Umjesto posvete: Tvrdim da obrazovanje nije neutralno poduzetništvo, te da su, po samoj definiciji institucije, prosvjetni radnici, bili on ili ona svjesni toga ili ne, uključeni u određeni politički akt (Apple W. M. 1990, Ideology and Curriculum, Routledge, Chapman and Hall)
Dok u Federaciji BiH postoje dvije škole pod jednim krovom, a u RS-u pismo važnije od drugog, u Brčko distriktu postoje podijeljene table koje lokalna vlast naziva vrhuncem demokratije.
Šta god da napišem na tabli – moram pisati na dva jezika jer su u mom razredu učenici bošnjačke i srpske nacionalnosti. Povučem liniju na pola table i koju god rečenicu izgovorim – pišem je dvaput, jednom na latinici, jednom na ćirilici, priča jedan brčanski učitelj, koji želi ostati anoniman da ne bi ugrozio svoje radno mjesto. On ovu praksu ili metodologiju smatra beskorisnom, a na pitanje kako djeca i roditelji vide ovakav način rada prosvjetnih radnika kaže da ni djeca ni roditelji nikada nisu komentarisali podijeljene table, barem ne u direktnom kontaktu s njim.
Podijeljene table su školske table ili ploče na kojima nastavnik/ca ili učitelj/ica, da bi zaštitio/la ravnopravnost bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, ukoliko je razred u kojem predaju multietnički, pišu na tri jezika i dva pisma i, šta god zapišu na tabli – pišu ćirilicom i latinicom. Ovo pravilo podrazumijeva da, ukoliko razred pohađaju učenici sva tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, nastavnik/ca ili učitelj/ica moraju koristiti sva tri jezika, a ukoliko razred pohađaju učenici samo dva konstitutivna naroda – koriste se jezici i pisma dva naroda kojima učenici pripadaju.
O ovoj praksi ne govori se mnogo, čak niti među prosvjetnim kadrom, a naš sagovornik krivi sistem ili vlast koji, kako kaže, ovim želi još više podijeliti djecu i širiti mržnju.
Mi, prosvjetni radnici, jednostavno radimo kako nam je rečeno, ali mislim da je sistem kriv za ovo, kaže učitelj i pojašnjava da nikada nije dobio zvanična uputstva da koristi podijeljenu tablu.
Nisam dobio uputstva, ali su me pitali znam li ćirilicu. Prijatelj mi je rekao da moram dijeliti tablu, a jedna kolegica mi je objasnila sve, pojašnjava.
Roditelji, čini se, podržavaju ovakav način rada, osim nekoliko izuzetaka. Majka jednog osnovca, koja je također željela ostati anonimna, da dijete ne bi imalo problema u školi, a škola se inače nalazi u centralnoj jezgri Brčkog, kaže da se bunila protiv podijeljenih tabli.
Moje dijete ide u razred gdje su, koliko znam, većinom djeca srpske nacionalnosti, ali ima i Bošnjaka. Bila sam jedini roditelj koji se pobunio, ali ništa nisam mogla. Iz razgovora s ostalim roditeljima saznala sam da oni to podržavaju. Čak mi je jedna majka prišla u dvorištu škole i pitala zašto se bunim. Kada je moje dijete krenulo u školu dobila sam papir kako bi se odlučila koji jezik i pismo želim da izučava. Za mene je to užas, jer su oba pisma i sva tri jezika u BiH ravnopravna, priča naša sagovornica. Ona smatra da ovakav način rada doprinosi etničkoj podjeli učenika.
Iako ga nisam učila ovakvim podjelama, primijetila sam da on već zna ko je Srbin, a ko Bošnjak, kaže.
Šef odjela za obrazovanje u Vladi Brčko distrikta Senad Osmanović nije siguran kada je uvedena praksa podijeljenih tabli, ali smatra da je to vrhunac demokratije jer roditelji imaju pravo da izaberu jezik i pismo koje će njihova djeca izučavati.
Mislim da se ova metodologija koristi od uspostave Distrikta. Praksu podijeljenih tabli koriste uglavnom gradske škole zbog svog multietničkog karaktera, te neke prigradske i seoske, iako su seoske škole većinom monoetničke i nemaju potrebe za ovakvim načinom rada. Smatram da je obrazovanje u Brčko distriktu nekoliko svjetlosnih godina iznad obrazovanja u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Nakon što su učenici različitih nacionalnosti pohađali nastavu u različitim smjenama, uspjeli smo ih staviti zajedno u klupe. Sada oni idu zajedno u školu, kaže Osmanović i naglašava da Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju Brčko distrikta nalaže da se učenicima svih nacionalnosti obezbijedi nastava na maternjem jeziku.
Učenici na prvih tridesetak časova maternjeg jezika izučavaju jezik i pismo koje su njihovi roditelji za njih izabrali. Nakon toga izučavaju drugo pismo, kazao je Osmanović, iako majka s kojom smo razgovarali tvrdi da će njen sin do trećeg razreda osnovne škole izučavati jezik i pismo koje je ona za njega odabrala, te da će tek u četvrtom razredu učiti drugo pismo.
Otvoreno je pitanje koliko je proces uspostave prakse podijeljenih tabli bio demokratski jer, prema svim dostupnim informacijama – to nije nešto što su tražili roditelji ili nastavnici. Ni jedni ni drugi nisu uključeni u izradu metodologije rada u nastavi, niti u izradu kurikuluma, što je jedan od ključnih faktora za kvalitetno obrazovanje. Osim toga, nekoliko učitelja je odbilo razgovarati na ovu temu, a Osmanović je naglasio da su nastavnici dužni, ukoliko žele dati intervju u vezi s obrazovanjem, o tome obavijestiti Odjel, što je moguće tumačiti kao narušavanje slobode govora, pa djeluje kao da je demokratija u obrazovanju u Brčkom svedena na puko čuvanje radnog mjesta.
Podsjećanja radi, u vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini nastajao fenomen dvije škole pod jednim krovom i kada su stvarana tri zasebna školska kurikuluma, bazirana na etno–nacionalnim podjelama, u Brčkom je, nakon masovnih učeničkih demonstracija 2000. godine, koje su trebale spriječiti nastajanje multietničkih srednjih škola, pod budnim okom međunarodne zajednice nastajao jedinstveni kurikulum koji je učenike svih škola stavio pod jedan krov. Cilj međunarodne zajednice, oličene tada u supervizoru međunarodne zajednice za Brčko distrikt, bio je uspostaviti lokalnu zajednicu koja bi pokazala da je suživot moguć. Zakon o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta kaže kako je jedan od ciljeva obrazovanja da učenici razvijaju svijest o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH), vlastitom nacionalnom i kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji, istodobno upoznajući vrijednosti drugih, poštujući različitosti i njegujući međusobno razumijevanje, toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i zajednicama u BiH; te da su bosanski, srpski i hrvatski jezik ravnopravni u upotrebi u nastavi i vannastavnim aktivnostima i da roditelj ili skrbnik može birati pismo na kojem učenik/ca započinje obrazovanje.
