Ponedjeljak, 20. 9. 2021. godine.
Početak radne sedmice nakon vikenda uvijek je turbulentan. Budimo se rano, supruga i ja spremamo djecu za školu, a potom kreću obaveze.
Ovo je već četvrta sedmica od povratka na normalno, ali ne baš sasvim normalno. Časovi su se vratili na, po zakonu određenih 45 minuta, učenici su u školskim klupama kao i prije pandemije, ali maske na licima učenika i profesora kao i sredstva za dezinfekciju na ulazu u razred podsjećaju na to da smo još uvijek u stanju pandemije.
Ponedjeljkom radni dan počinjem u Muzičkoj školi. Ulazim u zbornicu, pripremam se za čas engleskog jezika dok se negdje u hodnicima čuje usviravanje violine, klavira, gitare, flaute... Ne smeta mi nesklad. Štaviše, živi instrumenti me opuštaju. Muzička škola ima manja odjeljenja, pa su im i učionice manje. Nekada mi to nije smetalo. Danas, kada je držanje distance jedno od oružja borbe protiv virusa, ne mogu a da ne osjetim blagi dodir klaustrofobije. Odbacujem negativne misli. Djeca su disciplinovana. Nose maske, prozori su otvoreni.
Krećemo sa radom. U Muzičkoj školi skoro tokom cijelog časa koristim engleski jezik. Drugi razred srednje muzičke škole ima popriličan broj učenika koji se mogu pohvaliti dobrim znanjem engleskog. Trudim se da se šalim na stranom jeziku i time animiram one koji ga slabije znaju da se više potrude da ga usvoje. Zvono se oglasilo. Nadglašavam učenike koji se spremaju za prelazak u drugu učionicu i govorim im na šta da obrate pažnju dok budu ponavljali ono što smo danas obradili.
Radim u dvije škole, a ponedjeljkom je pauza između časova u dvjema školama pet sati. Koristim to vrijeme da obavim neke poslove u gradu i da se posvetim porodici.
Nakon ručka krećem u Tehničku školu. Razdaljina od stana do škole je dva kilometra pa preferiram da koristim bicikl, kad vrijeme dozvoljava.
Dolazim 15 minuta prije početka časa. Razgovaram sa kolegama, pregledam oglasnu tablu da bih se informisao o školskim novostima. Zvoni za početak časa.
Ulazim u drugi razred zanata. Nakon standardnog popunjavanja rubrika dnevnika i evidentiranja izostalih sa časa – jedan učenik je u izolaciji – krećemo sa nastavom. Primjećujem da dva učenika nemaju knjigu. Ribanje zbog nedonošenja obaveznog pribora za rad začinjavam pošalicom. Stava sam da vojnička disciplina nije prijatelj učenju stranog jezika. Gajim opušteniju atmosferu, u kojoj učenici ne strepe od pravljenja grešaka. Uočene greške se lakše ispravljaju.
Čitamo novi tekst. Učenici se smjenjuju, ohrabrujem bolje, pomažem slabijim i, što je najbitnije, nakon svakog pasusa na maternjem popričam malo sa njima o pročitanom. Lakše je uključiti slabije učenike u rad ako znaju o čemu se radi.
Balansiram između animiranja boljih učenika da rade usporenim tempom i pomaganja slabijim da stignu ekspresni voz novih riječi, fraza i rečeničnih konstrukcija. Zvoni za kraj časa.
Sastajem se sa kolegama iz aktiva stranih jezika da se dogovorimo o načinu proslavljanja Svjetskog dana jezika.
Utorak, 21. 9. 2021. godine.
Utorkom radni dan počinjem u Tehničkoj školi. Prvi razred, odjeljenje vozača, puna učionica. Radimo novu lekciju, učenici čitaju po jedan pasus teksta. Kao i sa drugim razredima juče, na maternjem jeziku analiziramo pasuse nakon čitanja.
Svaki razred ima svoju energiju. Na profesoru je da je prepozna i upotrijebi da izvuče najviše iz razreda. Prva tri mjeseca prolaze u međusobnom upoznavanju. Pratim mogućnosti razreda i predznanje koje su donijeli da bih odredio tempo kojim ćemo raditi do kraja godine.
Zvono.
U zbornici se sastajem sa kolegama iz aktiva stranih jezika. Proslavlja se Svjetski dan jezika i dogovaramo se da u petak održimo kviz na tu temu.
Odlazim kući, ručak, razgovor sa porodicom i priprema za Muzičku školu.
U Muzičkoj školi imam takođe prvi razred. Plan i program je isti tako da su i lekcije iste. Rad na času prilagođavam tempu ovog razreda. Startna pozicija je ista, a tok trke će energija razreda diktirati.
Neki od učenika nemaju udžbenike. Objašnjavam im da moraju da ih nabave do sljedećeg časa. Čitamo tekst, analizu pasusa radimo na engleskom jeziku.
Zvono.
Srijeda, 22. 9. 2021. godine.
Dan je tmuran i kišovit, miriše na jesen. Ujutru volim da popijem kafu sa suprugom i da se dogovorimo oko obaveza tokom dana. Nakon toga vrijeme je za posao. Danas radim samo u Muzičkoj školi. Sa učenicima nakon pređene lekcije razgovaram na engleskom. Pričaju o omiljenim filmovima, muzici. Mnoge fraze nauče baš kroz pjesme. Jesenji dan boje njihove anegdote i entuzijazam.
U zbornici, kao i skoro svakog dana glavna tema je korona. I sam pomalo hipohondar, umoran sam od svakodnevnih informacija o tome ko se zarazio. Kod svih nas prisutna je stalna neizvjesnost šta nas čeka u pogledu odvijanja nastave. Uostalom, iščekivanje je nešto što nas prati već skoro dvije godine. Pokušavam da unesem malo vedrine u konverzaciju. U ovakvom vremenu, humor je jedino što nas može izvući.
Do kuće imam nepunih desetak minuta hoda. Usput svraćam do obližnje knjižare koja nudi dobre naslove. Želim da odaberem nešto za čitanje jer ovakvi dani su kao stvoreni za to. Razmišljam da li ću uspjeti da posjetim ovogodišnji Sajam knjiga u Beogradu, jednu od manifestacija koju u mlađim godinama nisam propuštao.
Popodne kod kuće provodim pišući pripreme za rad.
Veče je vrijeme za porodicu, koristim te trenutke da sa sinom i ćerkom popričam o tome kako je protekao njihov dan u školi. Radujemo se što im je uskoro rođendan, govore mi koje bi sličice iz crtanih filmova voljeli da im budu na torti.
Četvrtak, 23. 9. 2021. godina
Četvrtak je dan kada te već sustigne umor i misli plove ka petku i vikendu. Ipak, to je dan kada si još dovoljno svjestan da nije kraj radne sedmice i da se moraš pripremiti za nove radne pobjede. Upravo to i činim uz jutarnju kafu. Danas mi radni dan počinje u Tehničkoj školi. Treći razred mašinskih tehničara. Predavao sam im prošle godine, tako da se dobro poznajemo. U opuštenijoj atmosferi čitamo o načinu komunikacije među životinjama. Učenici saznaju da slonovi komuniciraju proizvodeći zvukove niže talasne dužine, koje ljudsko uvo ne može da čuje. Ovi zvukovi putuju dalje nego zvukovi visoke talasne dužine, koje proizvode druge životinje, pa i sam čovjek, i bez problema prolaze kroz razne prirodne prepreke. Naivno pitam kako je to moguće i gledam kako se mladi mašinci utrkuju da mi objasne zakone fizike koji objašnjavaju ovaj, za mene, fenomen. Sa uživanjem ih slušam. Nisam iznenađen što žudno iščitavaju ostatak teksta.
Zvono. U zbornici nas čeka posluženje. Koleginica je poslala tortu da proslavi rođenje drugog djeteta. Uvijek je lijepo čuti ovakve vijesti. Odlučio sam da danas pauziram sa dijetom.
U Muzičkoj školi imam dva časa. Trudim se da kao i obično nakon predavanja porazgovaramo o svakodnevnim temama. Gledam kako sunce stidljivo promiče preko prozora škole. Oduvijek me oduševljavalo ovo zdanje. Iako je danas nažalost čak i pretijesna za sve one koji bi željeli da je pohađaju, zgrada Muzičke odiše posebnim šarmom. Objekat datira iz 1908. godine i smješten je u centru grada, odmah iza Gradske uprave i nedaleko od čuvenog bijeljinskog gradskog parka. Posljednjih godina dosta je urađeno na njenoj adaptaciji pa se grad ima čime podičiti.
Završen je još jedan radni dan. Ipak, to nije kraj obavezama. Dječiji treninzi, domaće zadaće, sve to ostaje da se završi do kraja dana. Razmišljam kako bi dobro bilo otići u bioskop za vikend, na repertoaru je film Toma. Nisam posebno vezan za taj muzički pravac, ali volim da pogledam svaki domaći film koji izađe, a čujem i da su glumci odlično odradili svoj posao.
Petak, 24. 9. 2021. godine.
Danas sam se probudio prije alarma. Jutro je prohladno. Trebalo bi se slojevito obući, sjetim se savjeta poznate doktorice sa TV-a.
Danas smo planirali da radimo kviz za Svjetski dan jezika. Kolege i ja smo pripremili pitanja i krenuli na čas. Učenike sam podijelio u grupe i počeo sa kvizom. Pitanja su zanimljiva: Koliko jezika ima u svijetu, koji jezik je najzastupljeniji, koliko ljudi govori engleski jezik...
Posljednjih godina su učenici zainteresovaniji za učenje stranih jezika nego prije. Za razliku od drugih škola, moja škola ni ove godine nije imala problema sa upisom. Sva odjeljenja, a posebno zanatska, brzo su popunjena. Taj trend bi trebalo da me raduje, ali ipak nisam toliko srećan. Učenici upisuju tehničku školu i uče jezike da bi lakše otputovali u neke druge države i da bi se lakše zaposlili negdje u inostranstvu. Malo njih ostaje da živi i radi u zemlji. Potražnja za dobrim majstorima je sve veća. Dobar majstor se zlatom plaća i ovdje, ali ipak ti mladi ljudi odlaze.
Sjetim se onda da sam nedavno sreo svog bivšeg učenika.
- Pozdrav, profa, kako ste?
- O, Saša, nisam te odavno vidio. Mislio sam da si otišao u Sloveniju.
- Ma, bio sam, profa, super je tamo, snašao sam se lijepo, ali sam se zbog korone vratio i pogodio nekoliko poslova ovdje. Kod oca imam garažu, pa sam se dogovorio sa drugom da probamo nešto da pokrenemo. Ima i ovdje posla, a i neću morati najamninu da plaćam. Na svom sam.
Bilo mi je drago da to čujem.
Kraj je radne sedmice. Vrijeme je za malo predaha. Iskoristiću lijepo vrijeme da prošetam i vozim bicikl sa djecom. Pokušaću da ne razmišljam o sumornim informacijama sa medija, o brojkama, mračnim prognozama. Iako znam – za to će trebati dosta snage.
