Ključna riječ: Popis stanovništva ili cenzus (lat. census) – organizovano prikupljanje raznih podataka o stanovništvu koje u određenim vremenskim razmacima (obično 10 godina) ili po potrebi provodi jedna država. Kao dio popisa stanovništva često se provodi popis domaćinstva, poljoprivrednih gazdinstva, izbjeglica i sl. Populaciona komisija Ujedinjenih nacija je predložila da se, zbog mogućnosti poređenja podataka između raznih država, popisi obavljaju krajem (1960, 1970, 1980...) ili početkom (1961, 1971, 1981...) decenije.
Popis stanovništva je u Bosni i Hercegovini prvi put nakon 1991. godine izvršen 2013. godine, između 1. i 15. oktobra. Rezultate je u junu 2016. godine, skoro tri godine nakon završetka popisa, objavila Agencija za statistiku BiH. Na preko 250 stranica izvještaj pokriva demografiju, popis stanova i zgrada te agrikulturu. Unutar poglavlja o demografiji 46 stranica posvećeno je obrazovnim karakteristikama stanovništva. Ispitana je (ne)pismenost stanovništva preko 10 godina starosti po spolu, stanovništvo staro preko 15 godina po najvišoj završenoj školi i spolu i stanovništvo staro preko 10 godina prema kompjuterskoj pismenosti i spolu.
Pismenost je definisana kao sposobnost da osoba sa razumijevanjem pročita izjavu o svom svakidašnjem životu, a kompjuterska pismenost kao sposobnost osobe da obradi tekst, izradi tabele, koristi e-mail i internet. (Sposobnost da obavi bar jednu od tih aktivnosti registrovana je kao djelimična kompjuterska pismenost.)
Brojke
Na nivou države procenat nepismenog stanovništva je 2,82: 0,79% muškaraca i 4,76% žena. Podaci su razvrstani samo po spolu, a ne i po godinama, tako da je iz ove brojke teško izvući zaključak kompleksniji od više je nepismenih žena nego muškaraca. Na pitanja da li je problem novonastao, i koje kategorije stanovništva su najugroženije, ne može se odgovoriti na osnovu takvih ograničenih podataka. Također se na osnovu njih ne mogu pokušati ponuditi ni rješenja. Kada se podaci razdvoje na entitete i Distrikt Brčko, nepismenost žena i dalje ostaje viša no nepismenost muškaraca u sve tri političke cjeline. U Federaciji BiH najniži je procenat nepismenih, 2,63% (procenat žena je 4,46%), nešto viši je u Brčko distriktu, 2,83% (4,61% za žene), a u Republici Srpskoj je najviši, 3,17% (5,32% za žene). Za oko 1% stanovništva ne postoje informacije, što bi moglo biti statistički relevantno ukoliko ovaj 1% sačinjavaju neke od kategorija stanovništva sa izraženim višim stupnjem (ne)pismenosti. Na općinskom nivou, Kupres u RS ima najviši stupanj nepismenosti žena od 39,42%, a prate ga Trnovo u FBiH sa 18,91% i Kneževo u RS sa 18,47%. Ovoliki nesrazmjer može se objasniti činjenicom da je Kupres RS mala općina (popisano je svega 300 stanovnika), sa relativno starom populacijom, prosjeka od 53,71 godine, te da je problem brojčano manje akutan.
Druga ispitana kategorija unutar obrazovanja je bila formalno obrazovanje nakon 15 godina starosti. U Bosni i Hercegovini 122.057 žena nema nikakvo formalno obrazovanje, dok je ta brojka pet puta niža za muškarce (24.021). Ako se ovaj podatak uzme u obzir, onda je relativno mala razlika u pismenosti između spolova iznenađujuća i implicira da žene određeni nivo osnovne pismenosti stiču van sistema formalnog obrazovanja. Također je interesantan podatak da je više žena nego muškaraca u kategoriji stanovništva kojoj je najviši stupanj formalnog obrazovanja osnovna škola, ali je i više žena nego muškaraca u kategoriji stanovništva koja ima završenu višu školu, fakultet ili akademiju. Bitno je ovaj podatak kontekstualizirati: činjenica da je 148.079 žena sa završenim visokim obrazovanjem, naspram 137.543 muškarca, u odnosu prema tome da je 122.057 žena bez ikakvog obrazovanja naspram samo 24.021 muškarca, upućuje na zaključak da izvor problema nije samo rodna diskriminacija, već rodna diskriminacija u kombinaciji sa strukturalnom socio-ekonomskom nejednakosti.
Kompjuterska pismenost
U drugoj kategoriji stupanj kompjuterske pismenosti i djelimične pismenosti bio je nešto veći kod muškaraca nego kod žena. Bitno je naglasiti da su se odgovori na ovo pitanje zasnivali na samoprocjeni (za razliku od procjene pismenosti, koja se testirala), te da ih shodno tome treba i kontekstualizirati: moguće je da žene jesu manje kompjuterski pismene nego muškarci, kao posljedica nesrazmjera u generalnoj pismenosti, ali je također moguće i to da je njihova procjena sopstvenih mogućnosti (ili procjena osobe koja je davala odgovore na pitanja) niža od njihovog stvarnog znanja, odnosno uvjetovana patrijarhalnim vrijednostima i rodnim ulogama unutar domaćinstva. Također je neophodno problematizirati činjenicu da muškarci i žene možda nemaju podjednak pristup kompjuterima, što u izvještaju nije navedeno.
Iz rezultata popisa se vidi da je u bh. društvu više nepismenih i neobrazovanih žena nego muškaraca.
Na nivou države procenat nepismenog stanovništva je 2,82: 0,79% muškaraca i 4,76% žena.
Međutim, ono što iz popisa ne saznajemo jeste koje kategorije žena su najugroženije, te koji su razlozi da postoje razlike u pismenosti i obrazovanju. Činjenica da u izvještaj nisu uključene detaljnije informacije o pristupu obrazovanju implicira da država još uvijek nije spremna da se uhvati u koštac sa sopstvenim odgovornostima na polju obrazovanja. Tek kada država bude spremna da detaljno istraži uzrok problema moći ćemo početi razgovarati o potencijalnim rješenjima. Sprega kapitalizma i patrijarhata može nam ponuditi djelić odgovora – obrazovanje košta i iz nužde će se u većini slučajeva prednost dati obrazovanju muškog djeteta, jer se smatra da muško dijete ostaje u porodici, dok žensko udajom odlazi i svoje obrazovanje odnosi. Ovakvo rezonovanje vidi obrazovanje i pismenost kao striktno tržišno funkcionalne: cilj nije sticanje znanja, već osposobljavanje djeteta da bude kompetitivno na polju rada i proizvod je logike slobodnog tržišta.
Kome treba pismenost
Ovo nas vraća na osnovno pitanje – na šta mislimo kada govorimo o pismenosti stanovništva? Da li je sposobnost čitanja rečenice sa osnovnim razumijevanjem zaista kriterij pismenosti koji nam je u 21. stoljeću još uvijek zadovoljavajući? Da li je uredu da od svog obrazovnog sistema i države koja ga kreira tražimo tako malo?
Činjenica da je 148.079 žena sa završenim visokim obrazovanjem, naspram 137.543 muškarca, u odnosu prema tome da je 122.057 žena bez ikakvog obrazovanja naspram samo 24.021 muškarca, upućuje na zaključak da izvor problema nije samo rodna diskriminacija, već rodna diskriminacija u kombinaciji sa strukturalnom socio-ekonomskom nejednakosti.
U studiji Najpismenije države svijeta (The World’s Most Literate Nations) koju je nedavno sproveo John Miller, na univerzitetu Central Connecticut State University, pismenost se ne shvata samo kao sposobnost čitanja, već se odnosi i na obrazovne politike i resurse za podršku pismenosti koje države pružaju svojim građanima i građankama (od broja biblioteka i dnevnih novina, preko broja godina obaveznog obrazovanja, do dostupnosti kompjutera). Ono što ova studija prepoznaje jeste da je pismenost društvena, a ne individualna odgovornost, da je pismenost pojedinca u interesu cijele zajednice, te da je pismenost oblik kulture. Da je ispitivana sposobnost čitanja, Singapur bi bio najpismenija država, no po hibridnim kriterijima koji su korišteni, na vrhu liste je završila Finska. Kako je autor studije izjavio za Guardian,[1] ne postoji korelacija između broja godina obaveznog obrazovanja i pismenosti, ali on smatra da postoji korelacija između pismenosti i kulture koja cijeni i promovira čitanje.
Očito je da postoji rodna diskriminacija kada govorimo o pismenosti i obrazovanju u Bosni i Hercegovini, i neophodno je otkriti njene uzroke i razviti javne politike koje bi ciljano ovaj problem rješavale. Ovo je posao za državu, a to znači posao i za roditelje, nastavnike i učenike koji od države moraju zahtijevati kvalitetnije obrazovanje, bolje opremljene biblioteke, lektire koje bi za cilj imale kod učenika i učenica probuditi ljubav ka čitanju, a ne grč u želucu, udžbenike koji su relevantni i zabavni i škole koje postoje zbog svojih đaka, a ne da bi se svake druge godine koristile u svrhu dokazivanja humanosti i dobronamjernosti izbornih kandidata.
I šta sad?
Da bi se mogao shvatiti puni obim problema nepismenosti neophodno je prikupljene podatke bolje kontekstualizirati. S obzirom na to da su na ispunjenim formularima unošena godišta ispitanika, razdvajanje podataka o nepismenosti po godinama ne bi zahtijevalo ponovni izlazak na teren. Prvi korak je saznati koliko je nepismenih maloljetnica i maloljetnika starijih od 10 godina, a zatim koji su procenti nepismenosti za punoljetno stanovništvo. Drugi korak je analizirati raspodjelu nepismenog stanovništva po ruralnim i urbanim sredinama, za šta su također prikupljene informacije, koje su trenutno samo razvrstane po općinama. Treži korak bi bio prikupljanje informacija o broju škola po glavi stanovnika, te o prosječnoj udaljenosti od škola za područja u kojima je procenat nepismenosti najviši. Tek kada budemo znali ove osnovne podatke biće moguće početi razgovarati o konkretnim rješenjima. Odgovornost je na akademskoj zajednici da insistira na metodološkoj rigoroznosti koja popisu nedostaje, te da problematizira rezultate popisa shodno tome, kao i da nivo diskursa pomakne sa nacionalnih rasprava na analizu upitnika. Konkretno: koja pitanja su postavljena, kako i zašto, koja nisu, i šta nam to govori o politici i tome šta država želi i ne želi da zna, koje probleme je spremna, a koje nije spremna da prepozna. Za početak: da li je za nju problem to što nepismenih žena ima višestruko više nego nepismenih muškaraca?
[1] Alison Flood. Finland ranked world’s most literate nation, The Guardian, 11.3.2016. Dostupno na: https://www.theguardian.com/
