Ključna riječ: Kulturni relativizam – načelo po kojem nema univerzalne istine, već se ona razlikuje od osobe do osobe, ovisno o načinu tumačenja iskustva s obzirom na podrijetlo, vrijednosti i socijalne norme. Ti čimbenici utječu na percepciju i procjenu, tako da nema jedinstvene ljestvice vrijednosti za sva društva. Sa stajališta kult. relativizma svi su pogledi na svijet jednako ispravni i istina je relativna, ovisno o podrijetlu pojedinca, njegovu kult. identitetu i okolini. Sve važne dimenzije ljudskog iskustva, uključujući moralnost i etiku, više su lokalne i promjenljive, nego univerzalne.
Jedni imaju velike nađiđane kuće, drečavi look-at-me vozni park u dvorištu sa mnoštvom baštenskih figura i visoke ograde na kojima su velikim slovima ispisana imena vlasnika. Drugi žive ili u trošnim kućama bez fasada, čak i bez prozora, ili u improvizovanim skrovištima od kamionskih prikolica. Djeca u obje ove skupine, u dva naselja koja smo posjetili, uglavnom ne idu u školu, ili je rano napuštaju.
Natkrivene ostave
U Vardi, romskom naselju u Kaknju, ima mnogo djece. Jedni se igraju, crtaju ili ganjaju po krovovima garaža. Drugi donose vodu, paze na ručak koji se kuha, peru suđe ili kupe suhi veš sa štrikova. Kuće u kojima žive su tijesne, vrlo neuslovne i neuredne, kao neke natkrivene ostave u kojima tokom zime sve mrzne. Djeca ili idu u školu ili pomažu roditeljima tako što zajedno sa njima prose.
Na stijeni Mačije oči u Zenici vrlo slična priča. Rifet, Mirsad, Ramiz, Hasiba, Amra, Sandro, Đula, Đula Junior, Evelina, Valentina, Meho... Ne znaju tačno koliko ih ima, neki su tu stalno a neki privremeno. Žive na stijeni već godinama. Đula ima trinaestero djece, Mirsad i Hasiba petero, a Amra četvero. Djeca su u uzrastu od osam dana, dvije, tri, četiri, pet, šest, sedam, deset, dvanaest i trinaest godina. Psi koji se motaju okolo donedavno nisu bili jedini ljubimci ove zajednice, imala je ona i svoje svinje i ovce. Ali sada više ne mogu da ih priušte. Nijedno dijete ne ide u školu, a odrasli su ili odustali ili nemaju niti jednog školskog dana. Skupljaju sekundarne sirovine, uglavnom željezo, i prose. To su osnovni izvori prihoda.
Nema tih para
Djeci je škola vrlo apstraktna i nedostižna. Otkrivaju nam i svoje strahove i snove:
Dvanaestogodišnji Sandro je išao u školu četiri godine, dok je sa porodicom živio u Mostaru. Posljednje dvije godine nije učenik. Želi da se vrati u školu. Nedostaju mu drugari i druženje. Želio je da uči. Nije imao dobre ocjene.
Šestogodišniji dječak Meho, gol i bos, vrlo predan zadatku, na stijenu dovlači jedan po jedan komad željeza. Ne obazire se ni na goste ni na fotoaparat.
Amra nije išla u školu jer bila stalno bolesna. Sad prosi. Nekad zaradi deset, a nekad dvadeset maraka. Ustručavala se da nam kaže koju školu je željela da završi. Kad su je članovi zajednice isprovocirali zanimanjem čistačica, priznala je: medicinsku.
Djevojka Timka nije išla u školu; da jeste danas bi bila u srednjoj. Zajedno sa sestrama prodaje na pijaci, otac joj prerađuje bakar, a majka prosi. Pričala nam je o svom doživljaju škole:
Donekle znam i čitati i pisati. Voljela bih da učim njemački. Matematika mi ne treba. Imam telefon i digitron. Bosanski bih učila samo malo. Ne znam ni šta se tu uči, ali mi ne treba. Mislila sam da i bez škole mogu biti frizerka, ali ne mogu. Nemam predstavu o tome kako će izgledati moja budućnost, ne znam šta sve mogu da radim. Dosta Roma ne ide u školu. Bolje im je prositi. Ja nisam htjela da idem bez sestre, ali kada je i za nju došlo vrijeme imala sam dosta godina i opet nisam htjela. Ni ona nije išla zato što ja neću. Starija sestra je krenula u školu u Njemačkoj. Kada se vratila ovdje nije htjela da nastavi, nema tih para. Braća su odustala od školovanja na samom početku, nije ih interesovalo. Mene je bilo strah škole, bojala sam se strašno. Otac me nagovarao i tjerao, ali sam ja samo plakala, to je bila dernjava. Sedam dana me nisu puštali iz kuće, ali džaba sve, da su mi dali milion maraka nisam smjela. Dolazili su i ljudi iz Centra za socijalni rad, ali džaba. Rekli su mi ti moraš u školu, to ti treba za posao, ti moraš imati sva prava kao i ostala djeca... Mene to ne zanima, nikakva prava, ja se bojim. Bilo me tako strah da nisam mogla ni da pričam sa njima. Rekli su kad dijete samo neće ne možemo je mi na silu natjerati. Strašno mi je kad vidim svu tu djecu u školi. Ne bi me bilo strah jedino da tamo budem sama. Bojim se ljudi koji nisu ljubazni sa mnom. Strah me da mi se ne smiju i da me ne zadirkuju. Bojala sam se i da me neće neko tući. Sestru je u Njemačkoj školi jedna curica udarila i povrijedila joj glavu. U gradu mi svaša govore, da sam odvratna, prljava, da mi mama prosi, da nemam nikakva prava, da mi otac ne da u školu, da sam strašljivica... Znaju i krenuti prema meni direktno, da bi me ustrašili. Tad moram da se sklonim ili pomjerim na drugu stranu. Dođe ti strah da pobudališ. Neki ljudi hoće i da me udare. Nazivaju me Romkinjom. Ljudi su agresivni prema Romima, nisu kao prema drugima. Posebno se bojim svega otkad sam kao mala gledala vampirse. U jednom gradu postoji i njihova kula. Od tog dana ne smijem nigdje sama jer me svega strah. Gledala sam i film kako ljudi pobjegnu iz zatvora. Otac mi je rekao da je to tačno. Mene je strah tih ljudi što ubijaju, strah me svega što je agresivno. Sad se najviše bojim ovih što dolaze iz Sirije. Oni su skroz problematični.
Bolje čistiti nego orati
Ni roditelji nisu išli u školu, pa je razumljivo da ne vide kakve bi koristi njihova djeca mogla imati od sjedenja u učionici. Naprotiv, malobrojna iskustva prečesto svjedoče o poniženjima, nesnalaženju. Najzad, škola košta, a svako dijete koje u njoj sjedi dvije su ruke manje za rad ili prošnju.
– Niko od Roma nije svojom voljom izabrao da ne ide u školu. Cijeli život nam je borba. Volio bih da sam završio ekonomsku. Imam nula razreda škole, ali normalno se snalazim. Samouk sam, znam čitati i pisati. Radim sa željezom. 90 % Roma se bavi gvožđem i sekundarnim sirovinama. Ako nemaš nikakvu školu mjesečno možeš da zaradiš 300, 400 ili 500 KM.
– Neka djeca i kradu, a prose svi; i djeca porodica koje imaju ludnica dobra auta od pedeset hiljada maraka i djeca iz porodica koje žive u vrlo teškim uslovima. Romi misle da su drugi ljudi, koji žive od svojih plata i penzija, milijarderi. Da ste vi dužni da im dajete, a da su oni rođeni da traže i kradu.
– Kad mi je umro muž, sin Sandro je napustio školu. Do tada je redovno išao četiri godine. Više nisam imala mogućnosti da ga školujem. Molio me da ide u školu. Za školovanje svake godine treba odjeća, obuća, ruksak, hrana, marka ili dvije dnevno... Ja nemam ni tu marku. Škola nije ni jeftina ni besplatna. Od Socijalnog neki dobiju knjige, ali ne svi. Nemam ni da ga nahranim, ne mogu misliti o školi. Sandro mi sad pomaže. Idemo da prosimo. Drugog sina danas nema ovdje, on je otišao da nam zaradi hljeb. Kad se nema od čega živjeti mora da se prosi.
– Moja će djeca ići u školu. Trudiću se da stvorim uslove za to jer im želim dobro. Pogledajte malog što sam nedavno dobio. Muško. On će završiti advokaturu. To se dobro plaća. Ne možeš ni u halu, da oprostiš, bez para. Škola im je jedina šansa da nađu posao i imaju siguran komad hljeba, a ne ovako.
– Ja ti istinu kažem, ne da mu majka da ide u školu. Ja mu ne dam. Bolje čistiti nego orati. Iz Centra dolaze samo ako ima neki problem, djecu niko ne obilazi.
– Dok mi je bio svekar živ bilo je drugačije, nije bilo ovako teško. Imao je prasad i janjad, tako da smo imali svoje meso, namirnice za zimu, ma sve. Nismo prosili. Sad se svi snalazimo sami za sebe. Ne mogu djecu gladnu u školu da pošaljem.
– Cijeli život doživljavam razne neprijatnosti. Nije mi do pravde i svijeta. Pravo da vam kažem nije mi ni do čega. Borim se za ovu djecu. Suprug mi je u zatvoru. Ne znam kada će na slobodu. Nemam nikakvu sliku naše budućnosti. Dvoje djece mi je gluhonijemo. Želim da idu u školu, kad već ja nisam mogla. Ne treba mi nikakav novac, samo da im se pomogne da čuju, da im se obezbijedi operacija ili aparati, i da idu u školu, samo one osnovne stvari.
– Gdje god ima nekog posla idem da radim. Najčešće skupljam željezo. Beremo ga svuda, po kantama, deponijama... Šta god nađemo prodamo i uzme se nešto djeci. Od toga živimo. I onoga što žena zaradi. Ona prosi. Ima Roma koji svašta rade sa tim parama koje donesu od prošnje, najčešće troše na alkohol, ali mi to ne radimo, nemamo školu i posao i to nam je, pored željeza, osnovni izvor prihoda.
– Ne trebaju mi pare. Djecu bih pustila u školu da im daju opremu, knjige i da u školi imaju šta da jedu i piju. Ne bi bio nikakav problem. Tad ne bi morali da sebi zarađuju hljeb.
– Vjerujem da škola može donijeti dobro ako ostvariš diplomu. Volio bih da sam završio za automehaničara. Imam 6 razreda osnovne, ali od toga nemam nikakvu korist. Ne mogu dobiti posao. Nemam diplomu i škola mi ništa ne znači. Nisam bio dobar učenik, odem na dva časa i onda pobjegnem. Do mene je. Ja nisam slušao. Mladost ludost.
– U školi nema mnogo životnih lekcija. Uči se dosta gluposti. Evo naprimjer vjeronauka, uče učenike da se mole bogu, a bog nama ništa ne daje. Da ne radimo ne bismo ništa imali. 100 posto.
Šta su prema ovim odgovorima razlozi da roditelji djece romske nacionalnosti bojkotuju školu? Prije svega nepovjerenje, odmah potom neobaviještenost. Svakako i naviknutost na određeni način života, inercija. Škola je nešto daleko i strano, i kao takva, ona nije u najboljem interesu njihove djece. Zato su na Stijeni i u Vardi izabrali za tu djecu željezo i prošnju umjesto škole, loše higijenske uslove, nejednak tretman dječaka i djevojčica, lošu zdravstvenu zaštitu, nikakvo obrazovanje.
Kako se država Bosna i Hercegovina odnosi prema tom njihovom izboru?
Njoj, kao potpisnici aktuelne deklaracija o pravima djece ne bi bilo teško dokazati da neravnopravnost, prinudan rad, nepismenost i loša zdravstvena zaštita nisu najbolji interes djeteta.
Ali ona to ne čini. Zašto?
Prije svega zato što gledana kroz prizmu obrazovanja, Bosna i Hercegovina se uopšte ne vidi kao jedna državu, nego kao tri. Pri čemu nijedna od te tri (bošnjačka, srpska, hrvatska) očigledno nema mehanizam da romskoj djeci osigura kvalitetno obrazovanje. Kako je i zašto to moguće?
Jedan od krupnih razloga sigurno je ovaj: srpsko/hrvatsko/bošnjačko obrazovanje ima za cilj usvajanje tradicije, jezika, kulture i religije zajednice kojoj su roditelji izabrali da pripadaju. Radi se, dakle, o interesu zajednice a ne djeteta! Otprilike kao što je interes zajednice a ne djeteta da petogodišnjak prosi i prevrće željezo po smetljištu, ili da se žensku djecu ne obrazuje, jer su potrebna za rad u kući. Veliki je broj zajednica u svijetu, ne samo romskih, u kojima se rezonuje tako. To je problem s kojim se savremena škola susreće u većini država: kako s pozicije politički korektnog kulturnog relativizma kao vladajuća etnička većina nametati svoje vrijednosti (svoj jezik, svoju istoriju, svoju tradiciju) i istovremeno to isto omogućiti ostalima.
Ogrezle u kulturni relativizam, koji je pokriće za njihove poluskrivene kurikulume, etničke (srpske, hrvatske, bošnjačke) obrazovne vlasti ne znaju kako mogu braniti roditeljima djece romske nacionalnosti prava koja garantuju roditeljima svoje većinske zajednice. Iz njihove perspektive, problem je nerješiv: ako, naprimjer, Hrvati i Bošnjaci imaju pravo da u dvije škole pod jednim krovom spriječe vlastitu djecu da kritički sagledaju stavove i vrijednosti svojih roditelja i svoje zajednice, zašto Romima uskraćivati pravo da to isto čine izvan škole?!
Lakše je, i to se netransparentno čini, držati i sebe i javnost u uvjerenju da su Romi sami krivi za bijedu u kojoj žive, da su takav život izabrali, jer je eto baš takav u skladu s njihovom tradicijom. I odjednom tema više nije diskriminacija nego tolerancija.
Međutim, činjenica da bošnjačka, srpska i hrvatska djeca (uglavnom!) žive u boljim uslovima od romske teško se može objasniti tolerancijom. Osim ako se ne dovede u vezu sa obrazovanjem koje toleriše diskriminaciju. A takvo je, gotovo po definiciji, i srpsko, i hrvatsko, i bošnjačko, svako zaokupljeno vlastitim vrijednostima, usredsređeno na njegovanje i očuvanje tradicije, vjere i etnički shvaćene kulture.
Posmatrano sa Stijene, obrazovanje u Bosni i Hercegovini podbacuje u najvažnijem: ne pokušava svakom djetetu bez obzira na porijeklo pokazati da postoji i drugačiji (jednako dobar ako ne i bolji) način života i mišljenja od onog kakav imaju roditelji, odnosno zajednica kojoj pripadaju. Škola ovdje više poštuje tradicije etničkih kolektiva nego prava, interese i potrebe djece. Na Stijeni se vidi koliko je ona zato jedna nemoralna ustanova.
BONUS VIDEO:
