Potpisuje: Ljubomirka Nenadovic
Meteori, drugi dan.
Prije posjete manastiru na Meteorima, grupa svraća do prodavnice suvenira. Na spratu se prodaju ikone, a u prizemlju su kič suveniri, uglavnom kineski i ponešto orijentalno. Kič, kič, kič. Za one koji nešto kupe kasnije se organizuje nagradna igra. Ubjedljivo najveća glupost je tzv. Arhimedova šolja. Prodavačica zna nekoliko riječi našeg jezika i objašnjava da je to izmislio Arhimed. Unutar šolje je valjak sa rupom na sredini visine. Kada voda dodje do tog nivoa, počinje da curi iz šolje. I to je kao zbog arhimedovog zakona. Gledam djecu koja imaju petice iz fizike kako oduševljeno zagledaju šolju, "jer to je Arhimed smislio."
Uskim i krivudavim putem penjemo se do jednog od manastira. Tri od šest razredih starješina plaše se visine. Kolega odlučuje da se ne penje u manastir, dvije koleginice uz veliki strah, mučninu i vrtoglavicu ipak odlaze gore. Djevojčice preko pantalona vezuju nekakve suknje/marame koje turisti zovu Lude Mare. To zato što "žene ne mogu da uđu u pantalonama". Niko ne primjećuje da žene ipak UĐU u pantalonama, samo što vitlaju tim maramama vezanim oko struka.
Glavna atrakcija u manastiru je prostorija u kojoj su izložene lobanje monaha koji su nekada živjeli u manastiru. Lokalana priča je da su sive lobanje onih koji su griješili, a žute su pravedničke. Kakva nekrofilna situacija! Ljudi vire kroz otvor na vratima da vide gomile ljudskih lobanja na policama i kosti složene na stolu u uglu.
Nivo ispod ove bizarne kosturnice nalazi se prostorija u kojoj su na identičan način složeni pleteni baloni i korpe pune vještačkog grožđa. Zašto sve što se nudi turistima mora da bude banalno? Jesu li đaci turisti? Izgleda da škole, turističke organizacije, dio profesora i dio roditelja misle da jesu. Već godinama se svi smiju kad ponavljam rečenicu iz zakona – ekskurzija je nastavni proces!!! Da li mi djecu sivim i žutim lobanjama učimo bilo čemu? Moralu, možda? Jesu li žute i sive ljudske lobanje naša nastavna sredstva?
Na spratu iznad lobanja - opet prodavnica. Ikone velike, male, na magnetima, na staklu, na staklenim kuglama, sa led-diodama, svijeće na kojima su nacrtani cvjetići, manastirski med izgleda kao makar kakva tačka pristojnosti. U manastiru za kupce nema nagradne lutrije, kao u prodavnici suvenira podno Meteora. Kada sljedeći put dođemo na Meteore, možda nas i to sačeka, kao što su nas sada iznenadili neukim, laičkim izložbama o životu lokalnog stanovništva. Ovaj arhitektonski fascinantan manastir danas je fabrika za preradu turista. Nemamo vremena za mali, živopisni gradić Kalambaku ispod Meteora. Potrošili smo ga u prodavnici suvenira.
Nastavit će se...