Etički kodeks odijevanja u školama određuje da zaposlenici ne smiju imati tetovaže na vidljivim dijelovima tijela, ali ni probušene pojedine dijelove tijela, osim ušiju (žene), i to sa jednim parom minđuša. Kako se zakoni koji definišu obrazovanje ne bave ovom temom i kako neki misle da je ograničenje iz kodeksa jedan oblik diskriminacije, u zbornici je to ponekad tema, jer ima kolega kojima tetovaža i pirsing ne smetaju. Dok je jednima tetovaža neostvareni san iz mladosti, drugima je jako odbojno i nije lijepo da je prosvjetni radnici imaju.
Na jednom času imala sam priliku sa učenicima i učenicama razgovarati o tetovažama. Vidjela sam kod jedne učenice tetovažu na ruci, pa sam je pitala da li je prava i ona je rekla da jeste i da već nekoliko godina ima tri, a uradila ih je kao spomen na oca. Slušala sam đake kako razgovaraju na ovu temu. Pitala sam ih da li znaju da ne mogu biti davaoci krvi kada urade tetovažu – nisu znali. Nisu znali ni da tetovažu ne mogu ukloniti niti laserom.
To me ponukalo da među njima napravim malo istraživanje, tj. kratku anketu, i pitam ih šta misle o tetovaži i pirsingu; imaju li tetovažu ili pirsing; da li ih žele imati u nevolji; da li će uraditi pirsing ili tetovažu; da li misle da taj hobi može biti opasan? Iz odgovora 22 djece četvrtog razreda JU Gimnazije Živinice, od kojih je većina punoljetna, saznala sam da im se sviđa taj detalj na tijelu, da žele imati tetovažu, ali im roditelji brane, da to žele po ugledu na sportske fanove, muzičke zvijezde i slično.
Paralelno s ovom anketom iskoristila sam i Viber grupu u kojoj je nekoliko roditelja i postavila pitanje da li bi im smetalo da djetetu predaje nastavnik/nastavnica s vidljivim pirsingom ili tetovažom.
Odgovori su bili različiti: Mislim da nastavnica ima autoritet ili nema, neovisno o pirsingu; Pošto je mojoj djevojčici njena nastavnica uzor i model ponašanja, pretpostavljam da bi taj svoj životni stil, bez namjere, nesvjesno nametala mom djetetu; Pirsing i tetovaže uvijek povezujem s eventualnim moralnim uticajima na odgoj djece; Za mene tetovaža predstavlja ukras za tijelo te smatram da ima estetsku funkciju i lično je imam tako da ne mislim da je nešto sporno da nastavnica s tetovažom predaje mom djetetu; Potičem iz patrijarhalne porodice i naravno reagujem negativno na to; Mišljenja sam da su nastavnice ili nastavnik s tetovažom ili s pirsingom manje posvećeni djeci, manje odgovorni i manje ozbiljni u svom radu; Ako već imaju tetovaže vidljive i uočljive, trebaju ih prekriti kad rade s mlađim učenicima; Možda sam staromodan, ali ja tetovaže povezujem s kriminalnim miljeom, no mladi ne gledaju na to tako, nego je to danas popularno, mladi misle da je cool imati nastavnika koji, donekle, prati trendove; Pitanje je imaju li naša djeca i roditelji povjerenje u takvog predavača...
Dakle, jasno je da su nastavnice i nastavnici uzori đaka, ali je činjenica i da slobodu diktira popularnost predmeta koji želite predavati, konzervativnost sredine u kojoj se pokušavate zaposliti i vrsta škole u koju se prijavljujete na razgovor, odnosno stav direktora prema tim tjelesnim modifikacijama.
Prema iskustvu nastavnica u Hrvatskoj, u Zagrebu ćete puno teže postati profesor hrvatskog jezika sa malim cirkonom u nosu, a ako ste iz Rijeke, vidljivi facijalni pirsinzi ne određuju hoćete li dobiti posao jer su društveno prihvaćeni posljednjih 10-ak godina.
I, na kraju, evo malo historijata pirsinga i tetovaža, da bolje razumijemo njihovo postojanje. U drevnom Egiptu faraoni i njihove porodice umetali su zlatne naušnice i drago kamenje u pupak ili uho kao znak bogatstva i moći. U Indiji su žene nakon udaje probijale nosnu šupljinu, a muškarci bi im probili jezik u znak zavjeta da će šutjeti. U srednjem vijeku pirsing je naišao na žestok otpor crkve – godinama je u Evropi postojao negativan stav prema pirsingu jer se smatralo da je to znak otpadnika koji nisu imali mjesta u pristojnom društvu. U primitivnom društvu drevni ljudi su na svojim tijelima prikazivali crteže koji su ukazivali na njihovu pripadnost plemenu, klanu i socijalnom statusu. Uzorci koje su preferirali muškaraci bili su motivi borbe kao pokazatelj hrabrosti i snage, a ženske tetovaže govorile su da li je vlasnica udata i koliko djece ima. U nekim slučajevima tetovaža se smatrala kaznom. U Japanu su zločinci na čelo dobili hijeroglif INU (pas). Tokom Prvog svjetskog rata dezerteri su obilježeni slovom D, a u Njemačkoj su tetovirani brojevi ubijenim žrtvama koncentracionih logora. Sa širenjem kršćanstva običaj tetoviranja skoro da je izumro. Svjetska omladinska epidemija pirsinga dogodila se krajem 20. stoljeća i proširila se svuda.
