Jesu li se svi profesori u školi vakcinisali? – pita me prijateljica čije se dijete ove godine upisalo u našu školu. S obzirom da u našoj zemlji još uvijek nisu dostupne vakcine za mlađe od 18 godina, postavljeno pitanje brižne majke sasvim je logično. Nažalost, nisam mogla dati valjano obrazloženje i pored profesorske potrebe da zadovolji znatiželju vrlog pitca.
Da li se trebala voditi bolja kampanja zdravstvene zaštite od kovida i da li se trebala posebno obratiti pažnja na ugrožene skupine poput zdravstvenih i prosvjetnih radnika – definitivno da. Dobro organizovana kampanja svakako nadilazi mail kojim nas ministarstvo puko informiše da su stigle vakcine. Saznali smo da Đekna nije umrla, ali još uvijek ne znamo ka’ će.
Timovi za vakcinaciju su odavno već trebali biti prisutni u svakoj školi da bi potaknuli što više nastavnica i nastavnika na cijepljenje. Moralo se daleko ranije pristupiti planski edukativnoj kampanji za opštu vakcinaciju u kombinaciji sa zabranama ulaska u javne prostore bez kovid potvrda, kao što to rade u većini evropskih zemalja. Zašto se to nije uradilo, iako za to postoje sve institucionalne pretpostavke, veća je misterija od visočkih piramida. Možda je preambiciozno očekivati razumno i logičko razmišljanje od naroda koji još uvijek misli da se ne valja utorkom šišati niti u sumrak rezati nokte. Možemo li uopšte očekivati normalniju školsku godinu sa nedovoljnim brojem procijepljenih, uz potpuno odsustvo planskog pristupa?! Ili smo prokleti da naše usamljeno ostrvo u srcu Evrope neprestano zapljuskuju novi valovi epidemije, impresivni još jedino za književni opus Perl Bak.
Šta uopšte znači planirati školsku godinu? Razumiju li to obrazovni “autoriteti” zaduženi za ovu oblast?
Analitički razmotrimo granične slučajeve i krenimo od pretpostavke da nema pandemije.
Priča prva – sistematski pregled!
Zakon propisuje obavezan ljekarski pregled nastavnog osoblja prije početka godine. Kako stoji u Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja Kantona Sarajevo, sadržaj pregleda će ustanoviti ministarstvo – propisom, koji je nemoguće pronaći na službenoj stranici ove institucije. Možda takva regula ne postoji u kodifikovanoj formi i spada u domen običajnog prava?! Osim nepostojećeg sadržaja, prema navedenom ugovoru, pregled treba da sadrži obaveznu psihološku procjenu te, za žene, ginekološki pregled i pregled dojki, a za muškarce pregled prostate. U praktičnom smislu, ovi specifični pregledi za žene i muškarce uopšte se ne razlikuju. Psihološka procjena se sastoji od pitanja: Imate li kakvih problema? i odgovora: Nemam. Ostali pregledi su, manje-više, također formalne prirode.
U Kolektivnom ugovoru nadalje piše da se u školi ne može dozvoliti bilo kakav angažman osoba za koje se utvrdi da su alkoholičari, ovisnici ili da imaju zaraznu bolest. Što se tiče alkoholizma, to je još jedan pregled gdje se igra na kartu povjerenja: Pijete li?
Ne. Možda, jedan gemišt za Novu godinu. Ovdje je riječ besa i treba se vjerovati.
Za ovisnost se čak ni ne pita. Istina, jedne je godine genijalni doktor pitao sve mlađe profesorice naše škole imaju li silikone i/ili tetovaže. Ne znam u koji je to pregled spadalo?! Možda u psihološku analizu uticaja Pinka na estetsko samopercipiranje obrazovnog kadra ili testiranja ograničenih dometa mamografa u srazu sa prenapuhanim silikonskim implantatom?!
Na temu zaraznih bolesti vraćamo se na početak priče o vakcinaciji, odnosno još jednu u nizu nebitnih zdravstvenih činjenica. Sve skupa podsjeća na scenu iz filma Kuduz, kada glavni lik polaže dva razreda odjednom, gdje komisija, poslovično u žurbi, unaprijed zna da će mu izdati potvrdu pa postavlja formalna pitanja na koja on daje tragikomične odgovore. Komisija konstatuje da zna historiju/matematiku i ostale predmete i završava ispit. Tako i naš sistematski završava konstatacijom da smo sposobni za rad.
Ove godine u Kantonu Sarajevo, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje dolazi na brilijantnu ideju da sve škole objedini u jednom domu zdravlja i da se pregledi obave za vrijeme godišnjeg odmora jer, valjda, prosvjetni radnici svakako nemaju para da negdje otputuju. Ne treba naglašavati da su gužve nehumane, da stvaramo idealan klaster za novi talas kovida, da ljudi troše po nekoliko dana odmora da bi obavili ove besmislene razgovore, koje zovemo pregledi.
Ako ste pomislili da ne može gore, postoje autoriteti koji će vas odmah razuvjeriti. Radeći kao trenerica za kritičko mišljenje i rješavanje problema ušla sam u mnoge škole u Bosni i Hercegovini. Tako sam, između ostalog, saznala da se već godinama, u dobrom dijelu države, ne realizuje čak ni ovakav – formalni pregled.
Drugi korak pripreme za novu školsku godinu je planiranje.
Planiranje i programiranje je složen proces koji omogućava nastavniku da na sistematski način promišlja o ciljevima i ishodima poučavanja te načinima na koje će ih ostvariti i prije nego uđe u učionicu. Rezultat planiranja je koherentan okvir koji nudi niz logičnih koraka potrebnih za ostvarivanje željenih ciljeva. Dobro osmišljen plan i program omogućava nastavniku biti dobro pripremljen i fokusiran, ali i da se lako nosi sa svim nepredviđenim situacijama u učionici.[1]
Pored navedenog, ovaj veoma bitan standard nastavničke profesije podrazumijeva postavljanje jasnih i mjerljivih ishoda, na osnovu kojih nastavnici i nastavnice planiraju metode i oblike rada, pripremaju materijale i osmišljavaju aktivnosti. Planiranje i programiranje je kontinuiran proces, traži od nastavnica da se tokom godine osvrću na postignuto te periodično koriguju planove, kako bi svoje učenike što uspješnije dovele do postavljenih ciljeva. Standard još podrazumijeva i individualne obrazovne planove, prilagođene planove, tematsko planiranje, projektno planiranje, podučavanje ključnih kompetencija bez obzira na predmet, integrirani kurikulum (povezivanje sadržaja i područja) i tako dalje. Ovo je prvi od sedam standarda nastavničke profesije koji bi u skorijoj budućnosti morali biti usvojeni ako želimo kvalitetnije obrazovanje. Da bi sve ovo jedna nastavnica mogla da izvede mora dobiti pravovremene i adekvatne upute od ministarstva. I šta to znači?! Šta očekujemo od ministarstava obrazovanja da urade, kada govorimo o planiranju nove školske godine? Moje dvadesetogodišnje radno iskustvo svjedoči da, gledano iz perspektive ministarstva, planiranje predstavlja puko slanje nastavnog kalendara. U tom kalendaru obavještavaju nas kad padaju praznici, jer ko zna da li bismo sami znali skontati kad će Nova godina, a kad Prvi maj, hoće li se spajati radni dani s vikendom, kao i kad će se dešavati izmjene u rasporedu. Naime, u našem obrazovnom sistemu jedan od tri postulata (ostala dva su vezana za ocjenjivanje) broj je nastavnih dana i u tome jednak broj ponedjeljaka, utoraka, srijeda… Propao bi svijet da se te formalnosti ne ispune. Nije rijedak slučaj da stručnjaci ne izračunaju dobro te radne dane, pa nam u toku godine šalju dopise da će se četvrtak raditi po rasporedu od petka, a onda samo što to prođe, eto ti ih s novim dopisom gdje petak mijenjaju za četvrtak. Urnebesno! Pa nek’ neko kaže da je obrazovanje monoton i neinteresantan posao.
Obrazovne vlasti bi trebale organizovati konferencije, radionice, seminare, na kojima bi se poboljšavale nastavničke kompetencije. Trebali bi svakih nekoliko godina nuditi osvježeni i modernizovani kurikulum (ako jednog dana, uz grozdani cvat na vrbi, dobijemo novi kurikulum). Valjalo bi razmišljati i ozbiljno raditi na psihofizičkom zdravlju nastavnika i učenika. Osvježavati i donositi nove, potrebne pravilnike, poput, recimo, pravilnika o seksualnom uznemiravanju nastavnica i učenica, koji ne postoji. Sigurna sam da me možete dopuniti sa još neophodnih stavki u planiranju iz vlastitog iskustva. Možemo se složiti da ove radnje ministarstvo treba obaviti u junu, kako bi nastavnicima omogućili vrijeme preko ljeta da naprave svoje individualne planove. Ništa genijalno, samo ove aktivnosti prebaciti sa zadnjeg dana raspusta na period pred kraj nastave.
Drugi granični slučaj – Dotrajali obrazovni sistem, opterećen pandemijom kovida.
Polovina je avgusta i još uvijek nemamo nikakvu informaciju kako ćemo raditi i u kojem obliku će se izvoditi nastava. Zdravstveni aspekt učenika i nastavnika je efemeran. Jak smo narod, geni kameni. Koliko će trajati časovi? Hoće li programi biti korigovani? Nastavite niz, vođeni upitima vlastite konfuzije.
O stvarnom planiranju i programiranju iluzorno je govoriti. Po principu Boli li vas šta? – Ne boli., ministarstvo će nam možda 29. avgusta dati neku nesuvislu uputu, nastavnice će opet kopirati izlizane planove i programe i sve će biti spremno za još jednu uspješnu školsku godinu. Zadovoljavamo formu, friziramo izvještaje, brojimo lajkove i glumimo ozbiljno organizovanu zajednicu, tješeni činjenicom da bolje kopčamo dugmad od premijera.
Sretno nam bilo u školskoj 2021/2022. godini, onako baš planski – kako ne treba!
[1] Standard zanimanja – Vodič za nastavnike izdat u okviru projekta Kvalifikacijski okvir za nastavničku profesiju
