Putopisuje: Ljubomirka Nenadović
Atina, treći dan
Naša vodičica govori izuzetno inspirativno o maratonskoj bici i sukobu Persijanaca i Spartanaca, uključujući i pitanje smisla svakog rata. Niko ne sluša. Kada izađemo kod spomenika Leonidi Spartanskom pitaju ko je ovaj sa kopljem.
Vodiči i vozači koriste navigaciju, pa zato lutmo i duže od dva sata tražimo hotel. U Atinu ulazimo uskim uličicama kroz koje se autobusi jedva provlače.
Pred olimpijskim stadionom djevojčica pada u nesvest, svi je okružuju. Niko od djece ne zna ništa o prvoj pomoći. Razredni starješina stoji sa druge strane ulice i posmatra jer "ne zna kako da reaguje". Ljekar je u drugom autobusu i već je stigao do Akropolja. Unosimo djevojčicu u taxi i pravac Akropolj, razredni starješina ostaje. Mozgam zašto ovo radim, to nije moj posao, ja nisam odgovorna za ovo dijete. Ali ona je djevojčica, kolega ne zna engleski, radi na 33 obrtaja, sve mu je pomalo teško.
U kafiću ispod Akropolja, dok čekam svoju grupu i već oporavljenu devojčicu nagovaram da pojede mafin, ulaze tri momka iz prve grupe. Pobjegli su od svog odjeljenja, mrzilo ih je da se penju na Akropolj. Prave se da nas ne primjećuju, sjedaju za sto nedaleko od našeg i nevjerovatno lošim engleskim jezikom naručuju piva. Pitam gdje su ostali, kažu završili su obilazak Akropolja i ne zanju gdje su. Ubrzo dolazi njihov razredni, sjeda sa njima, naručuje pivo i pristaje da djevojčica ostane sa njima dok sa svojom grupom odem na Akropolj.
Na Akropolju je jako vruće. Veče prije dolaska u Atinu provjerila sam i znam da ulaznica za đake košta 3 eura. Obilazak tog muzeja nije predviđen programom, iako smo to tražili kada smo planirali putovanje. Muzej je nov, izuzetno zanimljiv i sadržajem i arhitektonski. Znala sam da nije u programu, pa sam sa svojim đacima i njihovim roditeljima još prije polaska dogovarala odlazak u muzej. Zahtjevamo vrijeme za obilazak muzeja. U mom autobusu 23 učenika kažu da hoće u muzej. Kada se nađemo ispod Akropolja, 18 od 22 učenika iz mog odjeljena hoće da idu u muzej, kolega sa čijim odeljenjem dijelim autobus neće da organizuje svoje đake, oni ne uspiju da prikupe novac, svađaju se međusobno i odlučuju da ne idu u muzej.
Provodimo nepuna dva sata u muzeju do koga idemo živopisnom atinskom ulicom. Prvi put ličimo na ekskurziju kakva bi trebala da bude. Mala grupa, odlična vodičica, svi slušaju, zapitkuju, žena koja nas vodi inspirisana pametnom djecom. Nije previše vruće. Zašto sve ekskurzije nisu ovakve? Dok ovo mislim, tu rečenicu istovremeno izgovaraju dvije devojčice koje hodaju pored mene.
U muzeju zatičem dvije koleginice sa malim grupama učenika. Svi srećni i smireni. Djeca koja dolaze iz zemlje u čijem glavnom gradu već više od deceniju ne radi ni jedan veliki muzej, skoro da su egzaltirana. Vraćamo se do podnožja Akropolisa i nailazimo na bijes kolege, ljutog što je zbog nas morao da ostane na Akropolju i da gubi toliko vremena. "Ako vas nešto interesuje, vi se snađite, a ne da mi moramo da budemo na Akropolju". Ispostavlja se da je problem što je alkohol u kafićima oko Akropolja skuplji nego u prodavnicama u centru grada.
U pet treba da krenemo ka centru, ali nam nedostaju oni momci što su sjedili u kafiću ispod Akropolja. Čekamo ih petnaestak minuta i tek tada uspijevam da otjeram njihovog razdrednog starešinu i nekoliko drugova da ih traže. Vraćaju se kroz pola stata, svi vuku ogromne kese iz supermarketa. Vozač otvara bunker da se u njega smjesti alkohol koji su donijeli. To da razredni starješina kao ne vidi. I moj kolega stvarno glumi da to ne vidi. Osjećam kako mi rastu magareće uši. Uveče, u Atini, vozač iz drugog autobusa pita me da li sam najstrožiji profesor u školi. Pitam šta to znači? Kaže, pa vi ste tako strogi, vi imate pravila. Odavno znam - užasavaju me glupost i primitivizam. Više primitivizam, ali obično idu zajedno.
Smješteni smo u hotelu u Maratonu (Je ll da kažem da su me pitali - Jel ovo Atina?!), na samoj obali. Hotel ima sopstvenu plažu i bazen.
Dogovor je da uveče mogu da budu na plaži ili da se kupaju u bazenu, ali da mi znamo da su tamo.
U autobusu u povratku ka hotelu, uživam u petsto puta ponovljenoj insporativnoj pjesmi:
Žene i Alkohol, Žene i Alkohol, Žene i Alkohol
Samo mi dajte Žene i Alkohol,
Žene i Alkohol, Žene i Alkohol samo mi dajte Žene i Alkohol,
Stalno mislim o njoj to je postalo naporno
Večeras ja hoću samo žene i alkohol
Da odmorim glavu to uradiću napokon
Samo mi dajte Žene i Alkohol
Žene i Alkohol, Žene i Alkohol samo mi dajte Žene i Alkohol
Žene i Alkohol Žene i Alkohol samo mi dajte Žene i Alkohol
Samo Žene i Alkohol Samo Žene i Alkohol
Samo Žene i Alkohol Dajte žene i Alkohol
Stalno mislim o njoj to je postalo naporno
Večeras ja hoću samo žene i alkohol
Da odmorim glavu to uradiću napokon
Samo mi dajte Žene i Alkohol
Žene i Alkohol, Žene i Alkohol samo mi dajte Žene i Alkohol
Žene i Alkohol Žene i Alkohol samo mi dajte Žene i Alkohol
MIslim da ću im kada se vratimo sa ekskurzije odštampati dovoljan broj primjeraka pjesme i predložiti da ovu izvanrednu tvorevinu analiziramo na času književnost.
Oko ponoći, uspijevam da uđem u sobu u iz koje arlauču ovi nesretnici što vape za ženama i alkoholom. Zatičem gomilu ispolivanu alkoholom, i nekoliko djevojčica. U pokušaju da uzmem flašu skoro popijene vodke, pijana kreatura izgovara rečenicu: "Gospođo, vi ne možete to da mi uzmete, ja sam to platio... to je moje..." Na žalost ovo sam prvi put prije nekoliko godina čula od kolege koji me je pitao kako mogu da oduzimam alikohol od đaka, kad su oni sve to platili. To što je dužnost profesora da dijete zaštiti od upotrebe alkohola i narkotika, to više nikoga ne interesuje. Ponekad mi se čine da se moje kolege plaše đaka.
Noćas, dok pokušavamo da ih držimo na okupu i nekako sačuvamo žive do jutra, kolega matematičar dolazi da nam kaže da su djeca iznijela stolove i stolice na ravni krov na vrhu hotela i da tamo piju i pjevaju. Tu informaciju donosi do nas tri i odlazi da spava. Nas tri tražimo put kojim su se oni popeli na krov i kada izađemo gore, potpuno se zaledimo. Visoko je, neosvijetljeno, na šljunku kojim je prekriven sto ima puno praznih konzervi i razbijenih flaša, a oni su previše blizu ivici.
Koleginice upijevaju tek da ispregovaraju da se odmaknu od ivice. Atmosfera je svadbarska, pjevaju se neke poskočice i erotske pošalice. Više se vrišti nego što se pjeva. Obećavaju da će se ta gitara ipak čuti i da neće više biti vrištanja. Muškarci iz naše šestočlane ekipe razrednih starješina uredno spavaju.
U 2:30, kada već više ne može da se izdrži buka i urlanje sa tog krova, odlazimo da objavimo kraj te žurke. Većina se brzo razbježi.
Ostajemo sa nekoliko djece i sakupljamo đubre koje je iza njih ostalo. Konačno djelimični mir; lupaju vratima, povremeno vrište po hodnicima, ali nekako se da izdržati. Ima previše pijanih.
Samo što ulazimo u sobu, zvoni telefon. Recepcija. Traže da hitno dođemo do bazena jer je opasno. Tri i deset je. Pitam da li se nešto desilo. Grk na poluengleskom odgovara da je uredu, ali opasno. Dok trčimo ka bazenu sigurna sam da se nešto ipak desilo, ali da neće odmah da mi kažu. Bazen ne radi poslije ponoći, usključena su svjetla i sve je okolo mračno.
U prolazu kraj recepcije tražim da probude trojicu profesora i kažu im da dođu do bazena. Tamo zatičemo potpunu ludnicu. Pijane silute bauljaju kroz mrak i bacaju jedni druge u bazen. Ne vide se ivice bazena i čini mi se da već vidim kako neko razbija glavu ili lomi kičmu dok udara u ivicu bazena. Kada nas primijete, uglavnom se razbježe. Zovemo djevojke koje vrište u mračnom bazenu da izađu. One pokušavaju da pobjegnu ka plaži. Nesvjesno se razdvajamo i "opkoljavamo" bazen kako bismo ih spriječili da u mraku bauljaju plažom (udariće u neki od ligenštula ili prevrnutih čamaca). Koleginica viče, ja držim desnu, ona lijevu stranu bazena.
Šta ja ovo radim? Zašto mi sve ovo treba? Jesam li ovo zamišljala kada sam riješila da upišem književnost? Ovo je ispod svakog nivoa.
U mraku prepoznajemo lica i zovemo ih imenima. NIko od djece neće da stane i da se okrene. Nekima od njih predajem. Jedan prolazi pored mene i ne okreće se kada ga pozovem. Vičem nekoliko puta njegovo ime. Predajem mu, ali izgleda da više ni to ne vrijedi. Ova djeca misle da su na ekskurziji oni neki drugi ljudi i da su sa njima neki drugi profesori, sa kojima neće dijeliti učionicu već sljedećeg ponedjeljka.
Mislim na dva nivoa. Koliko je sve ovo opasno za djecu i koliko je sve ponižavajuće za nas. Šta ja radim ovdje? Ima li smisla ući u ponedjeljak u učionicu i govoriti o Vasku Popi? Trebalo bi da s njima razgovaram o Vasku Popi, za petnaestak dana o Kišu!!! Onaj dječak se zaustavlja i okreće tek onog trenutka kada mu kažem da mi sljedećeg maja ne šalje oca u školu sa patetičnom pričom kako njih dva žive sami i kako sin uči bogosloviju i gimnaziju paralelno, pa ako mu ostane jedinica iz književnosti, izgubiće stipedniju i oni neće imati od čega da žive... Dječak se sada okreće i nešto bi kao da objašnjava. Po ko zna koji put u ovih nekoliko dana osjećam kako mi rastu magareće uši.
Jedna učenica urla na svoju razrednicu i prijeti kako će zvati oca da mu kaže da je profesorka maltretira, jer ona ima pravo da se kupa, a ova joj ne da. Ovo je tolika histerična vriska da mi se čini da bi ljekar morao da reaguje. Da sam bliže, uplašila bih se da će me ugristi. Kolegica je nekako ugura u hotel. Sakupljamo ih okolo i molimo recepcionara da zaključa sve ulaze i izaze. Bar tridesetoro djece je toliko pijano da ne uspijeva da kontroliše sopstveno ponašanje. Pitam recepcionara gdje su kolege.
Jedan je, kada su ga pozvali, podigao slušalicu i stavio je kraj aparata, blokirajući na taj način sve druge pozive. Druga dva nisu reagovali na poziv. Jedan je, početkom večeri, vidjevši djecu na krovu, ispričao to nama i smatrajući da je obavio svoju profesorsku dužnost uredno otišao da spava kako bi ujutru mogao da ustane i ode na plažu da pliva. Opet mozgam zašto je neko profesor, a neko ludak koji noću juri djecu po krovovima i bazenima. U 5 ujutru ulazim u sobu, spuštam se obučena na krevet i motam filmove, prestravljena od mogućih scenarija koji mi prolaze kroz glavu. Šta da je neko pao sa krova ili se razbio o ivicu bazena?
Tokom dana koji se ionako sveo na vožnju okolo, jer zbog štajka nismo mogli da uđemo u Atinu, a sva arheološka nalazišta zatvorena su zbog štrajka, spavam u autobusu. Pauza za ručak u Glifadi, pa hajde da ih vozimo u hotel, tamo imaju bazen i plažu.
Sprema se još jedna noć u Maratonu.
Nastavit će se...
