Čke beogradske - školstvo u rcu
Putopisuje: Ljubomirka Nenadović
Preživjeli smo noć u Delfima, tačnije u diskoteci. Kažem svojim đacima da neću silaziti u tu rupu, ali da me mogu naći ispred izlaza. Tu sjedim zajedno sa kolegama iz još jedne domaće gimnazije. Djeca kao ulaznicu dobijaju nekakve kupone koje mogu da zamijene za jedno piće po izboru (vino, pivo ili coca-cola). Da podsjetim, ovo je još jedno kršenje zakona. Škola mora da spriječi, a ne da obezbijedi komzumiranje alkohola.
Kraj vrata diskoteke prilazi nam direktor gimnazije koju smo zatekli u Delfima. Prva rečenica koju izgovara: Ovo sa ekskurzijama ne može ovako više – ili da se mijenja ili da se ukida. Nastavlja skoro ispovjednim tonom, glasom čovjeka koji je konačno našao slušaoca, kome ne treba sagovornik. Dvanaest godina vodi ekskurzije, nikada nije bilo ovako, prošle godine samo što su prešli granicu imali su dječaka u komi, jer je popio litar i po votke za dvadeset minuta… ali sada je dobro, doktor zna da treba da nosi infuziju i sve one rastvore…
Mi o infuziji, a na vratima se pojavljuju tri momka iz naše škole, jedan od njih toliko pijan da se bojim da će se sručiti ako se pomjeri. Traži svoje kupone. Moji đaci su već ušli, koleginica ima još nekoliko za svoje učenike koji još nisu stigli. Druga kolegica odlazi da u diskoteci pronađe njihovog razrednog. Kada konačno izlazi, ispostavlja se da da karata nema (“Mi smo vaše piće popili, misllili smo da nećete doći”). Svi pogledi uprti u kolegicu koja ne želi sada dati karte svojih učenika koji kasne. Izlazim da ne gledam kako se to razrješava. Buka je nesnosna.
Ujutru rano odlazimo na arheološko nalazište Delfi. Muzej je mali i fenomenalan. Zbog štrajka nismo bili u Arheološkom muzeju u Atini i ovo je zato dodatno važno. Za dva sata obilazimo sve, organizatori nas požuruju. Kolega koji je vođa puta smatra da je i ovo previše, jer treba stići što prije u Paraliju, gdje nam je sljedeće prenoćište. Tamo će djeca moći da se kupaju i da kupuju. Kakva stara Grčka, kakva arheološka nalazišta, najvažniji je šoping u Paraliji! Prvi put ga čujem da djeci tumači bilo šta, a on sa žarom eksperta objašnjava gdje se može i za koliko novca kupiti kožna jakna, kako se spušta cijena, gdje su najbolje prodavnice. Paralija liči na veliki buvljak, gomila jeftine kineske robe na štandovima ispred prodavnica prošarani radnjama u na kojima piše ŠUBI I FURS.
Pauzu pravimo u dolini Tembi, posjećujemo crkvu posvećenu Svetoj Petki napravljenu tridesetih godina 20. vijeka. Na ovom se mjestu ekskurzije nisu zaustavljale do 2008. godine. Sada je to obavezni dio programa. Nevjerovatna kombinacija antičkih legendi, pravoslavlja, praznovjerja i kineske plastike. Na ulazu u svetilište opet gomila tezgi, čudni buvljak sa gomilom svačega, plus ikonice, krstići i brojanice. Moj favorit je plastični nar u čijem srcu je nekakva ikona. Ne zna čovjek da li da se smije ili da kuka. Đaci ubacuju novčiće u rječicu i pomišljaju ljubavne želje. Dvojica se takmiče ko će duže da drži ruku u ledenoj void. Ruke su im blijede, a lica ludo crvena. Oni su mi najsimpatičniji. Tu konačno shvatam da smo ovoliko žurili ne samo zbog kolegine želje za šopingom u Paraliji, već i zato što jedan od vodiča ovdje preuzima grupu sveštenika i sa njima odlazi dalje. Osim što je neprofesionano i prilično bezobrazno, to ipak potvrđuje moj osjećaj da smo ekskurziju završili u Delfima, divnom gradiću koji praktično nismo ni vidjeli, jer smo uveče otišli na večeru, pa u diskoteku… Ostaju nam još Paralija i Solun, ali to više nije ona Helada koju smo do tada obilazili.
Smucamo se po Paraliji od šest popodne, djeca trče na plažu i čak ni ne pitaju zašto nemaju odlazak u diskoteku i u Paraliji. Smješteni su u tri hotela, pa zato očekujem mirniju noć. Kažem mojima da u sobama moraju biti u ponoć. Malo prije jedan na terasi ispod moje sobe počinje vriska, urlikanje, dovikivanje, pijano mumlanje… Sa ulice se bacaju konzerve na njihovu terasu. Čujem i vidim jednog svog učenika i njega šaljem na spavanje. Kaže da odlazi i nešto kasnije čujem ga kako šapuće na dijelu terase koji ne mogu da vidim. Razmišljam da li da siđem i otjeram ga u sobu. Vagam između blamaže da mi se ponovo smiju i obaveze prema dužnosti koju imam. Kada me ponovo čuju, oni iz sveg glasa zapjevaju pesmu koja je strašno iritirala juće u autobusu.
Hej, čke beogradske, totalno poludele, / sve bi malo rakije, eksere il thc! / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" // Čke beogradske, totalno poludele, / sve bi malo rakije, eksere il thc! / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" // kažem čke beogradske,totalno poludele, / sve bi malo rakije,eksere il thc! / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" // kažem hej čko, zašto uvek mora to, / zašto uvek alkohol s vutricom, ekserom, / to je zlo "nije zlo" jeste jebeni hardcore, / ja bih da se uzmemo ti bi da uzmemo. // kažem hej čko, zašto uvek mora to, / zašto uvek alkohol s vutricom, ekserom, / to je zlo "nije zlo" jeste jebao te kser, / vi nikada niste fejk, lude čke beogradske. // čke beogradske, totalno poludele, / sve bi malo rakije, eksere il thc! / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" // čke beogradske,totalno poludele, / sve bi malo rakije, eksere il thc! / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne" / stvarno niste normalne / "stvarno nismo normalne"
Djevojčice vrište dok pjevaju refren stvarno nismo normalne… A onda se začuje krik vlasnika hotela pored koga se, dok je sjedio na terasi u dvorištu hotela, sručila nečija povraćotina. Nekoliko časaka kasnije budi djecu i izbacuje ih iz soba na ulicu.
