Tokom jedne od utakmica ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Brazilu, zapodjeli smo razgovor o tome ko i u kojem trenutku igrača nauči da simulira faul, penal, povredu, itd.?! Gledali smo odrasle muškarce kako padaju kao da je fudbalski teren obala Normandije na dan D, svjedočili smo krađama vremena, opstrukciji igre i vjerskim čudima u kojima umirući ranjenici sa nosila ustaju preporođeni (valjda tome služe one molitve pri istrčavanju na teren). Kakve veze to sve ima sa fer-plejom, sa igrom, sa sportom i gdje tražiti krivca za taj poremećeni sistem vrijednosti?
Učinilo mi se logičnim krenuti od početka: od škola fudbala.
Iz ugla bivšeg fudbalera
Bivši fudbaler, osnivač i voditelj Škole fudbala Bubamara, Predrag Pašić, kategorično izjavljuje da djeca u njegovoj školi uče i usvajaju fairplay, fudbal bez laži, simuliranja, baziran na univerzalnim vrijednostima i načelima sporta:
Djecu nikada ne učimo varanju, bez obzira na sve. Simuliranje faula ili penala je varanje, nedolično ponašanje i laganje, a nama u interesu nije da imamo u timu ili kolektivu varalicu i prevaranta. Sa sigurnošću mogu tvrditi da se igrači simuliranju ne uče u fudbalskim školama, nego tek kasnije.
Kada fudbaleri počinju lagati? Da li u trenutku kada od njih to zatraže kladionice, sponzori, treneri, klub?
Savremeni fudbal trpi jako mnogo simuliranja i ono ima razlog u dvije stvari: ogroman pritisak s kojim se suočavaju profesionalni fudbaleri, te karakter onoga koji simulira. Dakle, simuliranje nema izrazite veze niti sa trenerima, niti sa školama, niti sa klubom.
Karakter jednog sportiste nije samo karakter koji se razvija na treninzima. Njega oblikuje i škola i društvo i roditelji i prijatelji. Ako je neko varalica, trener mu može sto puta govoriti da ne vara, on će opet varati. Ali danas varalice igraju fudbal, kao i uvijek, samo je sada taj fudbal mnogo bogatiji od onog koji sam ja igrao sedamdesetih.
Predrag Pašić je imao bogatu fudbalsku karijeru u Jugoslaviji, a kasnije i u Njemačkoj. Nosio je dres reprezentacije, a nakon što je otišao i mirovinu, otvorio je školu fudbala i galeriju. Na pitanje zašto galerija, kad bivši fudbaleri uglavnom rade kupoprodaju nekretnina i otvaraju restorane, odgovor je bio kratak – da nisam bio fudbaler, bio bih slikar.
Međutim, ovo malo istraživanje nije se moglo zaustaviti ovdje; otišao sam na trening. Treneri se uglavnom slažu u konstataciji da simuliranje dolazi iz želje da se postigne što bolji rezultat ili je to pokušaj da se suparnik prevari.
Djeca se ne uče biti varalicama
Trener Nerman Ćatić veli da je današnje ponašanje djece zapravo posljedica onoga što gledaju i od koga uče:
Dešavalo mi se da djeca simuliraju i varaju tokom utakmica, iako ih nikada tome nisam učio, niti ih tome uči bilo ko od kolega. Nama nije u interesu da imamo varalice. Jasno nam je da djeca varaju zato što gledaju kako penal simuliraju i igrači poput Suareza, Robbena ili Ibrahimovića. Teško je to dvoje pomiriti – ono što rade njihovi uzori i ono čemu ih mi učimo. Kao bivši fudbaler, mislim da simuliranje proizilazi iz pritiska da se postigne što bolji rezultat. Jer fudbalska pravila su takva da sudija procijeni da li igrač simulira, i tako postoji šansa za prevaru. Igrači su svjesni da nekada mogu prevariti i odatle im potreba za tim.
Amar Osim, menadžer FK Željezničar, cijeloj priči dodaje novu perspektivu: Treneri nikada neće od igrača tražiti da simuliraju. Simuliraju uglavnom veliki i dobri igrači, jer su često izloženu fizičkim udarima, a kad su već izloženi toj vrsti napora, onda to u momentima pokušavaju iskoristiti. U smislu: kad me već udaraš i često prođeš nekažnjeno zbog toga, daj da probam dobiti penal nekada radi toga. U svakoj ekipi imaju jedan ili dva igrača koji simuliraju i oni često donose loše svojoj ekipi, jer sudije nauče da oni simuliraju i onda im ne sviraju faul ni kada faul zaista jeste. (primjer Robbena i Bayerna) Varanje u fudbalu je naprosto posljedica izbora igrača, njegov neki poriv i potreba da naplati to što je stalno na udaru.
Almir Aganspahić, junior FK Sarajevo, najbliži je mjestu događaja. On svjedoči:
Nastojim da ne simuliram na terenu i nikada nijedan trener to nije tražio od mene. Sa druge strane, u potpunosti razumijem zašto je varanje na terenu sastavni dio igre, jer se nekada varanjem može postići dobar rezultat. Ne opravdavam, ali razumijem. Šalimo se na treningu i kažemo da je i Maradona prevario i tako stekao slavu. Simuliranje je momenat. Iz iskustva znam da on nije predvidljiv, jer je nemoguće da igrač izlazi na teren i kaže – danas ću simulirati penal. To dođe samo od sebe. Desi se momenat u kojem si pretrpio blagi udarac, okrenut si prema golu, sudija ti je iza leđa, onda taj momenat pokušaš iskoristiti. I to ne zato što želiš, nego te naprosto ponese, jer želiš pobijediti.
Aganspahić je nedavno odigrao i prvu utakmicu za prvi tim Sarajeva, što je, prema njegovim riječima, jako teško zaslužiti.
U fudbalu ima razočarenja i svaki izostanak iz igre je razočarenje. Neko se zna s tim nositi dobro, a neko nikako. To može biti izuzetno jak pritisak na ljudski organizam. Osim što se iscrpljuje fizički, proživljavamo i određenu vrstu stresa, jer naprosto želimo mnogo, a dobijamo jako malo.
Predrag Pašić, prvi čovjek Bubamare
A što je to što se želi dobiti fudbalom?
U mojoj domovini nema perspektive. Završavam gimnaziju i ne znam šta bih radio poslije. Postavio sam sebi cilj da zarađujem od fudbala. Počeo sam trenirati sa šest godina i trenirao sam iz ljubavi. I danas ima iste ljubavi, ali jednako toliko i želje da uđem u svijet profesionalnog fudbala i obezbijedim sebi egzistenciju, jer ju je drugačije teško ovdje obezbijediti.
Fudbal volim i fudbalom mi i počinje i završava dan, ali fudbal donosi i mnogo novca. Onda to dvoje nije loše iskoristiti. Pravi fudbaleri ne varaju, oni vole da se igraju, a igra je suština. Zašto se svi Brazilci na kraju iz Evrope presele u Brazil? Jer žele da se igraju, a u Brazilu im to najbolje ide. Nakon što su zaradili u Evropi.
Ko vara ne boji se gladi
Simuliranje i varanje počinje kasnije, kad igrači uđu u godine juniora, kad ih se već skautira, kad im je statistika važna i kada shvate da ih možda jedna prevara može odvesti u prvi tim. To je već biznis, a ne fudbal, kaže roditelj Dalibor Topić, dok pratimo trening njegovog sina. Trenera sam zamolio da bude iskren sa mnom i da mi kaže da li moj sin ima dara za fudbal, jer ako nema, ne želim da se muči. A varanje u fudbalu je isto kao i varanje svugdje. Varanje je varanje i ono se ni po čemu ne razlikuje. Neko vara na poslu u kancelariji, neko na parketu, neko na internetu. Varanje je sastavni dio nečijeg karaktera.
Moj sagovornik je grafički dizajner i ono čime se bavi zove biznisom, kao i fudbal, te kaže da njegov dizajn ne treba da se dopadne njemu, nego njegovom klijentu:
I u mom poslu ima varanja, kao i u tvom. Današnji svijet nas uči da budemo varalice, a gdje ima više novca, ima i više prevara. Znam da treneri neće mom djetetu reći da simulira, niti će od njega tražiti nešto slično, ali razumijem da djeca simuliraju jer to rade i njihovi idoli. U kući ga odgajam da bude pošten, ali šta će se desiti kada odraste i uđe u svijet u kojem je mnogo laži, zaista ne znam.
Roditelji trebaju smanjiti očekivanja i pritisak
Kako su fudbaleri, treneri i roditelji kazali da fudbal nema otvorenu vezu sa varanjem, sportska psihologinja, profesorica Jasna Bajraktarević potvrdila je isto, ali je priču usmjerila u drugom pravcu:
Varanje je varanje i ono nema nekakve veze sa psihologijom. Fudbaler simulira na terenu zbog toga što je lažov i pokvarena ličnost, pa ko god da ga je naučio ili natjerao da bude takav. To se najmanje događa u školama fudbala, a najviše u savremenom fudbalu i zapravo je varanje posljedica onoga što djeca žele biti – suarezi, ibrahimovići, i sl. A oni – varaju.
Razgovarali smo i o koncepciji današnjih škola fudbala i drugih sportova, kao i generalnom uređenju sporta u BiH.
Današnjim roditeljima su djeca talentirana za sve, a to nije dobro. Ne može jedno dijete biti i super talenat za fudbal, za košarku, za odbojku, za tenis. Nemoguće je da bude – jer nije dovoljno visok, nije brz, nije spretan. Ali ako plaćaš uredno treninge i sve što je potrebno, onda će ti trener uporno govoriti da ti je dijete talentirano, kaže profesorica Bajraktarević i nastavlja:
Onda, kad dijete uđe u godine puberteta, pa shvati da i nije baš tako talentirano za fudbal ili neki drugi sport, tada nastane problem, razočarenje postignutim. U tom trenutku sa njim nema ko razgovarati, jer u školstvu psiholozi ne rade svoj posao, jer škola fudbala u kojoj trenira nema psihologa, jer roditelji od svoje djece žele nemoguće, itd. Tada nastaju problemi, loše ocjene, ulica, i dijete na drugi način, često pogrešan, nadoknađuje neuspjeh koji je postigao samo zbog činjenice da prema njemu nisu bili iskreni.
Trening polaznika Škole fudbala Bubamara
Njen prijedlog je da se sve vrati pod okrilje formalnog obrazovanja, pa da se djeca odatle šalju dalje, gdje će brže napredovati:
U našoj državi ništa nije na čvrstim temeljima, jer ne postoji jasno uređen sistem koji bi imao svoju logiku. U ovom slučaju logično je da profesori sporta u osnovnim školama prepoznaju talenat i nadarenost kod učenika i preporučuju roditeljima sportove kojima bi se njihovo dijete moglo baviti. To naravno nije slučaj samo za sport, nego i muziku i nauku, i dr. Naravno da ni to nije garancija uspjeha, ali bi procenat neuspjeha i razočarenja bio manji.
Tako nas je pitanje o tome zašto fudbalske zvijezde nije stid lagati naočigled miliona ljudi dovelo do poremećenog sistema društvenih vrijednosti.
Savremeni fudbal pokazuje da rad selektora jedne fudbalske reprezentacije vrijedi 20 puta više od rada jednog neurohirurga, biologa, matematičara. Uspjeh, slava, i bogatstvo očito ne zavise od stvarnog doprinosa kvalitetu života ljudi, niti su u direktnoj vezi s etički ispravnim postupanjem. To je poruka koju djeca dobijaju u javnom prostoru na svakom koraku, a koju se škola ne trudi da promijeni ili ospori, i zato ne vide ništa čudno u porođajnim mukama muškaraca na fudbalskim terenima.
Naprotiv, klanjaju se bogu čija je kolijevka stadion.
Tekst Per prevara ad astra je objavljen u 9. broju štampanog Školegijuma (oktobar 2014. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.
