U udžbeniku Muzička/Glazbena kultura 5, autora Esada Šumana (izdavač Sarajevo Publishing) učenicima se predlaže slušanje i pjevanje nekoliko pjesama koje potiču izvan našeg jezičkog područja. Tako se recimo uz romsku pjesmu „Dželem, dželem“ navodi kako se ona „pjeva na romskom jeziku koji ne razumijemo“. Ispada da je to neki marsovski dijalekt koji u ovoj zemlji baš niko ne razumije i nikad ga neće razumjeti. I djeci se sugerira da se ne trude učiti riječi pjesme, jer je jezik ionako „nerazumljiv“. Kao da ne postoji šansa da u školskoj klupi sjedi dijete koje taj jezik razumije ili mu je to čak njegov maternji jezik. Već na sljedećoj stranici nalazi se notni zapis pjesme „Tu Hanina, Jo Hanino“, uz koju ide napomena da se radi o „muzici Sefarda, Jevreja koji su davno stigli u BiH iz daleke Španije“. Autor ne spominje na kojem jeziku je pisan tekst ove pjesme i da li razumijemo taj jezik.
Zarjavele trobente
Sljedeća stranica donosi novu jezičku vratolomiju: narodnu pjesmu iz Slovenije „Po Koroškem, po Kranjskem“. Uz pjesmu ide autorova napomena kako se „tekst ove pjesme teško čita, izgovara i razumije, jer se slovenski jezik dosta razlikuje od našeg jezika“. „Dosta“ je relativan pojam, ali od svih jezika na svijetu, valjda bi BHS jeziku/jezicima slovenski jezik trebao biti jedan od najsrodnijih. I konačno, nakon deset stranica nalazimo i narodnu pjesmu iz Meksika „La kukarača“. Ova pjesma se već našla na udaru kritike bh javnosti, zbog teksta na španskom jeziku u kojem se spominje pušenje marihuane. Autor ovog udžbenika dohakao je takvim kritikama, jednostavnim izostavljanjem problematičnog teksta iz notnog zapisa. Međutim, razlog svog postupka nije opravdao spominjanjem marihuane, već argumentom poznatim iz gore navedenih primjera. Dakle, i „tekst ove pjesme se pjeva na španskom jeziku, koji ne razumijemo, a teško se i izgovara. Zato ga nismo navodili.“
Princip je isti, sve su ostalo nijanse
Iz ova četiri primjera mogao bi se izvući zaključak kako je našem jeziku najbliži i najrazumljiviji hebrejski jezik, jer nam samo njega autor ne opisuje kao nerazumljivog i teškog za izgovor. Je li to autorov stav koji nam preko udžbenika plasira kao opšteprihvaćenu društvenu normu? Vrijedi li se pozivati na odgovornost recezenata? Primjer se može činiti banalnim, jer radi se „samo“ o stranim jezicima i „samo“ o muzičkoj kulturi, ali princip je nedopustiv. I jednako je (zlo)upotrebljiv i u udžbenicima istorije, književnosti, geografije…