Izreka kaže da je u životu dovoljno biti pametan dva puta: kad birate zanimanje i kad birate partnera. Utjeha je da se i jedno i drugo može promijeniti. Jedina je šteta što promjena zahtijeva vrijeme. Oni koji bi na vrijeme da počnu razmišljati o odabiru zanimanja 8. februara su se okupili na trosatnoj obuci nazvanoj Profesionalna orijentacija.
Na početku druženja od edukatorice Majde Tolić mogli su naučiti da profesionalna orijentacija nije test koji se popuni i koji jednostavnim zbirom može pokazati ko ima predispozicije za neko zanimanje, nego cijeli jedan proces koji se sastoji od pet faza. Prva faza ja faza samoprocjenjivanja, odnosno artikulisanja svih pozitivnih i negativnih ličnih osobina jer su i jedne i druge podjednako važne kao dijelovi svakoga od nas. Druga faza podrazumijeva informisanje o zanimanju, što znači da se istraži koliko tržište ima potrebe za određenim zanimanjem; tako, naprimjer, trenutno je najveća potreba u IT sektoru. Treća je mogućnost školovanja, dakle informisanost o tome koje škole obrazuju kadar za koji se interesujemo. Četvrta faza koja dovodi do donošenja odluke o odabiru zanimanja su realni susreti, kao što je lični kontakt sa osobama koje se bave zanimanjem koje nam se čini primamljivim jer nam lična iskustva mogu pružiti širu sliku o tome šta znači baviti se nekim poslom.
Edukatorica Tolić objašnjavala im je da nisu svi ljudi podjednako uspješni iako se bave istim poslovima, čak i ako pretpostavimo da im se nude iste prilike. Razlog je u tome što su razlike u uspješnosti prouzrokovane razlikom u temeljnim ljudskim osobinama: sposobnostima, vještinama, znanjem, motivacijom i sl. Kada je pitala dječake i djevojčice zašto bi bilo važno za život koji posao neko obavlja, oni su odgovarali da od toga ovisi njihovo zadovoljstvo, materijalni status, stil života, a Majda Tolić je dodala i odabir prijatelja, društveni status i mjesto stanovanja. Razgovarajući o ovome došli su do zajedničkog zaključka da svaka osoba svakodnevno provodi mnogo vremena na poslu i da taj posao utiče na njega, mijenja ga te usrećuje ili unesrećuje. Jedan od razloga zašto neko obavlja posao koji ga unesrećuje može biti i pogrešan odabir zanimanja. Kao razloge za pogrešan odabir đaci su navodili primjere poput odabira škole zato što najbolji prijatelji idu u tu školu, zbog uticaja sredine ili roditelja, zbog nasljedstva porodičnog biznisa, zbog fizičke blizine neke škole, modernih zanimanja i sl. Majda Tolić ih je onda pitala jesu li čuli predrasude o muško-ženskim zanimanjima poput: Šta će djevojčice u IT industriji, njima je najbolje da budu učiteljice! i skrenula im pažnju da to uopće nije tako, da i djevojčice mogu da budu programerke i web dizajnerice te da su to poslovi kojima svakako treba da se bave jer su oni dobro plaćeni. Govorila im je i o mapi uma, odnosno skici za pojedino zanimanje. Na toj skici potrebno je zabilježiti koje lične vještine, fizičke, intelektualne i karakterne, zahtijeva zanimanje koje se obrađuje, koji su srodni poslovi tom zanimanju, kakvo školovanje zahtijeva i koja radna mjesta postoje za to zanimanje.
Bilo je to uvodnih pola sata razgovora o profesionalnoj orijentaciji, a onda je došao zanimljiviji dio u kome su samo đaci radili, a edukatorica ih usmjeravala. Zbog kratkog vremena, ovdje su prolazili kroz prvi korak profesionalne orijentacije – samoprocjenu. Prva vježba sastojala se od toga da na papire napišu 10 svojih osobina. Nakon toga, zamijenili su papire sa nekim koga poznaju ko je, ne gledajući šta je već napisano, dodao 10 osobina druge osobe pa su onda upoređivali kako vide sami sebe a kako ih drugi vide i razgovarali koliko često razmišljaju o sebi. Rekli su da uglavnom razmišljaju o svojim negativnim osobinama pa ih je edukatorica pitala kako mogu negativne osobine pretvoriti u pozitivne, npr. tvrdoglavost. Odgovorili su da ona može graničiti sa istrajnošću i upornošću pa je to bio dobar primjer za samokontrolu i usmjeravanje u dobrom pravcu.
U drugoj vježbi trebali su da ocijene od 1 od 3 koliko imaju interesovanja, sposobnosti, sklonosti i zahtjeva od željenog zanimanja. Neka od ponuđenih interesovanja bila su briga o djeci, briga o starijim osobama, crtanje, dizajniranje, boravak u prirodi, daleke zemlje, kontakt s ljudima, interesovanje za mišljenja drugih itd. Zanimljivo je da niko od osnovaca nije interesovanje za brigu od djeci i starijim ocjenio sa vrlo me zanima (3) i da je za kategoriju zanimanje za mišljenje drugih ljudi najveća ocjena bila donekle me zanima (2) jer je najčešća bila uopće me ne zanima. Dobrovoljci i dobrovoljke su mogli da pročitaju svoje odgovore pred grupom koja im je onda predlagala zanimanja na osnovu procijenjenih interesovanja. Niko nije bio prosvjetni radnik ni doktor, ali bilo je veterinara, turističkih vodiča, modnih dizajnerica, političarki, programera koji rade u svojoj firmi jer su zaokružili da im je jako stalo da sami upravljaju poslovima koji obavljaju i da sami raspoređuju vrijeme.
Treća i posljednja vježba bio je zadatak da popune obrazac naslovljen Moj život za 15 godina gdje su pitanja bila da svako opiše svoj izgled, porodicu, mjesto stanovanja, posao, radno vrijeme na poslu. Ovdje se najjasnije dalo vidjeti kako niko od njih nije postavio nikakvu barijeru u maštanjima za narednih 15 godina pa su svi bili zaposleni, radili poslove koje vole, imali su porodicu, a neki su živjeli u dalekim sunčanim zemljama. Evo odgovora jednog dječaka na pitanje kako će izgledati. Sada je srednje visine i svijetle kose, a za 15 godina će narasti 20 cm a akobogda i više a kosa će mu potamniti. Drugi dječak rekao je da će imati troje djece i jednu ženu. Jedan od odgovora bio je će njegovu porodicu činiti žena i sin na što je edukatorica rekla da ne može tako jer šta će ako bude djevojčica. Dječak je rekao da će dobijati djecu sve dok ne bude sin što je pedagogici bilo zanimljivo i zabavno pa je potakla aplauz. Ne znamo da li su se djevojčice, kojih je u sali bilo više, osjetile nepoželjnim, ali svakako su za to imale osnova. Nakon razgovora o vježbi, edukatorica im je rekla da sačuvaju ovaj upitnik i da im on bude fokus u svakodnevnom životu. Ispričala im je kako je njena grupa dok je studirala imala sličnu vježbu i još su trebali da naprave svoje vizit karte. Kada su ih napravili, profesorica im je rekla da ih čuvaju u novčanicima i da im služe kao podsjetnik svaki put kad im se čini da su izgubili fokus.
U razgovoru sa polaznicima/ama obuke, dječaci i djevojčice, koji svi pohađaju 9. razred rekli su da im je zanimljiv koncept ovakvog rada. Hamza Gagić rekao je da se njemu najviše dopalo kada su procjenjivali sami sebe i onda to poredili sa procjenama drugih. Muratu Koliću najzanimljivije je bilo što je naučio da postoji pet koraka za procjenu zanimanja koje mu najbolje odgovara. Farisu Ćosoviću svidio se grupni rad, Sarah Kovač dopalo se što su mogli izraziti šta ih zanima, a Sari Kapetanović i Hannah Granula to što su mogle predstaviti sebe i svoja interesovanja.
Ove djevojčice i dječaci došli su sa pedagogicom svoje škole El-Manar Jasnom Ćosović. Pedagogica nam je rekla da je prijavila i dovela đake na radionicu profesionalne orijentacije koja je u okviru redovnog plana rada sa djecom. Kao jedan od ciljeva učešća djece u radionicama navela je i razvijanje sposobnosti komuniciranja i javnog nastupa pred ljudima sa kojima se ne susreću svakodnevno. Zadovoljna je obukom jer je koncipirana na principu interaktivne radionice, gdje se edukatorica posvetila svakom učesniku pojedinačno. Uporedila je ovo druženje sa predavanjima Zavoda za zapošljavanje koji ima psihologa zaduženog za obilazak škola i rada sa djecom u smislu informisanja o profesionalnoj orijentaciji. Ta predavanja traju 30-ak minuta i djeca su na njima uglavnom tiha jer im se većinom iznose statistički podaci o potrebama na tržištu, što nije pogrešno, ali je nedovoljno. Obuke na principu interaktivne radionice kako je to organizirao CPCD su jako korisne jer djeca postaju svjesnija svojih sposobnosti, mogućnosti i želja, a mogu ih i uporediti sa stvarnim potrebama.
Sve ovo bila je besplatna radionica Centra za promociju civilnog društva na koju su mogli da se prijave svi zainteresovani, a prvenstveno je bila namijenjena učenicima završnih razreda osnovne škole. Edukatoricu Majdu Tolić pitali smo kako su se odlučili za ovu temu i rekla nam je da smatraju da je to prvi korak u rješavanju problema velike nezaposlenosti u društvu jer obrazovni sistem i tržište rada nisu usklađeni. Osim toga, svjesni su da je odabir škole i zanimanja bitan za kvalitet života svakog pojedinca jer je to izvor satisfakcije i postaje dio identiteta. Dodala je da od malih nogu učenike/ce treba usmjeravati kako bi dobili perspektivu šta žele i da pogrešan izbor vodi do lanca neuspjeha – od toga da roditelji i dijete ulažu u pogrešno obrazovanje, kasnije dijete izraste u osobu koja je nezadovoljna poslom koji mora obavljati pa onda svoje nezadovoljstvo širi na porodicu i okolinu
