U pozivnici na izložbu stajalo je: „Izložba pod nazivom 'Mostovi' autora, muzejskog savjetnika Nedima Mušovića je tematska postavka o sveprisutnom književniku nobelovcu Ivi Andriću na kojoj biti izloženi raspoloživi eksponati i vizuelno atraktivni detalji (fotografije, rukopisi, dokumenti, knjige, časopisi i dr.) relevantni za prezentaciju njegovog lika i djela koji govore o važnosti i uticaju njegove ličnosti, poetike i ukupnog literarnog opusa. Ova postavka je rezultat višegodišnjeg istraživačkog rada zasnovanog na prikupljanju dostupnih eksponata i identifikaciji određenih, malo poznatih, pojedinosti vezanih za ukupnu biografiju književnika.“[1]
Na izložbi smo Andrića mogli vidjeti na grupnoj fotografiji učesnika sastanka Male antante na Bledu iz 1938. godine ili na višegradskoj stanici 1923. ili u društvu njemu bliskih ljudi, kakav je, recimo, bio Tugomir Alaupović. Izloženi su bili i neki dokumenti, naprimjer original Andrićevog pisma Borivoju Jevtiću, književniku i pripadniku Mlade Bosne, čiji je član bio i Ivo Andrić. Posjetiocima je ponuđena kopija stranice časopisa Bosanska vila s prvom Andrićevom objavljenom pjesmom pod nazivom „U sumrak“, a predstavljena su i izdanja nekih njegovih knjiga, poput Pripovetki iz 1931. čiji je izdavač bila Srpska književna zadruga. Postavka je tako jednim dijelom opravdala najavu, barem po brojnosti i raznovrsnosti eksponata.
Koliko je ljudi posjetilo izložbu i kakvi su utisci, ne znamo. Prilikom posjete izložbi na njoj nije bilo nikog osim autora ovog teksta, a ni autor izložbe Nedim Mušović o tome nije mogao ništa reći jer je, kako kaže, u vrijeme trajanja izložbe bio na godišnjem odmoru.
O izložbi se, ipak, raspravljalo na Facebooku gdje je jedna fotografija, snimljena na izložbi i podijeljena preko Facebooka, izazvala ostrašćene reakcije u kojima je Andrić optužen za fašizam, velikosrbizam, šovinizam i gdje je pozvano da ga se zabrani u školama. Radilo se o fotografiji eksponata na kojem je autor izložbe Andrićev referat o albanskom pitanju predstavio ovako:
„Na traženje tadašnjeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Milana Stojadinovića piše tajni referat O arbanaškom pitanju u kojem zagovara podjelu Albanije, asimilaciju katoličkog dijela albanskog stanovništva i protjerivanje ostataka Arbanasa muslimana u Tursku. U tekstu, između ostalog, stoji: Podelom Albanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakše asimilovala. Mi bismo dobili eventualno još 200.000 – 300.000 Arbanasa, ali su oni većinom katolici čiji odnos s Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje Arbanasa muslimana u Tursku takođe bi se izvelo pod novim okolnostima jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to spreči. Rukopis je naknadno pronađen u Stojadinovićevoj arhivi sa njegovom svojeručnom zabilješkom 'Referat g. Andrića 30. 1. 939. i pojavio se u široj javnosti niz godina nakon Andrićeve smrti.“
Pobuđeni ovim eksponatom-citatatom, mnogi koji nisu ni bili na izložbi dobili su prilično opravdan razlog da „hejtaju“ Andrića. Odgovornost za to snosi prije svih autor izložbe, jer je ovoj ozbiljnoj i osjetljivoj temi prišao neozbiljno, nestručno i površno.
Ta je tema iscrpno obrađena u petom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića,[2] na 20 stranica. Prvo je dat kraći uvod u kojem se objašnjava karakter referata. Uvod nije potpisan, no navedeni su urednici Sveski: Antonije Isaković, Predrag Palavestra, Milutin Petrović i Nikita Stipčević. Nakon uvoda slijedi Andrićev referat naslovljen: „Aide-Memoire o albanskom pitanju“. Nakon referata, koji je ovdje dat u cijelosti, data je i polemika vođena 1978. između Rodoljuba Čolakovića, tadašnjeg predsjednika Zadužbine Ive Andrića, Ive Jelića, urednika Časopisa za suvremenu povijest, i historičara Bogdana Krizmana. O polemici će kasnije biti riječi. Evo šta stoji u spomenutom uvodu:
„Sporni spis nije autorsko delo, niti obavezno sadrži i izražava političke stavove i ideje onoga koji ga je pisao. Spis je tipičan diplomatski, službeni aide-memoire, krajnje objektivizovan, zasnovan isključivo na podacima kojima se u diplomatskoj službi operiše, pogotovu kada se na ministarskom nivou razmatra i utvrđuje određena politika. Kao podsetnik za dalju upotrebu, spis ne iznosi nikakav politički program i političku i diplomatsku, državničku filozofiju autora – u ovom slučaju nesumnjivo Ive Andrića – nego registruje i sistematizuje podatke i stavove koji mogu biti od važnosti u rešavanju određenih pitanja – konkretno albanskog pitanja uoči italijanske intervencije u Albaniji 1939. i izbijanja italijansko-grčkog rata u jugoslovenskom susedstvu. Dalji razvoj istorijskih zbivanja učinio je ovaj aide-memoire politički nevažnim. On može imati određenu istorijsku vrednost kao dokumenat o spoljnoj politici bivše Jugoslavije (misli se na Kraljevinu, op. a.) – koju je Andrić kao diplomatski službenik sprovodio – a nikako kao lični ili književni rad njegovog autora, koji ga nije ni pisao u svoje ime, nego kao izvršilac zvanične državne politike one vlade za koju je službovao.“
Ne zagovara, dakle, Andrić, već sistematizira ključne podatke važne za tadašnju Jugoslaviju u jednom dramatičnom političkom trenutku. Kakva je bila jugoslovenska politika prema Albaniji jeste važno pitanje, ali njega ne treba postavljati gurajući Andrića u prvi plan, pogotovo ne ovako kako to čini Mušović. Andrić o albanskom pitanju nije odlučivao, on samostalno i svojevoljno nije ni odabrao tu temu, ona mu je, kao što je navedeno, data. Kao činovnik, pripremajući dakle sažetak teme svom ministru, Andrić upućuje na obilje podataka koji se tiču međunarodne politike koja je Srbiju uputila na taj tok razmišljanja. Takav je dodatak Ugovora o savezu između Bugarske i Srbije iz 1912. u kojem je Srbiji priznato pravo na dotadašnje turske teritorije sjeverno i zapadno od Šar-planine. Tu je onda i odluka Konferencije ambasadora koja Albaniji daje autonomiju i pravo Srbije sužava na trgovački izlaz na more, itd. Sve to se poštuje do italijanskog ugrožavanja te autonomije kada tadašnja Jugoslavija, čiji je Srbija sastavni dio, traži svoj kurs u novonastaloj situaciji. I ne samo ona, već i Bugarska, Grčka i drugi.
Nakon svih tih navedenih različitih međunarodnih interesa i trvenja u vezi s Albanijom, u referatu stoji: „S obzirom na sve što smo rekli napred, za nas bi podela Arbanije mogla doći u obzir samo kao jedno nužno i neizbežno zlo kome se ne može odupreti, i kao jedna velika šteta iz koje treba izvući onoliko koristi koliko se da, tj. od dva zla izabrati manje.“
I onda slijedi dio u kojem stoji i ono što je u citatu na izložbi navedeno. Izostavljajući ovaj dio, autor izložbe je naveo posjetioce, ali i javnost na društvenim mrežama, da zaključe, pogrešno, kako je Andrić zagovarač podjele Albanije i protjerivanja Albanaca, a prema tome nacionalista, velikosrbin i sl.
U Sveskama je, kao što je rečeno, u cijelosti navedena i polemika vođena 1978. godine u kojoj se također problematizira Andrićeva odgovornost za izrečene stavove. Naime, radi se o reakciji Rodoljuba Čolakovića, tadašnjeg predsjednika Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića, na tekst historičara Bogdana Krizmana. Krizman je u Časopisu za suvremenu povijest u rubrici Građa, na šta se Čolaković poziva, objavio prilog pod nazivom Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939.
Čolaković reagiranje upućuje uredniku časopisa dr. Ivanu Jeliću. Prva i glavna zamjerka odnosi se na riječ elaborat: „(...) da bi celoj stvari pridao veći značaj, Krizman je interpretirao[3] naziv izvornog dokumenta, pa je, tako, od 'referata g. Andrića', dakle jednog činovničkog spisa, rutinske službeničke obaveze, nastao 'elaborat dra Ive Andrića', kao da je u pitanju ozbiljan autorski rad. Ovakvo naučno neobrazloženo prekrajanje u velikoj meri, po mom mišljenju, obeležava čitav ton Krizmanovog uvodnog objašnjenja pojedinih podataka iz Andrićeve biografije.“
Krizmanova tendencioznost je pritom prikrivena, Čolaković je razotkriva kroz jako pažljivo slagane jezičke konstrukcije. Naprimjer, Krizman kaže da je Andrić 1941. penzionisan, ali da je ostao spisateljski vrlo aktivan. Evo šta Čolaković tu smatra problematičnim:
„Istoričarevo izlaganje može da dopušta tek veoma mali stepen nepreciznosti i prelaženje tog minimalnog stepena može da izazove neželjena, potpuno pogrešna tumačenja, pa ću vam, zbog toga, skrenuti pažnju na nekoliko činjenica. Tačno je, naime, da je Andrić u novembru 1941. penzionisan, ali nikada nije primao penziju, jer je odbio da je prima. Isto tako, velike nedoumice može da izazove sintagma 'spisateljski vrlo aktivan'. Pod tim može da bude mnogo toga podrazumevano i pretpostavljeno: da li je, na primer, u pitanju nekakva javna aktivnost, književna istupanja ili intenzivno objavljivanje, jer to su prve asocijacije nečije 'spisateljske aktivnosti'. Nadam se da je i Krizmanu i vama, druže uredniče, poznato da je Andrić živeo potpuno povučeno za sve vreme rata i da je odbio svaku mogućnost da se objavljuju njegova dela.“
Čolakovićevo reagiranje Jelić shvata kao protest zašto se uopšte govori o spornom dokumentu te skreće pažnju na to da su dijelovi tog dokumenta objavljeni 12 godina prije njihove polemike. To je onda moglo biti 1966, za vrijeme Andrićeva života. I Krizman se uključuje u polemiku i shvata je isto kao Jelić. Njegov odgovor se sastoji iz činjenica koje o Andriću nije objavio, a koje bi za Andrića mogle biti kompromitirajuće, što nije adekvatan odgovor Čolakoviću na zamjerku da su prešućene činjenice koje bi Andriću išle u prilog. Nije, naime, problem u neobjavljivanju već u iskrivljavanju činjenica. I, na kraju, ničim izazvan, Krizman piše o tome da je odgajan tako da sve što je srpsko voli kao da je i hrvatsko. Vjerovatno iz straha da ga se ne optuži za hrvatski nacionalizam, iako ga je Čolaković kritikovao zbog neprofesionalnog pristupa temi, a ne zbog njegove nacionalne pripadnosti.
Ukratko: priča o Andriću i Albancima stara je decenijama i bila je stvar kontraverzi i u Jugoslaviji. Autor izložbe, međutim, nije se udostojio ni da prikaže sporenja te tako posjetiocima omogući različite uvide u slučaj.
Na pitanje zašto je to tako uradio, odgovorio je: „To je dakle tekst o arbanaškom pitanju, famozni tekst koji je pronađen u privatnoj arhivi Milana Stojadinovića, jugoslovenskog premijera. Vrlo je bilo teško doći do tog teksta, uglavnom su to podaci s interneta, podaci iz emigrantske, uglavnom, periodike, te neki, dakle, tekstovi koji su u zadnjih desetak godina izašli o tom Andrićevom elaboratu. Bilo je malo teško doći do integralnog teksta, s obzirom da taj rukopis nikad nije štampan, koliko je meni poznato, ni u cjelini ni u nekoj od publikacija pa sam s te strane imao malih poteškoća.“
Tekst je, kao što je navedeno, objavljivan, i to u više navrata, a najmanje dva puta u cijelosti. Prvi put u Krizmanovom prilogu u vezi s čim Čolaković polemizira, a drugi put u Sveskama Zadužbine. Simptomatično je da, kao i Krizman, Mušović Andrićev referat naziva elaboratom.
Umjesto da bude naučno objektivan i ideološki neutralan, on je svoje uvjerenje da Andrić nešto „zagovara“ predstavio kao naučnu činjenicu, što je zloupotreba naučnog diskursa. Pri tome je građu preuzeo s interneta, iako je bila dostupna na drugim mjestima, dostojnijim kustosa jedne ozbiljne izložbe.
Citat, kako ga je dao Mušović, može se naći na nekolicini regionalnih portala koji su ovu priču prije dvije godine aktuelizirali u senzacionalističke svrhe. Međutim, u tekstu pozivnice, koji je naveden u cijelosti, stoji da je izložba rezultat „višegodišnjeg istraživačkog rada“.
Iz navedenog primjera jasno je da treba sumnjati u standarde tog istraživačkog rada. Također treba izraziti žaljenje da se ovo potpirivanje mržnje prema Andriću desilo u okviru izložbe posvećene jubileju 55 godina od dodjele Ivi Andriću Nobelove nagrade za književnost, i pod okriljem Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti koji je time obilježio i svoj 55. rođendan.
[1] Citat je doslovan, uključujući i pravopisne greške.
[2] Sveske Zadužbine Ive Andrića, Sveska broj 5, Zadužbina Ive Andrića, Beograd, 1988., str. 191–211.
[3] Naglašavanja moja.
