Pointing Song je slatka pjesmica iz vježbanke engleskog za 1. razred. Lagana. Najljepše stvari su vrlo jednostavne. Braco i Seka čokolade, naprimjer. I dalje vrlo ukusne, uprkos silnim prohujalim decenijama. Vedro jutro uz kafu. Šetnja sa ukućanima. Moramo naći vremena za lijepe stvari.
Moj drug kaže da ima šest dana sekcija sedmično te se slabo viđa sa rajom. Nije on nešto hiperaktivan i energičan. Ali kćerka i sin jesu. On tu dođe samo kao medij i posrednik sa svijetom karatea i fudbala. Elem, žena i on nedovoljno često uspiju vidjeti drage ljude. Zvuči vam poznato? I prijatelji su na sekcijama. Na koje idu njihova djeca.
Nisu ni meni dolazili kad sam imao dobermana. A onda su se malo oslobodili pa su navraćali - sa dozom straha i opreza. Ma mogu se ugrabiti dani i momenti za druženje, kažem ja sebi (često). Treba htjeti. Lakše sad nego kad zima dođe. Tada smo svi sporiji i tromiji. Baš sretoh neko veče oca kćerkine drugarice iz razreda, zove nas da naletimo ovih dana. Nosi picu i govori da mu je djevojčica malo prehlađena pa da je obraduje. Znamo svi da pica ima snažan psihološki učinak, a i zdravstveno. A tek ćevapi! I moj prvačić nešto kašljuca, tako da se kućom često širi miris uprženog šećera u mlijeku. To su ti jednostavni ali lijepi dani, ponedjeljak kad šutke uranjamo u zbivanja i zadatke, pa - dok dlanom o dlan - petak kad smo grogi, ali sretni.
Prvačić je u svom ritmu, crta, crta, piše, crta i slaže stvari u ruksak. Često. Čak vrlo često. To su valjda geni koje je pokupila sa ženine strane, ja sam uvijek bio naklonjen kreativnom neredu. Njena sestra je dobila zanimljiv zadatak iz predmeta Kultura življenja. Trebali su svi da odaberu neko zanimanje pa da to prezentiraju. Dok pišem ove redove, taj čin se još nije odigrao, a ona je izabrala da bude glumica. Kontao sam da će Hurem biti centralni lik njene predstave ali ipak ne. Odabrala je nešto drugo, a neću vam reći šta. Možda sljedeći put, ako budem dobre volje. Tek da vam zagolicam maštu, dio teksta glasi ovako:
„Cuk, cuk! Jeko? Venkapica cr. Điu! Šlau.“
Dok silne baklave već pripadaju hodnicima prošlosti, sjetih se kako smo prije godinu-dvije moja starija curka i ja zapucali u jedan ZOO hobi - imamo mi taj običaj povremeno - tek da vidimo četvoronožne i pernate ljubimce. I one sa perajama, naravno. Obišli smo akvarijume i kaveze i ugledasmo njega. Ili nju, kako god. Dok su se druge ptice vrtile i muvale sa noge na nogu, on je stajao dostojanstveno. I šmekao. Pravi dingospo. Papagaj, sive boje sa izrazito crvenim vrhom repa. Dok mu se kćerka obraćala, on je nešto išaretio, vrtio glavicom i komunicirao. Počastvovani smo bili što je odvojio malo svog dragocjenog vremena za nas. Moja cura je odmah počela navaljivati da ga kupimo, možda kontajući da iskoristimo priliku dok joj je mama na poslovnom putu. Raspitao sam se u radnji i rekoše mi da je to sivi afrički papagaj, najpametnija među pticama i da živi stotinjak godina. A cijena mu je veća nego da dodate nulu na njegov životni vijek. Nisam se usudio da tog aristokratu udomim i rizikujem da mi se supruga šokira kad se vrati kući. Rekao sam kćerki da je jako skup i da ostavimo to za (možda) neku drugu priliku. To sam rekao tišim glasom.
Pomalo sam zaboravio na ovu epizodu, kad nakon desetak dana, dok sam bio na poslu, stiže mi poruka na telefon. U njoj moja kćerka kaže: Imam ideju, razmisli, pa mi napiši, nemoj zvati da nas mama ne čuje šta govorimo. Sad će tebi plata, a ja ću dobiti bajramluk i sve to zajedno ćemo dati za papagaja. Odgovorih joj da nam treba više bajrama da skuckamo te novce ali da ću razmisliti. Nakon par minuta stiže nova poruka. Mogu zamisliti kakav joj je osmijeh bio na licu dok ju je pisala. Skontala sam sve. Nagovorila sam i Elu (mlađu sestru) da nam i ona da svoj bajramluk. Ja sam tu malo kukavički eskivirao u stilu, hajd' pričaćemo kad dođem kući, ali ne može joj se prigovoriti da se nije potrudila.
Papagaja ipak nismo kupili (za sada), ali imamo divnog malog cuku koji je uvijek razigran.
POINT TO THE MOUSE,
POINT TO THE SNAKE,
Pokaži na sve životinje, sve bi ih mi donijeli kući. Moja starija cura ima želju da, kad naraste, napravi veliko utočište za pse i druge ostavljene životinje i skloni ih na sigurno. Dilema joj je samo da li će živjeti u New Yorku ili Sarajevu, a o tome ovisi i lokacija utočišta. Divno.
Foto: E. Kurtović
Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:
Zagor i Vesela pčelica, ništa kontra stripa
Tata, jesi li ti pingvin ili čovjek?
Ako vam se sviđaju ovi tekstovi, pregledajte i Žohara u žitu:
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
