Mate Kapović je izvanredni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme studija iskoristio je brojne mogućnosti koje mu je ovaj fakultet pružao te je učio 30-ak različitih jezika. Svahili je kasnije par godina i predavao. Učenje velikog broja jezika bi preporučio svakom tko se bavi lingvistikom jer dosta širi vidike. Doktorirao je na poredbeno-povijesnoj lingvistici, ali ga osim tog područja zanimaju još i sociolingvistika i jezična politika, što je povezao sa svojim izvanlingvističkim, političkim interesima. U knjizi Čiji je jezik? (dostupna na Scribdu), ali i u brojnim javnim istupima, zalaže se za jezičnu politiku koja bi pratila trenutnu govornu praksu: Problem je što su mnogima praktički jedina "znanstvena" djela tzv. "jezični savjeti" i knjige takvih "savjeta". Takve bi ljudi s fakultetâ i institutâ trebalo bez milosti potjerati. Oni se bave time da sebe proglašavaju nekakvom elitom (iako najčešće o jeziku i lingvistici nemaju pojma), a u ljude unose strah od govorenja i beskrupulozno ih uvjeravaju da ne znaju svoj jezik, vođeni najnazadnijim političkim stavovima, sitnim oportunizmom i prizemnim strastima. Ili se bave zarezima i pravopisima, dok većina naših dijalekata – uključujući npr. i urbane govore, poput zagrebačkoga – praktički ostaju potpuno znanstveno neproučenima. Doduše, takvi mediokriteti ionako ni nemaju znanja da se bave pravom lingvistikom pa je možda i bolje da se u to ne miješaju. No šteta je što ih se plaća da bi se bavili svojom nadriznanošću, koja ne samo da je besmislena, nego je i štetna po govornu zajednicu, tj. društvo općenito.
Na konferenciji Jezici i nacionalizmi u Splitu profesor Ranko Bugarski s pravom ga je nazvao enfant terrible. Tu etiketu smatra nezgodnom jer zbog nje nema šanse dobiti nikakvu stipendiju ili projekt, kad se o tome odlučuje u Hrvatskoj, a i izbori u viša zvanja uvijek jako dugo traju unatoč višestrukom zadovoljenju uvjetâ, ali to nije nešto ga posebno muči. Sebe ne smatra više mladim lingvistom, jer je u godinama kad to pomalo doživljava i kao kompliment. U svakom slučaju, mladost mu više ne može biti isprika.
Školegijum: Na konferenciji u Splitu najavili ste skori izlazak Vaše nove knjige koja će biti svojevrsni nastavak prethodne – Čiji je jezik. Na koji način nastavak?
Kapović: Da, u pripremi je knjiga Jeziku je svejedno, pisana sa koautorima Anđelom Starčevićem i Daliborkom Sarić. Riječ je o knjizi koja će govoriti o preskriptivizmu i teorijski, ali će ga i praktično raščlanjivati na konkretnim primjerima konkretnih autora. Vjerojatno se to preskriptivistima neće baš svidjeti jer će biti prilično oštra, personalizirana i konkretna. No njezina poanta nije u pokazivanju toga da su neki ljudi loše obrazovani i u krivu (iako jesu), nego u tome da je čitav pristup jezičnog savjetodavstva pogrešan, neznanstven i štetan. Riječ je zapravo o neobičnom projektu – s jedne strane se čini potpuno banalno objašnjavati osnove lingvistike (princip proizvoljnosti jezičnog znaka, metaforu i metonimiju u jeziku, varijantnost, princip jezične promjene itd.) ljudima koji se navodno bave jezikom, a s druge strane su takve intervencije ipak možda trenutno i nešto najrelevantnije za čitavo društvo kada je riječ o lingvistici kao znanosti.
Školegijum: Na konferenciji se mnogo govorilo o odgovornosti akademske zajednice. Nekoliko puta ste i Vi rekli kako preskriptivisti nisu lingvisti iako na osnovu priručnika kakav je pravopis dobivaju akademske bodove. Postavlja se pitanje šta je uopće nauka i ko može prozvati nekoga naučnikom ili nenaučnikom? Mora li nauka doprinositi društvu i napretku?
Kapović: Normativno – tako bi trebalo biti. I mnogi znanstvenici upravo to i rade. No znanstvena je zajednica također prožeta i kontradikcijama – iako ona nesumnjivo stvara bolji svijet, istovremeno aktivno služi i očuvanju statusa quo, koji, kako vidimo, i nije baš najbolji. Za to ne trebamo gledati samo domaće stručnjake za jezik s njihovim preskriptivizmom i nacionalizmom, možemo jednako tako pogledati bezbrojne povjesničare revizioniste ili ekonomiste vjerne ortodoksnoj neoklasici. Kao što su jezikoslovci odgovorni za širenje nacionalizma kroz jezik, tako su ovi suodgovorni za neofašističke tendencije u društvu, tj. za sve štetne ekonomske procese u zadnjih nekoliko desetljeća. E sad, tko može koga prozvati čime – to je sve stvar znanstvene ali i nužno ideološke/političke borbe (koja se ipak, barem dijelom, vodi i argumentima i znanstvenim spoznajama).
Školegijum: Vaš glas u javnosti može se čuti još od studentskih prosvjeda za besplatno školovanje u Zagrebu iz 2009. godine. Do danas se ponaotvaralo privatnih fakulteta i danas se mogu čuti argumenti da su javni fakulteti konkurencija privatnima. Kako Vi gledate na bolonjizaciju (stručno profiliranje) fakulteta, proizvodnju kadra koji odgovara potrebama na tržištu i slične tendencije?
Kapović: Kod nas situacija nije još toliko loša kao u nekim drugim zemljama. Npr. u SAD-u čak 80% nastavnikâ na fakultetima radi prekarno (za nikakav novac uz nikakvu sigurnost), a ukupni studentski dugovi su prešli ukupne dugove na svim kreditnim karticama. Mi smo još daleko od toga, ali nesumnjivo je da idemo u tom smjeru – iako, srećom, uz dosta bar povremenog otpora. Profitni model obrazovanja je loš ne samo zato što sprečava siromašn(ij)e da se obrazuju, nego i zato što, u našim uvjetima, jako negativno utječe i na kvalitetu. To se vidi npr. na doktoratima, koji u Hrvatskoj, a pretpostavljam i u ostatku bivše Jugoslavije, služe uglavnom da bi profesori (dakako, ne svi) zaradili. Tako ti studiji postaju uglavnom mlaćenje parâ, tako se percipiraju i tako su i organizirani, a kvaliteta studija je nikakva. Pritom, ako se izuzmu oni koji rade po institucijama, doktorirati mogu samo oni koji si mogu priuštiti po 2.000 eura po semestru, što znači da doktoriraju oni koji imaju novca, a ne oni najzaslužniji, što je u konačnici štetno i po čitavo društvo. O Bolonji se puno pričalo, a ništa se nije dogodilo, osim što su formalno uvedeni ECTS-i, što su kolegiji postali semestralni, a dosta studija 3+2 ili 4+1. Uvođenje 5. godine mi se čini kao oveći promašaj jer je sve što se dobilo to da se duže studira, a ta godina viška se ni u čemu realno ne ogleda.
Školegijum: Možemo li sada okrenuti stvar. Može li atraktivnost studijskih programa privatnih fakulteta natjerati javne da se i oni moderniziraju?
Kapović: Budimo realni, kod nas javni fakulteti mogu biti svakakvi, ali privatni su daleko gori. Naše privatno obrazovanje nema nikakve veze s američkim harvardima, niti je tako nešto uopće moguće u našim, potpuno drugačijim, uvjetima. Kod nas su privatna učilišta (ne bih ih uopće nazvao fakultetima) uglavnom vrlo nekvalitetne i vrlo skupe (godina i po 4.000 eura u Hrvatskoj) školice za zlatnu mladež. Obrazovanje po meni po definiciji mora biti javno, neovisno o politici i dostupno svima bez obzira na dubinu džepa. Privatno visoko obrazovanje, koje u velikoj mjeri parazitira na javnom, je štetno i nepotrebno – slično kao što privatna praksa u zdravstvu parazitira na javnom sektoru, dok se profiti odlijevaju u privatne džepove, a javno zdravstvo uništava. Danas je popularno govoriti o slobodi poduzetništva, ali mene više zanima školstvo i zdravstvo dostupno svima, a ne sloboda šačice tajkunâ, pa i zdravstveno-obrazovnih tajkuna, da parazitiraju nad čitavim društvom, što će u konačnici dovesti do toga da će samo bogati moći studirati i liječiti se. Općenito – svakog dana u svakom pogledu sve više nazadujemo.
Školegijum: Kako su na Vašem fakultetu studenti organizirani? Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu potresaju afere oko netransparentnosti poslovanja; predsjednik se povlači po medijima zbog svojih homofobnih i nacionalističkih stavova... Ukratko, umjesto da budu primjer demokratskog organiziranja, studenti studentski parlament koriste kao pripremu za političku karijeru.
Kapović: U Hrvatskoj sveučilišnim Studentskim zborom (to je ono što se u BiH i Srbiji zove studentski parlament) otpočetka dominira mladež HDZ-a, dakle isto kao i u BiH. No na FFZG-u to ipak nikad nije moglo proći. Općenito, mislim da se od institucionalno propisanih načina studentske organizacije ne može previše očekivati. Daleko više povjerenja imam u direktnodemokratski studentski plenum i njegove organe, koji se po potrebi pokreće na mojem fakultetu. On je sad nedavno odigrao veliku ulogu u sprečavanju klerikalizacije FF-a, nakon što se pokazalo da Studentski zbor sâm to jednostavno ne može.
Školegijum: Kakve su Vaše prognoze za školstvo u Hrvatskoj? Da li će nedavni masovni prosvjedi doprinijeti donošenju potrebnih reformi kurikuluma? Šta je Vaša kritika prijedloga reforme?
Kapović: Masovni prosvjedi povodom napada vlastî na novi prijedlog školskog kurikuluma su bili pozitivni u svjetlu toga da je to zapravo bio bunt protiv nazadne vlasti i da se toliko ljudi pokrenulo. Međutim, organizatori protesta su bili ideološki potpuno konfuzni, proglašavajući ga nepolitičnim (što je nonsens), a sâm prijedlog kurikuluma je svakakav – ima tu i progresivnih ali i jako loših elemenata. No to je samo odraz društva u kakvom živimo, teško da i može biti drugačiji. I školski program je također polje ideološko-političke borbe. Ili ćemo se mi sami izboriti za kritičko obrazovanje ili ćemo prepustiti neofašistima i vjerskim fundamentalistima da nam kroje program za našu djecu.
Školegijum: U Antikapitalističkoj kuharici, brošuri o kapitalizmu, društvu nakon kapitalizma i borbi za bolje, egalitarno društvo, govorite o tome da se bez političke edukacije ništa ne može postići. Ova brošura Radničke fronte, stranke čiji ste član, upravo je sredstvo informiranja o tome šta su ciljevi i načini borbe. Ali, kako to postići? Kako vi sve politički educirate (potencijalne) članice i članove? Moramo li se svi baviti politikom?
Kapović: Pomalo je paradoksalno da je prije 100-150 godina na neki način politička edukacija bila lakša nego danas. Istina, danas imamo društvene mreže i internet koji su nam od velike pomoći, ali imamo i masovno obrazovanje i masovne medije koji istovremeno služe kao oruđe indoktrinacije. Paradoksalno – kad je manje ljudi išlo u školu i znalo čitati, teže ih je bilo indoktrinirati. U prošlosti su tu ulogu obavljale samo vjerske zajednice, danas je tu više akterâ. No takva je, antisistemska, borba nužno Sizifov posao i ide jako teško. Svakako, bez (samo)obrazovanja ne može biti ni ozbiljne borbe za bolje društvo te bi svaka organizacija koja se bavi progresivnom politikom morala inzistirati i na političkom (samo)obrazovanju – preko različitih kružoka, tribina, rasprava itd.
Ne moramo se svi baviti politikom, ali politika se bavi svima nama i jako voli apolitičnost jer to znači da može raditi što god hoće. Ako se politika shvati u svom pravom smislu – kao odlučivanje u kakvom ćemo društvu živjeti – da, naravno da se svi trebamo baviti politikom. Ako je ostavimo samo profesionalnim političarima, nećemo se dobro provesti.
Školegijum: Kakve Vam privilegije u političkom aktivizmu donosi to što ste profesor na fakultetu?
Kapović: Ogromne, na svim razinama. Prvo, nosi određeni simbolički kapital u javnim nastupima. Drugo, fleksibilno radno vrijeme također ima svoje velike prednosti. Treće, rekao bih da intelektualni, često kreativan, rad manje iscrpljuje duh od besmislenih poslova koje većina ljudi, kao kotačići kapitalističke mašine, moraju obavljati. Četvrto, osim što ću fasovati u vidu nedobivanja određenih stipendija, projekata i sl., zapravo sam zaštićen kao medvjed i mogu u javnosti slobodno iznositi svoje mišljenje. Stoga mislim da je i moja obaveza da to činim, upravo zato što mnogi to ne mogu. Jako je teško očekivati od nekoga tko radi na blagajni dućana ili u skladištu po 8-9 sati da se nakon toga još bavi politikom ili da ima vremena, uz obitelj i djecu, čitati teorijske knjige. Također, mi, recimo, u RF-u imamo jako puno članova koji naprosto ne mogu javno istupati jer se, vrlo opravdano, boje reakcije svojih šefova/kapitalista na poslu, kojima se neće baš svidjeti RF-ova antikapitalistička retorika.
Školegijum: Vi ste, uostalom, politički angažirani i na fakultetu, u sindikatu Akademska solidarnost. Da li je vaš sindikat usamljena pojava u Hrvatskoj i kako bi mogao biti model i za druge univerzitete?
Kapović: Sindikat Akademska solidarnost, nažalost, trenutno postoji samo na papiru, ali u svoje vrijeme je odigrao značajnu ulogu u borbi protiv komercijalizacije obrazovanja. Svakako je, svojim direktnodemokratskim ustrojem i radikalnošću, bio neobična pojava i u Hrvatskoj i šire. Koliko može biti uzor drugima nisam siguran, ali čini mi se da u Makedoniji postoji ili je postojalo nešto slično. Sigurno je pak da i projekti koji na koncu propadnu mogu biti značajni jer se nikad ne zna što će na kraju iz svih tih iskustava proisteći i čime će to u konačnici rezultirati.
Školegijum: U spomenutoj knjižici ne bavite se specifično obrazovanjem niti jezikom u obrazovanju. Šta se treba reformirati u planu i programu koji se tiče jezika? Šta bi trebao biti cilj nastave jezika?
Kapović: Obrazovanje u suvremenom društvu, kako sam već ovlaš spomenuo, u sebi nosi suštinsku kontradiktornost – ono je istovremeno sredstvo indoktrinacije (kroz koje se kontrolira perpetuiranje dominantne ideologije) i sredstvo proizvodnje radne snage za kapital, ali je također i sredstvo emancipacije. Na nama je, koji smo u sistemu obrazovanja, da se borimo da ono bude više sredstvo kritičke i slobodne emancipacije a ne ovo drugo.
Sve što sam rekao vrijedi i za jezik. Ako nas netko ne nauči pisati, ne možemo biti radna snaga (za veliku većinu poslova). Ako sami ne znamo čitati, ne možemo se ni (samo)obrazovati pa onda bar imati priliku da shvatimo u kakvom svijetu živimo. No istovremeno nas i kroz nastavu jezika poučavaju da postoje viši autoriteti od nas govornika, da treba poštovati (često izmišljenu) tradiciju, da treba postojati red, i kroz jezik se normalizira društvena hijerarhija, klasna nejednakost, utjerava nam se strah od jezika pa se ljudi boje govoriti (jer misle da govore nepravilno), što im onda onemogućuje sudjelovanje u javnom životu i politici itd.
Reformirati bi trebalo sve. Cilj nastave jezika bi bio da se učenici nauče spontano, slobodno i koherentno izražavati na svom jeziku, da se ne boje govoriti i da znaju izraziti svoje misli. Jeziku bi ih trebalo poučavati znanstveno, upozoravajući na različite jezične varijante koje postoje, ne nametati im neznanstvene i štetne stavove o pravilnom i nepravilnom i sličnim glupostima, a ponajmanje bi trebalo djecu ponižavati kada govore na način koji navodno nije dobar (bilo da je riječ o lokalnom govoru ili nečem drugom). Sve to ne znači da se u školama ne treba poučavati i službeni oblik jezika, standardni dijalekt, ali to treba činiti na način da se djeci kaže npr. dobro, mi kažemo tako, a kako će se to službeno napisati?, a ne tako da se djeci usađuju mistifikacije o tome da je samo standardni dijalekt pravilan dok je sve ostalo smeće, kao što je to često slučaj. To će, među ostalim, ovisiti i o nama koji se profesionalno bavimo jezikom – mi imamo dužnost u javnosti obrazlagati znanstvene i progresivne stavove o jeziku na dobrobit šire jezične zajednice.
Kapović o akademskoj zajednici
Da ne govorim ono što mislim, ne bih mogao sâm sa sobom živjeti, tako da to i nije neki izbor, a o malograđanima, oportunistima i sitnim dušama ionako nemam osobito mišljenje. Akademski svijet mi se odavno zgadio pa nastojim s njim imati što manje veze, osim s koleg(ic)ama koje predstavljaju iznimke – srećom, i njih ima, ali obično ne zauzimaju jednako dobre pozicije kao mediokriteti koji se znaju gurati.
Mislim da je iluzorno misliti da će se akademska zajednica ponašati drugačije od ostatka društva. Ako ništa, većina inteligencije je ionako uvijek jedan od stupova režima tako da se tu nemamo što čuditi. A, znanstveno gledano, od ljudî koji tako ustrajno zagovaraju preskriptivizam teško da se može očekivati da će u pogledu nacionalizma imati normalnije mišljenje. Besmisleno je gledati akademsku zajednicu ili lingvistiku odvojeno od ostatka društva i politike. Ako nacionalizam ne pobijedite na razini društva, nećete ga sigurno ukloniti ni iz jezika i lingvistike.
Što se tiče preskriptivistâ, sigurno da imaju moć, međutim moć nije vječna. U Hrvatskoj se pomalo situacija mijenja, a nadam se da će do kraja moje akademske karijere takvi kvazistručnjaci i u potpunosti biti prognani s fakultetâ i institutâ. A da su neznalice – uglavnom jesu. I ne mislim da je to kontraproduktivno. Treba reći popu pop a bobu bob. Ima i onih koji nisu neznalice – istinabog, rijetki su – ali kod tih je očito da dopuštaju da im politički stavovi nadjačaju znanstvene.
