Paralija, jutro
Putopisuje: Ljubomirka Nenadović
U 6:30 budimo djecu, u 7:45 treba da se krene ka Solunu. Svi silaze i doručkuju u tišini. Valjda su ipak shvatili da se noćas prešla granica. Valjda. Izdržaću još ovaj dan. Sklanjam se na terasu, ali nemam gdje da sjednem. Vlasnik je noćas oprao pod terase, ali nije primjetio da su povraćotinom uprljane stolice. Gdje mi prođemo, ostaje haos. Pojavljuje se novi problem, soba 102 u kojoj je bila žurka nije uopšte na spisku bukiranih soba. Momci su uzeli ključeve sobe koja nije njihova, vjerovatno u nadi da kada se ujutru budu razduživali ključevi niko neće primjetiti haos u sobi koja “nije korišćena”. Njihov razredni prilično nemušto objašnjava da su oni dobili taj ključ i da je recepcionarka kriva što im ga je dala. Nisu oni mogli znati. Opet se pravi naivan ili lud.
U ovom smo hotelu bili i prve ekskurzijske noći i rooming-lista je ostala nepromijenjena. Svi su smješteni u iste sobe kao i prve noći, dakle do greške nije moglo doće. Ne mogu i ne želim da objašnjavam, sklanjam se na drugu terasu, koja nije ispovraćana. Zbog ovoga opet kasnimo. Samo čekam da uđem u autobus i zaspim. Prijepodne u autobusu je najbolje, jer oni što su prethodne noći divljali tada spavaju. Podivljaju poslije prve pauze, naročito poslije ručka.
Momci ipak plaćaju sobu koju su samoinicijativno uzeli i mi konačno krećemo. Vlasnik hotela se žalio da su prve noći svo đubre, prazne flaše i konzerve prebacili na susjednu terasu i da je žena koja je spavala u sobi ujutru bila zgranuta. Trebali su im džakovi da odnesu sve što je ostalo iza naših đaka.
Naša vodičica opet sjajno govori o Solunu, kao glavnom gradu grčke Makedonije. Pokazuje skretnicu za Verginu, arheološko nalazište koje je otkriveno prije tridesetak godina, ali je prije deset godina uređeno za posjete. Vjeruje se da je jedna od ukrašenih grobnica ona u kojoj je sahranjen Filip II, otac Aleksandra Makedonskog. Muzej i postavka izgledaju fenomenalno, sudeći po knjizi koju mi pokazuje, a sve se to nalazi baš blizu onog buvljaka od Paralije u kome smo bazali nekoliko sati, u danu u kome smo osim Delfa posjetili još samo ono čudno mjesto hrišćanskog praznovjerja I kiča. Priču o Vergini i Solunu sluša troje ili četvoro u autobusu, svi ostali spavaju. Iza nas je ipak burna noć.
Autobusom se vozimo ulicama Soluna, žena priča zaista lijepo, ali shvata da djecu interesuje samo šoping. Objašnjava gdje se nalaze radnje i pita da li ih interesuju tzv. brendovi ili standardne radnje. Skupo ili normalno? Najskuplje, dovikuju iz zadnjih redova. I opet onaj iritirajući podsmijeh.
Kod crkve Svetog Dimitrija, zaštitnika Soluna, izalazimo iz autobusa. Tu ćemo se razići sa našom vodičicom, jer se ovdje ekskurzija praktično završava. Ostaje još samo Zejtinlik i povratak kući. Dok im žena ljubazno govori da na rastanku hoće da im poželi da budu dobri i pristojni ljudi, da im kao maturantima želi da upišu i završe fakultete, ali da to nije uslov za sreću, već lično osjećanje da sebe možeš uvijek da pogledaš u oči… đaci iz drugog dijela autobusa počininju da plješte i pjevaju.
U dva sata se završava solunski šoping i krećemo ka Zejtinliku. Danas je tamo velika. Dok ulazimo kroz široku kapiju prema nama idu dva oficira čije činove ne uspijevam da vidim i skoro razdragano nam kažu da smo zakasnili. Nemam pojma na šta se može zakasniti kada se posjećuje vojničko groblje. Ispostaviće se da je toga dana obilježavana godišnjica proboja Solunskog fronta. Kada sam prvi put bila ovdje, kao djevojčica, sredinom sedamdesetih, hiljade bijelih krstova su bili tek obnovljeni i na onom jakom suncu zaista su izazivali osjećaj poštovanja i neke tihe jeze. Danas to sve izgleda mnogo drugačije.
Čikica u vojničkoj uniformi, poznat kao deda Đorđe, govori isto što i prije četiri godine, što i prije osam godina… samo je sada mršaviji i tiši. Prije četiri godine sam bila bijesna i ljuta, sada mi tragikomično izgleda to nabrajanje koliko ima mrtvih Engeza, koliko Francuza, koliko Rusa, a koliko nas. Na ovom vojničkom groblju sahranjena je 21.000 vojnika stradalih na Solunskom frontu. Od toga 8000 Srba, 8000 Francuza, 3000 Italijana, 2000 Engleza i 400 Rusa. “E, ali nas je bilo manje nego Francuza, a poginulo je isto kao njih… znači mi smo više izginuli…” skoro da likuje čikica kada to govori.
Nekada smo đake vodili na Krf, pa smo i tamo sa nekom ludačkom strašću govorili o broju stradalih. Čika Đorđe još dva puta ponovi ovu morbidnu statistiku, ne znam da li samo zato što je jako star ili zato što želi da zadivi đake. Na kraju dodaje: “Evo ja ovdje imam razglednice sa stihovima pjesnika Vojsilava Ilića Mlađeg, pa možete to da kupite, a imam i rakiju… lozu za Crnogorce i preprečenicu za naše… a sad moram da idem.”
Vadi se zastava i sva odjeljenja se slikaju na stepeništu spomen kosturnice. Kada me moje odjeljenje pozove, odbijam. Nisu me zvali na Akropolju, nismo se slikali u Epidaurusu ili Mikeni, kraj Korintskog kanala. Zašto bih se sada slikala, na groblju? Da li je groblje vrhunac naše ekskurzije?
Dio naših đaka već se okupio oko stočiča sa flašama rakije. Jedan od vodiča im kaže da mogu da piju, ako se profesori slože. Samo sam ja u blizini, pa dakle nema profesora koji bi se složio, ali oni uredeno kruže oko rakije, kao oko oltara. Oni kojima ne predajem već su kod druge ili treće čašice. Kažu, piju za pokoj duše. Čije, pitam. Ne odgovaraju. Kada jednog od njih vodič nagovara da uđe u kriptu, odgovara da je već ranije bio. Na stolu su i neke jeftine cigare, Drina. I oko toga se tiskaju dok ih sve ne pokupe.
Petnestak metara dalje od spomen kosturnice nalazi se spomenik kome niko ne prilazi. Oko njega je veki red obilježja koja nisu krstovi. Spomenik stradalima u Drugom svjetskom ratu. Ti ljudi više nikome nisu važni. Kraj tog spomenika nema mnogo vijenaca, kao svuda okolo. Mučan osjećaj da ni mrtvi nisu jednako važni. Ulazimo u autobus i krećemo ka granici. Ali prilika za spavanje odlazi u nepovrat kad iz zadnjih redova dolazi jedan đak do vozača i daje mu CD. Sve smo već slušali, ali počinjemo iz početka:
Još jednu turu, za lošu curu / a veče tek je počelo / ona kraj tebe, ja van sebe / mnogo me zabolelo / Lepo nije, kad žena pije / al' ove noći tako je / opet tekilu i so, / opet za moj sto / biće manje bolnije… / Nije mi do kolena / tvoja nova malena / dupla skorpija / moja losa kopija // Volim to što radiš / to što radiš nije normalno / volim to što radiš / bezobrazno me mamiš / to što radiš nije moralno / To što radiš nije normalno / to što radiš nije moralno / Ja bih da pitam te kako to radis, bonita / kako mrdas tu guzu, chiquita / nisi ista k'o svaka druga / ja te hocu kuci, nisam za druga // a znaš ti dobro što si tu / hajde priđi mi i ugasi žar / Dođi gore, nek se telo uvija, uvija / platiže ti čika dobro, tvoja sam lutrija / hajde noćas zajedno da dotaknemo dno / ne zna ljubav, ne zna ljubav ko je ko / jer ona igra tako nenormalno dobro da / moro sam da pitam na kojim je drogama / ona kaže mi da nije probala to / kaže da joj trebam samo ja i alkohol / ona hoće alkohol / njoj treba alkohol / i samo alkohol / njoj treba alkohol / ona želi alkohol / i samo alkohol / ona hoće alkohoool // Noćas ništa me ne zanima / sipaj u čašu tuga da me prođe / kraj tebe mi se nikad ne spava / sve bih dala da skineš me do kože / Noćas ništa me ne zanima / sipaj u čašu tuga da me prođe / sa tobom ne postoji granica / uradi sve što želiš, ako hoćeš
Konačno po petnaesti put slušam:
Lutao sam, lutao / Zoru s nadom čekao, / S mirom nisam spavao, / Al se s verom budio. / Svaku noć sam kockao, / Drugove izgubio, / Bez dinara ostao, / I pijanac postao. / A onda si dosla ti, / U kafani prišla, / Rekoh ćao ja sam Gnjurac, / Dođi da mi vidiš... oči! / Ne bi teo da te smaram, / Samo hoću da te... volim! / I po svetu da se smucam, / Samo hoću da te... ljubim! / Ne bi teo da te smaram, / Samo hoću da te... volim! / I po svetu da se smucam, / Samo hoću da te... / Samo hoću da te... / Samo hoću da te... ljubim! / Svaku noć sam pijana, / Godine potrošila, / Svaki put sa drugima, / Nepoznatim ljudima. / I te noći eto tebe, / Eto ko će da me ženi, / Reko ja sam Mira Kobra, / i biću ti žena dobra. / Ne bih htela da te gušim, / Samo hoću da ti… kažem, / Nemoj nikad da me varaš, / Samo dobro da me... čuvas! / Ne bih htela da te gušim, / Samo hoću da ti… kažem, / Nemoj nikad da me varaš, / Samo dobro da me... / Samo dobro da me... / Samo dobro da me... čuvaš!
Već smo na granici. U ponedjeljak treba da radimo Čehova, Popu i Kiša.
