Plavi telefon (080 05 03 05) može se besplatno pozivati iz cijele BiH, bez obzira na mrežu iz koje poziv dolazi. Iz Udruženja Nova generacija napominju da se radi o anonimnoj, povjerljivoj liniji, te da sve informacije ostaju između osobe koja zove Plavi telefon i osobe koja odgovara na poziv. Pored djece, mladih i roditelja kojima je potreban savjet i podrška, Plavi telefon zvale su i osobe koje imaju informaciju da dijete ne odrasta u zdravom okruženju i da je žrtva zlostavljanja ili nasilja.
Plavi telefon pokrenut je u februaru 2013. godine i od tada na ovoj liniji volontira dvadesetak savjetnica i savjetnika obučenih za pružanje kvalitetne podrške djeci. Linija radi svakog radnog dana od 9.00 do 17.00 sati, a 2015. godine postala je dio najveće svjetske mreže linija za pomoć djeci – Child Helpline International Foundation (CHI).
“Sa djecom i mladima najčešće pričamo o nasilju i generalno problemima sa kojima se susreću među vršnjacima i unutar porodice. Pričamo kako mogu da poboljšaju svoje odnose sa članovima porodice, sa vršnjacima, nastavnicima, o njihovom samopouzdanju, o zaljubljivanju i ljubavi, seksualnom i reproduktivnom zdravlju i svim ostalim temama i problemima sa kojima se mladi i djeca susreću”, kaže za Školegijum Nataša Pivašević, koordinatorka rada Plavog telefona, savjetodavne linije za djecu.
Ona ističe da se prijave nasilja najčešće tiču fizičkog i emocionalnog zlostavljanja u porodici i među vršnjacima, i zanemarivanja u porodici.
“Najčešće su djeca i mladi ti koji traže savjet ili pomoć, uzrasta od 10 do 18 godina, ali imamo i velik broj poziva od strane zabrinutih roditelja i svih ostalih odraslih osoba koji znaju da neko dijete ima problem, te od nas traže savjet kako da pomognu tom djetetu, kako da mu pruže podršku i kome bi se još mogli obratiti za pomoć. Djeca često zovu zbog nasilja koje doživljavaju, ali se ne odluče uvijek da to nasilje prijave. Nasilje najčešće prijavljuju osobe koje znaju da je neko dijete ugroženo, ali smo imali i poziva gdje se sama djeca, koja su žrtve nasilja, obrate baš da bi prijavila nasilje”, kaže koordinatorka Pivašević.
Kako funkcioniše Plavi telefon?
Obučeni volonteri i volonterke Plavog telefona svakog radnog dana primaju pozive. Nakon što pozivalac iznese problem, volonteri mu pružaju psihičku podršku i postavljaju određena pitanja kako bi što bolje razumjeli situaciju u kojoj se ta osoba nalazi. Kada savjetnik i pozivalac utvrde da su se razumjeli, zajednički traže najbolje rješenje. Pozivalac dobija informacije kako može da riješi problem, kome treba i može da se obrati za pomoć.
“Nekada je osobi potrebno samo da je neko sasluša, a nekada i zajedničko razmatranje alternativa. Krajnju odluku o idućim koracima donosi pozivalac. U slučaju da dijete ili mlada osoba do 18 godina želi da prijavi nasilje koje doživljava mi u najkraćem mogućem roku šaljemo dopis nadležnoj instituciji koja je dužna dalje da reaguje. Pozivaoca ohrabrujemo da ponovo nazove nakon dvije sedmice kako bi mu mogli dati informacije ukoliko ih imamo, ili da pozivalac nama da informaciju o tome da li je došlo do nekih promjena i da li su institucije odradile svoj posao”, objašnjava Nataša Pivašević, ističući da u slučaju nasilja tim Plavog telefona djeci i mladima pruža psihičku podršku, obavještava nadležne institucije o situaciji, te insistira na hitnom postupanju.
Prema njenim riječima, svaki slučaj u kojem se dijete nalazi je specifičan, tako da se po zaprimanju prijave nasilja razmatra koje institucije trebaju biti obaviještene. To su u zavisnosti od slučaja najčešće centar za socijalni rad, školske ustanove, centri javne bezbjednosti i ombudsman za dječija prava.
“Ukoliko je dijete žrtva porodičnog nasilja, informacija se šalje nadležnom centru za socijalni rad; ukoliko se radi o nasilju u školi, informacija se šalje toj školi u kojoj se dešava nasilje, odnosno koju dijete pohađa. Ukoliko se radi o nekim drugim lokacijama, kao što su npr. javne površine, informacija se najčešće šalje centrima javne bezbjednosti, ali sve ovo zavisi i od toga da li su te institucije već bile uključene u djetetov slučaj. Ukoliko jesu, informacija se onda šalje i ombudsmanu za dječija prava ili ljudska prava. Trudimo se da imamo što bolju saradnju sa svim institucijama, ali nažalost još nisu sve institucije prepoznale važnost Plavog telefona kao resursa za pomoć i podršku djeci i mladima”, kaže koordinatorka Plavog telefona.
Ombudsmanka za djecu RS Nada Grahovac ističe za Školegijum da je Plavi telefon savjetodavna linija za djecu i mlade koja ima za cilj direktnu stručnu podršku i pomoć djeci za različite situacije u kojima se nađu, a ne znaju šta dalje.
“Mogu govoriti o svojim osjećanjima, postavljati pitanja, tražiti odgovore za bilo koju situaciju u kojoj su se našli, a koja ih zbunjuje, koja čini da se loše osjećaju, a ne znaju kako da se postave. Što je najvažnije, linija je sigurna i povjerljiva, djeca znaju da ne moraju reći svoje ime, prezime, grad iz kojeg zovu, školu u koju idu, znaju da je sve što su rekli u povjerenju. To treba istovremeno i da ih ohrabri da o problemu govore, da ih uputi na određene institucije, da ih spriječi u nekim neprimjerenim reakcijama i slično”, objašnjava ombudsmanka Nada Grahovac.
Aktivnosti u BiH
Jedna od preuzetih obaveza Bosne i Hercegovine jeste izgradnja institucionalnih kapaciteta za suzbijanje nasilja nad djecom. Riječ je o obaveznom dijelu nacionalnih strategija za borbu protiv nasilja nad djecom za zemlje Evrope i zemlje članice UN-a.
Komitet za prava djeteta je, na osnovu Svjetskog izvještaja o nasilju nad djecom iz 2006. godine, izdao obavezujuće preporuke u okviru studije generalnog sekretara UN-a pod nazivom “Zaustavite nasilje nad djecom – sveobuhvatne preporuke” kojima se od zemalja članica UN-a traži da učine dodatne napore i donesu nacionalne strategije koje uključuju pravne, praktične i mjerljive ciljeve i mjere za unapređenje sistema zaštite djece od nasilja u svakodnevnom životu.
U skladu s navedenim preporukama, u Bosni i Hercegovini je izrađena i državna Strategija za borbu protiv nasilja nad djecom kako bi se kontinuirano pratila pojava nasilja, uočavali problemi i donosile adekvatne preporuke za djelovanje nadležnim institucijama s ciljem poboljšanja zaštite djece od nasilja.
Međutim, i pored državne strategije, djeca koja proživljavaju nasilje u okviru porodice često ostaju nezaštićena. Uzrok tome je najčešće strah i neprepoznavanje nasilja, ali nerijetko i neadekvatno djelovanje nadležnih institucija.
U udruženju Nova generacija naglašavaju da je najbolji ishod kada dobiju povratnu informaciju od kontaktiranih institucija u kojoj se jasno vidi da su preduzeti smisleni koraci za rješavanje problema, te kada dobijaju naknadne informacije o kompletnom slučaju.
Ipak, dešava se da nadležne institucije ne urade svoj posao adekvatno i ne riješe situaciju u kojoj se dijete nalazi, zbog čega savjetnici ove linije naglašavaju da je važno iznova zvati Plavi telefon, kako bi imali osnova da ponovo reagiraju prema nadležnima.
“Bilo je slučajeva da su institucije reagovale i pružile zaštitu djeci. Ipak, zakon u našoj državi je takav da se dijete izmješta iz porodice samo u slučaju da je životno ugroženo, u svim ostalim situacijama se radi na poboljšavanju kvalitete odnosa u porodici što, smatramo, ne donese uvijek najbolje moguće rezultate za djecu”, objašnjava Nataša Pivašević.
Ona ističe da je jako važno da školski psiholozi, pedagozi i svi ostali zaposleni u školi reaguju kada znaju da je neko dijete žrtva nasilja, jer su dužni da to urade.
“Konkretno kada je riječ o psiholozima, pedagozima i socijalnim radnicima, jako je važno da pruže podršku djeci i ohrabre ih da priznaju da su doživjela nasilje, ali i da im nakon toga obezbijede sigurnost. Kada promovišemo postojanje Plavog telefona po školama uvijek informišemo djecu šta je to nasilje, i kome se trebaju i mogu obratiti”, kaže Pivašević, i dodaje da se volonteri Plavog telefona rado odazivaju na pozive da u školama održe edukaciju.
Ombudsmanka za djecu Nada Grahovac objašnjava da je Protokol o postupanju u slučajevima nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece postavio obavezujuće standarde postupanja nadležnih u svim slučajevima prijave ili saznanja da je dijete izloženo nekom obliku nasilja.
“To znači da i vaspitno-obrazovne ustanove, zdravstvene ustanove, socijalne službe i policija u svakom pojedinačnom slučaju, bez obzira od koga su zaprimili prijavu ili imaju saznanja o istom, moraju postupiti na način kako je to Protokolom definisano. Protokol koji je potpisan na inicijativu Ombudsmana za djecu obavezuje i njegovom dosljednom primjenom, a to znači adekvatnom reakcijom u svakom slučaju nasilja nad djecom. Mora se jačati povjerenje u nadležne službe”, objašnjava ombudsmanka Grahovac.
U Švedskoj, kao i u većini drugih zemalja koje se zalažu i bore protiv nasilja nad djecom, sav rad prebačen je u tzv. Dječiju kuću u kojoj policija, tužioci, socijalne službe, sudska medicina i dječija psihijatrija interaktivno sarađuju.
“Svrha Dječije kuće je da se dječije potrebe i zaštita stave u centralni fokus kako bi se poboljšalo pružanje zaštite, kao i istrage o krivičnim djelima protiv djece, te da bi se na ovaj način doprinijelo naporima države i društva, kao i poboljšanju pravnih procesa koji teže ka što boljoj bazi podataka i rješavanju problema”, kaže za Školegijum Suzana Kadirić, Banjalučanka koja u Švedskoj radi kao savjetnica za pedagogiju i dječiju razvojnu psihologiju.
Kroz ovakvu saradnju različitih državnih institucija i organizacija dolazi se u praksi do neprekinutog lanca rada gdje i djeca i porodica dobivaju podršku koja im je potrebna i na koju imaju pravo.
“Bez obzira da li će nakon istrage biti ili ne pokrenut krivični postupak, dijete i porodica uvijek mogu računati na potrebnu zaštitu, podršku i pomoć socijalnih usluga i dječije psihijatrije. Svako ko u svom radu sa djecom i mladima u javnom ili privatnom preduzeću posjeduje saznanje da je dijete izloženo bilo fizičkom, bilo psihičkom maltretiranju, te da dijete treba zaštititi, dužan je prijaviti svoje sumnje i obavijestiti socijalne službe. Za profesionalce, kao što su npr. pedagozi, nastavnici, profesori, socijalni radnici, medicinske sestre, ljekari itd. postoji obaveza prijave i kodeks ponašanja, kao i poznavanje procesa kroz koji dijete i porodica prolaze tokom istražnog postupka”, objašnjava savjetnica Kadirić.
Kako zakon funkcioniše u evropskim zemljama
U Smjernicama za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH jasno je naznačeno da se nasilje dešava u porodici, u školama i na ulici, te da nasilnici mogu biti roditelji, učitelji, skrbnici, članovi porodice i druga djeca. Posljedice su razarajuće, od najgorih gdje nastupi smrt uzrokovana zlostavljanjem, do odrastanja sa velikim emocionalnim, psihičkim i fizičkim ožiljcima.
Pored raznih aktivnosti kojima se upozorava na štetne posljedice nasilja nad djecom, te edukativnih programa po školama i obdaništima, većina evropskih zemalja se obavezala jasnim zakonima kako suzbiti nasilje nad djecom. Takva mjera je i zakonska kazna za tjelesno kažnjavanje djece.
Početkom 1930. godine, nove ideje o djeci i djetinjstvu se počinju širiti u mnogim zemljama. Pedijatri, psiholozi i pedagozi se sve više posvećuju istraživanjima i šire svoje znanje o negativnim efektima fizičkog kažnjavanja i ponižavajućeg postupanja prema djeci.
U Švedskoj je nekoliko desetljeća trajao obrazovni rad usmjeren na roditelje. Ovakav pristup problemu je doveo do povećanja svijesti u društvu da zastrašivanje, prijetnje i zlostavljanje ostavljaju trajne posljedice u životu djece, čak i kad dođu u odraslu dob, te da nasilje rađa nasilje. Kako bi se djeci omogućilo da postanu savjesni i dobri građani jedne države, oni moraju biti tretirani s poštovanjem i razumijevanjem u toku svoga odrastanja. To je rezultiralo donošenjem Statuta o reformi školstva kojim se zabranjuju svi oblici tjelesnog kažnjavanja.
Savjetnica za pedagogiju i dječiju razvojnu psihologiju Suzana Kadirić ističe da težište u svim raspravama i edukacijama nije samo nasilje i ponižavajuće postupanje odraslih prema djeci, već se ujedno raspravlja i o položaju obitelji, dječijim uvjetima odrastanja, kao i odgovornosti države za dobrobit djece koja su stavljena na političku agendu.
To znači da je država na sebe preuzela odgovornost da stvori uslove za dobrobit svakog djeteta. U Švedskoj je uveden dječiji doplatak kao pravo svakog djeteta bez obzira na veličinu prihoda roditelja, besplatan ručak u svim vrtićima, osnovnim školama i gimnazijama, zatim besplatne ljekarske usluge u domovima zdravlja i savjetovalištima, te školska zdravstvena zaštita u svakoj obrazovnoj instituciji u koju su uključene medicinske sestre, sociolozi ili psiholozi. Roditelji takođe dobijaju savjete, koji obuhvataju različite aspekte života, od ishrane do djetetovog odgoja.
“Put do donošenja švedskog zakona o zabrani nasija nad djecom nije bio nikako brz i jednostavan. Stavovi da djeca mogu imati svoja individualna prava postojali su još 1923. godine, kada je međunarodna organizacija ‘Save the Children’ usvojila Deklaraciju o pravima djeteta. Ubrzo nakon toga je Liga naroda usvojila Ženevsku konvenciju o dječijim pravima”, kaže Suzana Kadirić.
Položaj djece je zaštićen Konvencijom UN-a o pravima djeteta, i njome se predviđa da vlade donesu zakone, kao i da poduzmu druge mjere za zaštitu djeteta od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja.
“Potrebno je naglasiti i da Konvencija UN-a uzima u obzir i stanja u različitim familijama, kao i razne situacije u kojima se ona nalazi, te naglašava apsolutnu važnost dobrog porodičnog okruženja i potrebe u nekim slučajevima za podršku roditeljima u krizi. Međutim, nasilje nad djecom odražava rasulo u porodici i zahtijeva zaštitu djeteta, njegovu dobrobit i dostojanstvo. Kad odrasla osoba udara dijete, to je onda izdaja, zlostavljanje, zloupotreba odraslih i njihove odgovornosti, te prednost u snazi. Vrsta ožiljaka koje dijete nakon nasilja nosi sa sobom cijeli život su opekotine na koži i duši. Opekotine se i zaliječe, ali ožiljci ostaju zauvijek. Ponekad se čak ni opekotine ne mogu zaliječiti, već djeca i kada postanu odrasle osobe nastavljaju da žive sa otvorenim ranama”, objašnjava Suzana Kadirić.
Ona podsjeća da je u prošlosti bilo uobičajeno da roditelji tuku svoju djecu u cilju vaspitnih mjera, te da pored svih saznanja i napretka u oblasti nauke još postoje društva i pojedinci koji odobravaju nasilje nad djecom.
“Jedan od najružnijih momenata odrastanja je kada se dijete boji vlastitih roditelja, oca ili majke, kao i drugih odraslih osoba u svom okruženju i živi u stalnom strahu od novih represalija. Svrha zabrane fizičkog kažnjavanja je upravo to da spriječi ovakvo nasilničko ponašanje prema djeci i da ih zaštiti, kako od fizičkih, tako i od psihičkih trauma. Ideja je da se stimuliše promjena stavova i prakse i da se promoviše odgoj metodama podizanja djeteta bez nasilja. Nedvosmislena poruka onoga što je neprihvatljivo je izuzetno važna. Odrasli, odgovorni za djecu, ponekad su zbunjeni u tome kako se nositi sa teškim situacijama u kojima se zatekne svaki roditelj. Granica se jednostavno mora povući između fizičkog ili psihičkog nasilja, s jedne strane, i nenasilja, s druge”, objašnjava naša sagovornica.
Zato je, prema njenim riječima, za ukidanje tjelesnog kažnjavanja potrebno više od reforme zakonodavstva.
“U skladu sa tim, potrebno je, takođe, paralelno jačanje obrazovanja, jačanje svijesti o samom zakonu, kao i o pravima djece na zaštitu i promociju pozitivnih nenasilnih odnosa s njima. Vijeće programa Europe ‘Izgradnja Europe za djecu i sa djecom’ podržava ukidanje tjelesnog kažnjavanja kroz reformisano zakonodavstvo, promoviranje pozitivnog roditeljstva i podizanja svijesti koje može stvoriti druge stavove i ponašanje javnosti”, ističe Suzana Kadirić.
Švedski parlament je još 1979. godine odlučio da donese zakon i uvede zabranu tjelesnog kažnjavanja djece, a taj zakon podrazumijeva da djeca imaju pravo na brigu, njegu, sigurnost i dobar odgoj, da djecu treba tretirati s poštovanjem prema njihovoj ličnosti i individualnosti te da djeca ne smiju biti podvrgnuta fizičkom kažnjavanju ili drugim ponižavajućim postupanjima.
“Svrha ovog Zakona je da jasno pokaže da djeca ne predstavljaju nikakvo odstupanje u pravom smislu u odnosu na odrasle, kada su u pitanju ljudska prava, te da odraslima ne daje nikakvo pravo kao edukatorima djece da legitimitet ostvare putem nasilja, pod izgovorom da je to bilo potrebno u odgojne svrhe”, objašnjava Suzana Kadirić.
Ombudsmanka za djecu RS Nada Grahovac ističe da je teško da se BiH može porediti sa Švedskom po bilo kojem osnovu, ali da svakako možemo prepoznati dobre prakse i pozitivna iskustva u brojnim zemljama kako bismo došli do najboljih, realnih i mogućih, rješenja u našim uslovima.
Inicijative poput Plavog telefona sigurno su put ka tim rješenjima, a pored edukacije kako djece, tako i roditelja potrebna je i odgovornost svakog pojedinca u društvu, jer nasilje ne poznaje granice i dešava se u našem najbližem okruženju.
