U ono doba godine kada djeci popusti koncentracija i broje se dani do raspusta, skupljaju se posljednje ocjene, planiraju školske pripredbe, ali godišnji odmori, iz misli i računica, roditelje djece iz odjeljenja mog sina, prene glas, mail ili sms uvijek iste majke – nezvanične blagajnice razreda. Ona je zadužena za sakupljanje novca za poklon učiteljici za kraj godine.
U razgovorima sa drugim roditeljima sarajevskih osnovnoškolaca, doznajem da je praksa ustaljena i gotovo ista. Predstavnik roditelja, obično mama, skuplja novac, a obično ista, uz pratnju još jedne majke, i bira i kupuje poklon. Ponekad se roditelji dogovore šta će kupiti, ponekad ih predstavnica iznenadi. Razredni fond obično se kreće od stotinjak do tristotinjak maraka, dakle, roditelji u prosjeku izdvajaju pet do deset KM.
U to doba godine, kada su vam i misli usporene i kada i sami brojite dane do zasluženog raspusta, novce ne brojite baš tako entuzijastično kao dane, jer treba nagraditi i dijete za uspjeh (a u tome neće učestvovati još dvadesetak drugih roditelja), treba isplanirati kako kreativno provesti raspust, što uvijek podrazumijeva kakav izlet ili barem odlazak na bazen, o godišnjem odmoru da ne govorimo...
No, kraj je školske godine, i ti ljudi koji sa našom djecom sjede u tim klupama pet dana u sedmici, devet mjeseci u godini, zaslužili su nagradu.
A kakve im nagrade dajemo i šta time poručujemo?
Roditelji koji izdvoje pet maraka, za iste novce ne mogu kupiti ni pristojan buket cvijeća. Učiteljica koja kući vuče dvadeset i pet nepristojnih buketa cvijeća, sigurno neće biti oduševljena. Lakše je grupno, istina je. Umjesto sitnice od pet, tragamo za poklonom u vrijednosti od 125 KM. Nije loše. Nađe se tu, obično, skupa kožna torba, zlatni ili srebrni sat, narukvica od bijelog zlata, biserne naušnice i odgovarajući lančić...
Prijateljica čije dijete ide u školu u Beču donosi drugačiji primjer. Pokloni koje roditelje kupe ipak se tiču škole: obično su u pitanju interaktivne knjige, enciklopedije, CD-ovi, ali i tablet računari i druga elektronska pomagala.
Tableti? Da, veli prijateljica i otkriva mi iznos prikupljen na kraju ove školske godine – 50 eura, po roditelju.
Sve do ove izjave, snebivala sam se nad podacima sa jednog britanskog foruma. Prosječni britanski roditelj osnovnoškolca za darivanje učiteljice na kraju školske godine izdvaja 20 funti (oko 45 KM). Ovo bečko iskustvo ipak je premašilo i britansko.
Pojedini razredi poklonili su učiteljici, tvrde na forumu NetMums, aranžman za sedmodnevni odmor.
Dariva se učiteljica i u drugim prilikama, moje je iskustvo. I tradicionalno za Osmi mart, bilo pojedinačno, bilo grupno, ovisno koliko je razred složan, a vrlo često i za kraj polugodišta. Sveukupno, barem tri puta godišnje.
Bečki roditelji, tvrdi mi prijateljica, daruju učiteljicu i za Božić, svako dijete donosi svoj poklon, a i na kraju godine, uz skupi grupni poklon, nije neobično da se određena djeca i roditelji izdvoje i sa dodatnim, ličnim poklonom.
Ovisno o “menadžerskim“ sposobnostima roditelja-blagajnika, može se desiti da se, ukoliko određeni roditelji odbiju učestvovati u kupovini grupnog poklona, iz razloga finansijske, principjelne ili treće prirode, ime djeteta čiji roditelji nisu dali novac ne nađe na razrednoj čestitki koja uz poklon ide.
Lako je zamisliti cijeli niz pitanja i situacija koji uz ovu ide: koje i čije dijete nosi tajno čestitke djeci na potpis i zašto i kako određenom djetetu kaže da se ono potpisati ne smije.
A kako da roditelji svoje znake pažnje, ljubaznosti i poštivanja što ova profesija, dakako, zaslužuje i nedovoljno dobija, usmjere na drugačije načine?
Ukoliko pola iznosa utrošimo na lični poklon učiteljici, makar to bio i srebrni sat, možemo li ono drugo pola utrošiti na pomoć u hrani jednom djetetu u stanju socijalne potrebe u našoj školi?
Nije li najbolji poklon učiteljici spoznaja da je odgojila empatičan i solidaran kolektiv?
Bila bi to velika i važna poruka i djeci, jedna završna lekcija o humanosti, baš onako, za kraj školske godine.
Ukoliko pola iznosa utrošimo na lični poklon učiteljici, makar to bila i biserna ogrlica, možemo li ono drugo pola utrošiti na kupovinu potrošnog materijala za naš razred?
Zar zaista mislimo da ista ta učiteljica dobije od škole sve one papire na kojima stalno štampa našoj djeci zanimljivosti, zadatke, testove i provjere znanja?
Nije li najbolji poklon učiteljici olakšati joj bar donekle izvođenje nastave papirima za štampanje, hamer papirima za zidne novine, vlažnim maramicama i kojekakvim sitnicama bez kojih je danas izvoditi nastavu gotovo nemoguće?
Bila bi to velika i važna poruka i djeci, jedna završna lekcija o solidarnosti i zajedničkom ulaganju u znanje, baš onako, za kraj školske godine.
S ovim prijedlozima slaže se i učiteljica Mirela, zaposlena u jednoj zeničkoj osnovnoj školi:
Roditelji i šira društvena zajednica ne razumiju da su učitelji vjerovatno jedini profesionalci koji moraju izdvojiti lični novac za sve što im je potrebno u radu (krede u boji, olovke, hamer papiri, nastavni listići, potrebe prinatanja i kopiranja...), stoga bi pokloni te prirode bili od izuzetne koristi svakom ko radi u prosvjeti.
Moje kolege i ja svjesni smo teške ekonomske situacije roditelja jer smo upravo mi, pored roditelja, sa stanjem djeteta u porodici, najviše i upoznati.
S druge strane, roditelji i učenici, razumljivo je, poklonima žele izraziti zahvalnost što je veoma lijepo i što učenici također trebaju naučiti. Kada sam tek počela raditi, principijelno sam vraćala poklone koji su bili namijenjeni meni, makar to bila i najmanja sitnica, što također nije dobro jer je moglo povrijediti dječija osjećanja. Razumljivo je da i oni samo žele izraziti zahvalnost i nekako nagraditi svoju učiteljicu.
Pokloni koje dobijam uglavnom su individualni i često isuviše intimni (dezodoransi, gelovi za tuširanje, pa čak i donji veš). Roditelji često, zbog teške materijalne situacije poklanjaju ono što imaju. To da učenici skupe novac za zajednički poklon dešava se najčešće na kraju petog razreda, kada se učenici “rastaju“ od učiteljice koja ih je učila pet godina. Lično smatram da je to bolji način i da je materijalna vrijednost poklona zaista nevažna, međutim važno je da je poklon ipak pristojan i da ne zalazi u nekakve intimne sfere.
Meni su, naravno, najdraži pokloni nematerijalne prirode: redovan i predan rad učenika, pristojnost, poštovanje i dobra saradnja sa roditeljima koja se, nažalost, više ne podrazumijeva.
