Po školi se priča da će proći anketa kroz druge razrede. Povjerljivi izvori (žohar kojem tetka radi u upravi) kažu da se anketa stručno zove Anketa za druge razrede. Koje područje želiš izabrati? –Pazi dobro. Kad jednom izabereš, u tome ostaješ do kraja škole...
Ne znam.
Ne sviđa mi se nijedna grupa predmeta. Evo nekoliko razloga zašto:
a. Predmet je sasvim pristojan, ali me strah/nervira me/dosadan profesor. Pitam se da li ga vole njegova rođena djeca i da li im on umjesto priče za laku noć, filozofira kao nama, da li uopšte ima prijatelje i da li ga iko voli...?
b. Profesor je super, ali predmet nije ono što želim proučavati.
c. Ne sviđaju mi se ni predmet, ni profesor.
d. Sviđaju mi se i predmet i profesor, ali je problem što u toj grupi, pored ovakvog predmeta, postoje i predmeti za koje vrijedi: vidi primjer a) + profesor predaje religiju na času jezika + priča životne priče i kako je jednom nasamario gataru...
Uvijek postoji problem. Jedna žoharka je to opisala na fb ovako: Matematika mi je ok – zato što imam super profesoricu koja me forsira da radim, ali ne ucjenom da će dati petominutni test ili izbaciti me sa časa. Informatiku ne mogu podnijeti, jer mi se pred čas uvijek ide u WC od straha, a ne želim provesti sljedeće dvije godine sa takvim problemima. Hemija je pravo srce, ali biologiju mi je profesor ogadio. Historiju toliko volim, ali izgubim svaku želju za njom kada profesorica u zagušljivoj učionici s navučenim zastorima priča tiho i bez ikakve želje da nas uči.
Jedna poruka profesorici historije: Ako predajete historiju, ne morate Vi biti historija.
Da ne spominjem dva stoljeća događaja koja moram naučiti za jedan čas...
&
U mojoj gimnaziji se priča:
– Prirodnjaci su krema škole, najpametniji.
Moj mali osvrt na to: Prijateljica prirodnjakinja nije spavala čitavu noć, jer se pripremala za laboratorijsku vježbu, koja nije test, koja predstavlja petominutnu vježbu u kojoj moraš napisati četrdeset hemijskih reakcija koje znaš napamet, koja je smještena u sedmicu zajedno sa još četiri testa koji nisu testovi, jer se poštuje pravo da se smije imati samo tri testa. Ma daj. Zlostavljaju ih.
– Matematičari su na drugom mjestu. Hoće da rade i uče, a stižu nekad i izaći iz kuće.
– Jezičari su djeca čiji su roditelji živjeli negdje u inostranstvu ili su od malena gledali TV na njemačkom i engleskom. Neće baš da uče. S njima završava ponos gimnazije, mada su i oni bezveze.
– Društvenjaci su glupi. Tu idu oni koji neće da uče. Učenje pedeset stranica svakodnevno nije učenje. Ali eto. Tu idu oni sa jedva tricom.
– Pedagozi su hamelj gimnazije. Oni koji su jedva završili prva dva razreda i koji će akobogdaaaa učiti našu djecuuu.
Tako se priča. I. Šta sad da radim?
Želim biti ambasadorica za ljudska prava i biti najbolja prijateljica Malali Yousafzai, dakle. Znam šta neću upisati. Neću biti doktorica ni inžinjerka, pa nema smisla da upisujem područja na dobrom glasu. Ali... To trebam upisati ako želim biti smatrana pametnom.
Ako upišem društveno, što mi objektivno izgleda najlogičnije, ljudima ne bi bilo razlike da kažem: Hej ćao. Ja sam Žuži, idem u društveno područje i Hej ćao. Ja sam Žuži, idem u frizersku školu.
Ne. Nisam snob koji misli da su frizeri glupi. Poštujem svaku osobu i iskreno i bezuvjetno volim sve ljude. Govorim o predrasudama, o onome o čemu moji vršnjaci pričaju.
Ovo je toliko ozbiljno da me ni ne zanima što sve počinje zvučati kao pismena iz bosanskog!
P.S. Sve to je rezervni plan. Pokušat ću otići iz gimnazije u školu koja mi daje da biram šta želim izučavati. Ali šššš. Tek u drugom polugodištu kreću prijave za druge škole, a i neću da se ureknem, jer će pokušati upasti i puno 5.0 žohara, a ja to nisam. Držite mi fige. Trebat će.
Stanite! Žohara u žitu ima još:
Čitajte i tekstove Damira Dvornikovića:
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
