Platforma eTwinning namijenjena je svim prosvjetnim radnicima i radnicama u Evropi za razmjenu iskustva i razvijanje projekata upotrebom informacijsko-komunikacijskih tehnologija, s besplatnim prilikama profesionalnog online opismenjavanja budućih edukatora.
Jasmina Mehmedović radi u prosvjeti 26 godina, a u saradnji sa drugim školama preko eTwinninga zadnje četiri, sa svojim posljednjim odjeljenjem, IVb. Samo neki od projekata koje je IVb uradio su Momento prijateljstva, 20 dana dobrote i Tradicionalna hrana zemalja na Mediteranu.
Kako započeti?
Ideje za projekte nalaze u svakodnevnom životu. Bitno je samo na neki način koristiti internet i dalje raditi na informatičkom opismenjavanju đaka, te na kraju radionicu predstaviti izvještajem i fotografijama koji se dijele online za ostale prosvjetne radnike/ce.
Prevelika opterećenost administracijom i striktni plan i program rada se na prvu čini kao problem za uklapanje projekata u nastavu. Jasmina Mehmedović kaže da ponekad ima osjećaj da se najmanje bavi djecom i da je najmanje bitan sadržaj: Sadržaj im je, čini mi se, najmanje važan. Mislim da nama u prosvjeti nisu potrebne tolike kontrole, a da ni te provjere jednom godišnje koje imamo nisu realistične: mogu napucati čas kada dođu da bude filmski, ali da li je to moj rad, to je nešto drugo. U Tuzlanskom kantonu do 3. razreda nema ČOZ-a, na nama je da nađemo prostor za to. Imali smo jutarnji sastanak svakog dana po 10 minuta, ali je bio uglavnom u vezi s gradivom. Meni treba čas na kojem ću raditi odgojne stvari. Bitne stvari. Mi sad to radimo u četvrtom, ali mislim da je već kasno. Treba početi od vrtića! Premalo prostora ostavljamo za odgoj, previše obrazujemo djecu.
U planu i programu nema mjesta za projekte, ali i pored preopterećenosti papirologijom, pronalazi načine kako da zaobiđe sistem. Bit je u uklapanju: Ako je predviđeno učenje za sabiranje i oduzimanje dvocifrenih brojeva tri časa, a oni shvate za dva, taj jedan uzmemo za projekat. Evo, recimo, projekat Moj grad je vezan za moju okolinu. Naučili smo šta je kadar i kako se fotografiše. Pričala sam sa roditeljima i zamolila ih da ne rade to za djecu. Sve je objašnjeno, koje stavke, kako šta funkcioniše, na kraju krajeva i kako se boduje. Čak se sami mogu provjeriti. To je dio moje okoline, s tim što se može uklapati krozkurikularno: recimo, naslovnu stranicu ćemo raditi na likovnom, priču ćemo analizirati na bosanskom, ako imamo pjesmu o gradu, onda ćemo je otpjevati na muzičkom. Nastojimo što je moguće više raditi tematski, da sve predmete usmjerimo ka jednoj temi kako bi djeca imala priču iz različitih uglova. Radili smo i slikovnicu o jabuci, također kroz sve predmete – matematički zadaci su se odnosili na sabiranje i oduzimanje s jabukama. Rečenice, glagoli, imenice, sve se nalazilo na jabukama. U suštini, mi smo na primjeru jedne jabuke naučili sve o biljkama – od sjemena, kako biljka raste, koji su dijelovi biljke, koji su dijelovi cvijeta, koje su funkcije biljke, kakve sve postoje, kakvi su rodovi, vrste. Pisali smo recepte za kolače, onda ih i pravili. Oni su na kraju, na tom jednom primjeru, neosjetno, jako puno naučili.
Timski igrači i motivisani đaci
Ponedjeljak ujutro. Đaci su u učionici već pet minuta prije početka časa. Ulazim za njihovom učiteljicom u toplu šarenu učionicu koja izgleda kao da se u njoj radilo već nekoliko časova: sveske, bojice, makazice razbacane po stolovima, đaci raskomoćeni. Izgleda opušteno, ali znam da nije zato što su znali da dolazim, jer sam se dogovorila sa učiteljicom da dođem u posjetu tek preko vikenda.
Stolovi su postavljeni u polukrug. Đaci ne obraćaju mnogo pažnju na mene.
Prije nego počnemo s bosanskim, hajde da pričamo o našim vrijednostima i šta ste radili preko vikenda, i prije nego završi rečenicu, više od pola đaka diže ruku u zrak. Na projektnoj tabli je okačen mali pano Vrijednosti koje živimo s nalijepljenim vrijednostima: mir, mudrost, nenasilje, prijateljstvo, ljubav, zahvalnost. Učiteljica vadi veliku staklenu ukrašenu teglu, jedna učenica vadi papirić i čita: zdravlje. Ruke ponovo u zraku i učiteljica proziva: Šta je zdravlje? Odgovaraju: higijena, zdrava hrana, gimnastika, pijemo vodu – osam čaša…
Na bosanskom trenutno uče ćirilicu, pisana slova. Svaki čas nauče po jedno dva slova, ali uz posebne ćirilične slikovnice, zvonca i pješčanike. A šta je sve to?
U posebnu svesku pišu ćirilična pisana slova, lijepe slike stvari koje počinju na odabrano slovo i vježbaju. Svaki čas se podijele u grupe i svaka grupa dobije svoje zvonce na sto, a učiteljica ima svoje. Zvonce je tu da se pozvoni ako neko ima pitanje i ako je neko već našao odgovor na postavljeno pitanje.
Čitav čas je malo takmičenje, ali u kojem mogu pobijediti samo ako rade zajedno.
Danas uče slovo M:
- Naći sličicu za slovo M (imaju list s neobojenim sličicama koje će trebati rezati);
- Prva grupa koja pozvoni ima pravo da odabere sličicu (1. grupa bira Mickey Mousa – svi režu i lijepe u svesku);
- KAKO UČE: učiteljica napiše veliko i malo slovo na latinici i ćirilici, polako objašnjavajući svaku kvakicu i spajanje – provjeri kod svakoga, ako je dobro, onda ponavljaju crvenom bojom;
- Red veliko slovo, dva reda malo – red veliko-malo, do linije, do pola linije;
- Boji sličicu (tako se štedi na vremenu – ako neko završi pisanje prije, može bojiti i ne ometati druge);
- ZADATAK: smislite riječi koje možemo napisati sa slovima koje smo do sada učili, kad smislite tri riječi – zvonce! (ako je tačno, svako u grupi dobija pečat: pet pečata iz jednog predmeta – petica).
Dok u svesku zapisuju tri odabrane riječi: mama, oko i mak, učiteljica na sto vadi četiri plitke drvene kutije i puni ih pijeskom iz vreće. Nekoliko đaka ih uzima i dijeli po grupama.
Pazite na kvačicu za malo m. Vježbajte u pješčanicima. Svi iz grupe se naginju iznad pješčanika i posmatraju kako jedno od njih kažiprstom piše pa briše mama/oko/mak. Završe s tim tek kada učiteljica pogleda kako je svako od njih riječi zapisao u svoju svesku i da li su svi probali pisati u pješčaniku.
U učionici fali nekoliko đaka. Učiteljica govori da nikad niko nije bolestan da ga neko iz razreda nije kontaktirao. U ovom razredu vrijedi pravilo da ako si bolestan, nema izvlačenja od učenja i zadaće, ti moraš odraditi isto ono što smo radili u školi, samo što si ti kod kuće, a mi u školi.
Nakon časa pričam i s učiteljicom i sa đacima. Prva tema su ideje i samostalnost đaka: Idem puno na seminare. Jako puno učim. Ja sam bar jednom mjesečno na nekoj edukaciji i uglavnom, da budemo jasni, sama sebi plaćam. Ali, smatram da to meni treba i jednostavno skupljam informacije. Osim toga, radim puno s kolegama iz Hrvatske, Srbije, preko računara, preko eTwinninga. Tako da ideje skupljaš i vidiš šta od toga možeš aplicirati u kojem obliku – vidiš i onda to prilagođavaš potrebama svog razreda. Nastojim da maksimalno rade samostalno, a ne na pištu i samo ono što im se naredi. Sve što je u učionici i njima je dostupno. Na donjim policama u mom ormaru su stvari koje njima mogu biti korisne: makaze, ljepila, papir, karte… Kad smo radili matematiku, učili sabiranje, oduzimanje, oni su mogli na odmoru otvoriti ormar i uzeti karte i igrati tablića, da bismo sabrali i oduzeli brojeve.
Treba da uče iz svojih grešaka:
- Ovaj dijagram treba tek za ponedjeljak.
- To smo ja i Sezem već napravile.
- Ko?
- Ja i Sezem.
- Ko?
- Ja i Sezem
- Ko?
- Sezem i ja!
Učionica bez kampanjaca, s autorskim pravima
Treba makar jednom sedmično da donesu izvještaj o tome šta su naučili prethodne sedmice. To donesu na stiku. Moraju biti informatički pismeni, makar djelimično. Već znaju upaliti i ugasiti računar, kako napraviti folder sa svojim imenom, kako će staviti stik, prebaciti stvari sa stika u svoj folder. U suštini to analiziramo svi zajedno i kada ostali vide na jednom primjeru, odmah mogu bolje da rade sami za sebe. Ono što je meni jako bitno, a primijetila sam i na dodiplomskom i postdiplomskom, ljudi ne znaju pričati, ljudi naprave prezentaciju i onda čitaju s nje. Oni (đaci) znaju da nema čitanja s prezentacije. Ona služi kao podsjetnik – onda uvijek, osim što analiziramo sadržaj, analiziramo kako je to rečeno – jer smo već naučili: odjeljenje je prijateljsko okruženje, ništa se ne uzima lično od onog što se kaže, ni dobro ni loše, nego je to naprosto način da naučimo više, da popravimo i svoj nastup i pomognemo onome ko je progriješio.
Do učiteljicinog stola je računar. Učiteljica objašnjava da im je stalno dostupan. Recimo sad na odmoru, kad mene nema, oni ga mogu koristiti. Kada treba da koriste fotografije, znaju da trebaju koristiti svoje fotografije. Ili ako preuzmu s interneta, onda da napišu odakle.
Roditeljski sastanak sazvan zbog recepta za jelo
Da budemo jasni, ništa od ovog ne bi moglo ići da nema roditelja. Mi smo prošle godine imali jedan krasan projekat. Radili smo ga sa jednom školom iz Sarajeva, s kolegama iz Italije i Hrvatske i Turske. Na tom projektu bila je riječ o hrani u mediteranskim zemljama. Svaka od naših zemalja je dala svoj nacionalni recept. Mi smo napravili roditeljski sastanak da vidimo šta ćemo. Nekoliko roditelja se skupilo, prikupili svu djecu u svoju kuću, pa su pravili i radili svi zajedno. Bez podrške roditelja ne bi mogli da kuhamo, da učestvujemo, razgovaramo.
Projekat Dvadeset dana dobrote obično se radi pred Novu godinu. Završava nekoliko dana prije Nove godine, a cilj je smisliti drugačije zadatke: svaki dan novi zadatak koji treba uraditi taj dan, a svi se odnose na nešto dobro, prema drugima, prema sebi ili prema gradu.
Ove godine prave ukrase za jelku koje će obojiti kako žele, ali s malo mjesta za etiketu na koju će napisati zadatak. Na đacima je da popričaju s roditeljima i tako sami smisle zadatke: svako po dva, ako se nešto bude poklapalo.
Kada skupe svih dvadeset ukrasa/zadataka, objesit će ih na tablu i svaki dan će raditi jedan zadatak. Zadaća je da odrade zadatak i napišu kratak izvještaj. Jasmina Mehmedović naglašava da to nisu zadaci koji zahtijevaju novac. Prošle godine, jedan od zadataka je bio Danas nazovi djeda/dedu/nanu/baku, reci im da ih voliš. To je bilo urnebesno, pa su pisali izvještaj Moja nena se prvo iznenadila, onda je i ona rekla da voli mene - ili, Nahrani životinju na cesti, Očisti svoj put od kuće do škole… Imali smo, naravno, neke zadatke koji zahtijevaju malo novca i pomoć roditelja: Nazovi, otkrij broj telefona humanitarne organizacije, onda su pisali koji broj su zvali, za koga su donirali, šta su time postigli. Skupljali smo za narodnu kuhinju. Donosili smo namirnice, to je bio jedan od zadataka i pravili smo čestitke za ljude koji su u našem komšiluku, a znamo da su sami – da obraduju te ljude.
Zašto četvrtaši vole školu
Na svakom predmetu u IVb postoji nešto što đacima može okupirati pažnju: pješčanici na bosanskom, igrice na računaru za matematiku, nastava van učionice ukomponovana u moju okolinu, sve uokvireno malim takmičenjima i prikupljanjem pečata za bolju ocjenu. A tu su i zvonca, koja, kada udare, imaju punu pažnju svih drugih u razredu.
Podučavanjem na zanimljiv način se zadržava pažnja đaka. Devetogodišnjaci trebaju da budu uzbuđeni i spremni da uče. Rad u IVb je dokaz da je moguće stvarati dobre rezultate na zanimljiv način.
P. S. Ako ste se pitali ko finansira rad na projektima, zvonca i pješčanike, odgovor pretpostavite sami. Pomoć: Nije uprava škole, nije ministarstvo.
