet obrazovanja pojedinca ne zavisi od opremljenosti učionica u kojima uče ili od ugleda škole koju završe.
