Diplomirani inžinjer rudarstva koji je cijeli svoj radni vijek, 26 godina, proveo u školi: 10 godina profesor, četiri godine pomoćnik direktora, 12 godina direktor Mašinsko-rudarske, Industrijske i Mješovite industrijske škole (prva je integrisala sa drugom, pa joj je promijenjen naziv). Prije 26 godina je došao u Zenicu. Porijeklom je iz jednog sela sjeveroistočne Bosne. Da bi završio osnovnu školu, svaki dan je putovao u drugo selo 10 kilometara pješke. U srednju školu je vozario u 25 kilometara udaljenu Bijeljinu. Nakon toga upisuje fakultet u Tuzli. Obezbijedio je sam sebi dom, stipendiju, radio po servisima, bavio se folklorom – nastupao širom svijeta (Njemačka, Francuska, Austrija itd.) i učestvovao na otvaranju OI u Sarajevu. Školu koju trenutno vodi je, kaže, transformisao, uveo red i disciplinu.
U kabinet Fadila Hodžića, direktora škole, došli smo tragom pritužbe na nastavnika fizičkog, Enesa Fišeka:
Profesor je bio na času samo 15 minuta. Igrali smo fudbal sa jednom loptom. Neki učenici su uzeli drugu loptu i igrali fudbal na hodniku. Došao je profesor i počeo da udara pojedine učenike. (...)
Učenici koji su fini i mirni nemaju problema, a oni koji ne slušaju on nekad i udari. (...)
Profesor je bio 15 minuta na času, onda je otišao po dnevnik. Bio je odsutan sa časa pola sata. Tražim da se promijeni profesor.(...)
Postavi nas u vrstu, priča nam neke svoje priče, dere se na nas... Ako dignemo loptu od zemlje ili sjednemo na loptu odmah nas udari. (...)
Izašao na početku časa, navodno otišao po dnevnik, vratio se 10 minuta pred kraj časa. (...)
I prije nego što uspijemo postaviti pitanje, direktor napominje da se fizičko nasilje zapravo odnosi na verbalne napade. Jedini pravi fizički obračun, prije nekoliko godina, imao je on, sa nastavnikom fizičkog.
Nesuglasice
„Onda je on mene počeo da psuje, seljak, ovo-ono. Izrevoltiran odgovorio sam mu slično i onda me udario. Možda sam i ja pogriješio, više nisam mogao da trpim sve to. Ne bih sebi više dozvolio takve stvari. Zahtijevao sam da svako radi svoj posao kako treba, da ne ostavlja djecu. Naše nesuglasice su počele kad sam prvi put imenovan za direktora. Odlučno sam krenuo u borbu sa njim. Zbog toga svakodnevno trpim različite uvrede. I vama će reći da sam seljak, to je njegov način. To govori djeci na časovima, kolegama u zbornici, svima redovno priča o našem odnosu. Niko ne valja osim njega. Ostavi djecu, zaključa ih sa vanjske strane i vrati se pred kraj časa. Oni se povređuju, potuku... Mislim da smo mi škola koja ima najviše prijava o povredama na tjelesnom. I on i profesorica tjelesnog ostavljaju učenike. To možete provjeriti u hitnoj. U želji da zaštitim učenike stao sam pred njega i rekao mu da sve to više ne može da radi, a od učenika sam tražio da otvoreno iskažu svoje nezadovoljstvo. Po meni je on čovjek koji ima ozbiljnih problema. Kao takav uopšte ne treba da boravi u institucijama obrazovanja. Retroaktivno se postavlja pitanje kako je uopšte završio fakultet, ko se usudio da mu da diplomu – nikada nije bio drugačiji, sad je čak bolji jer je stariji; ranije je bio još silniji, radio je šta je htio. Ovo je bila prilika da se on makne iz obrazovanja i svjesno sam ušao u sukob sa njim, što drugi nisu radili. I ranije je imao različitih situacija, sukobe sa direktorima, nastavnicima–Zeničanima. Niko ga nikada nije htio primiti za stalno. Tada je bio drugačiji sistem, direktor je mogao da prima i otpušta koga hoće. Država je stajala iza toga.
2005. godine je dobio otkaz, a 2007. godine je vraćen na posao, država sve plaća. Dolazila je policija, išao sam u hitnu, podignuta optužnica, ali sud je presudio u njegovu korist. Razlog – ljudi ne rade svoj posao kako treba. Dobio oko 11-12 hiljada KM, plus doprinosi. Sve to je jedna farsa, baš kao i naše društvo koje je korumpirano, podmitljivo – sklono malverzacijama na razne načine. Djeci non-stop pričam o tome. Moje prvo razredništvo je bilo 1989. godine. Odveo sam djecu prema koritu rijeke Bosne. Tamo su bile šerpe, školjke od auta, lonci, šporeti, gume, točkovi. Objasnio sam im da tek onda kad jednog dana tu ne bude niti jedne kese, shvatiće da je ovdje red. Ne trebamo nigdje dalje da idemo.
Smatram da je trebao biti barem prekršajno kažnjen. U Opštinskom sudu za prekršaje su mi objasnili da je slučaj zastario. Tu potvrdu sam iz revolta bacio. Samo iz razloga da ga se klonim, privatno nisam htio da ga tužim.
Ako otpustite nekog radnika, sud ga vrati na posao. Za sve vrijeme koje ne radiš dobijaš platu, topli obrok, doprinose, sve se vratiti nazad. Država nema aparat, ili ako ima neće da ga upotrijebi. Izgubili smo i tužbu od nastavnice istorije Živane Ilić. Imala je normu u Sarajevskom i Ze-do kantonu. Svake godine sam zvao svoje kolege iz drugih škola, ako kod nas nije bilo dovoljno časova, trudio se da joj pomognem koliko god sam mogao. Otkaz smo joj dali jer za nju više nisam mogao da izborim niti jedan čas. Pored svega što je u optužnici bilo navedeno, pozvala se i na nacionalnu diskriminaciju. Ljudi tako daleko mogu da idu. Poslije je to povukla. I ovoj profesorici je sve isplaćeno. Ministarstvo ima 190 miliona tužbi koje mora da plati radnicima koji rade u školama. To je jedan cijeli godišnji budžet. Zato nemamo novca za table, krede, kompjutere, lopte, sredstva za čišćenje... Desetine hiljada radnika je tužilo Vladu (kada je premijer bio Fuad Polić) zbog potpisanog kolektivnog ugovora o radu (u kojem je pisalo da startna plata radnika treba da bude 1100 KM). Svi su dobili tužbe.
Razgovaramo isključivo ovdje u kancelariji i najčešće da ima neko od svjedoka. Nazovem ga telefonom i kažem mu da, kada završi nastavu, dođe kod mene. Kaže, izvolite direktore. Djeca se žale na tvoje ponašanje, zbog kašnjenja na nastavu. Onda isto, galama, vika...
70% radnih kolega sa njim ne razgovara. Savjetovao sam svima da se distanciraju od njega – nećete dolaziti u kontakt sa njim i tako nećete imati ni problem.
Mnogi učenici će reći da nemaju problema sa njim, sve ovo uglavnom važi za nemirne učenike. U sefu imam prijave i od prije 10 ili 12 godina koje su bile i na sudu. Uvijek karikira, ne bude na času pola sata, a kaže da ga nije bilo dva minuta. Dođu meni djeca i kažu šta ćemo, nema nam profesora. Ja ga vidim u čaršiji kad znam da ima čas, a on dođe i ubjeđuje me da to nije tako. Trošim i vrijeme i živce sa njim unedogled, a nikakvih rezultata nema. Priča nam kako njega učenici slušaju, kako svi mi nemamo pojma, kako nismo pedagozi, da on zna da radi sa djecom, mi ne znamo i sl.
Ovdje profesori tjelesnog imaju sve, nijedna škola nema ovoliko lopti, ali pojedincima opet nisam dobar. Pitajte u svim školama i svi će vam reći da imaju poderane lopte ili da ih nemaju dovoljno. Nedavno mi je rekao da mu trebaju trenerka i patike. Nikad nije zadovoljan. Trudim se da nabavim sve što mogu, ali to nije tako lako.
Negativan imidž za školu. Kada vršim prezentaciju škole po okolnim selima pitaju me da li on i dalje predaje tjelesno. Pratimo njegov rad kroz ciklus ocjenjivanja, kao i Ministarstvo za obrazovanje. Stavke i metodologija ocjenjivanja su takve da morate dati neke bodove. Od 100 bodova on je od mene dobio 37 – jedva dobar. Ako ga ostavite bez bodova, to znači ne radi nikako.
Vršili smo pritisak na njega nakon vraćanja na posao, nakon toga se prilično umirio. Počeo je da balansira, krene pa stane, nekada i uradi nešto što nije OK ali više nema tog fizičkog nasilja koje je ranije ispoljavao. Dovodili smo ga u situaciju da pred vijećem roditelja prizna da to više neće raditi. Ako se učenici sa njim zamjere onda moraju da stoje, a on im priča, priča...
Bunker
Dok na hodniku čekamo da se profesor Fišek pojavi (načekaćemo se, on uvijek kasni), koristimo priliku da porazgovaramo sa učenicima. Svi naši sagovornici kažu, uz smijeh,da je dobar, da nikada nisu imali s njim problema. Oni nas upućuju u salu. Tamo se već odvija nastava. Čekali smo na pogrešnom mjestu. Unutra odjekuje muzika i profesorov dubok glas. Čini se kao da non-stop galami. Čekamo da se završi blok-sat i visokim stepenicama penjemo se u salu. Ulazimo. Niskog rasta, krupne građe, sa debelim lancem oko vrata, ljubazno nas sasluša i pristaje na razgovor. Redovan je naš čitalac. Polaskan našim dolaskom, hvali ono što Školegijum radi. U školi ga mnogi krišom čitaju, dodaje.
Odličan učenik, član Saveza komunista Jugoslavije, uzoran student, trener, vaspitač, redar, kontrolor staza, nastavnik i profesor – brojne medalje i priznanja. Gimnastika, džudo, boks – sportom se bavi cijeli život. Pisao je istoriju boksa BiH.
Bio sam prvak Republike. U ovoj dvorani, koja je tada bila daleko najopremljenija, takmičili su se svjetski i evropski prvaci (Mirza Delibašić, Mirjana Šegrt, Đurđica Bjedov, Marijan Beneš, KK Bosna i mnogi drugi). Bilo je i po 2000 gledalaca. U istoj zgradi svirali su i vrhunski muzičari našeg vremena, Indeksi, Bijelo dugme, Josipa Lisac... Danas nam otkazuju nastavu kad političke partije trebaju prostor za svoju promociju. Tu sam proveo mladost i djetinjstvo –škola, treninzi, mečevi, i kao predavač.
Dvorana je stara 45 godina. Sve ovo što vidite je improvizacija. Više ništa ne funkcioniše, sve se raspada, prozori su razbijeni, otpada staklo, vrata su izvaljena, koševi na podu (iako imamo varioce), golovi su ručni rad (nisu po dimenzijama), grijanje nemamo već 10 godina (brzo zagrijavanje ne koristimo jer troši previše struje), sve je dotrajalo, računi nisu plaćeni od prošle godine, nema dovoljno učionica (na bilo koja 4 zida stave tablu i kažu učionica, skraćuju hodnike, kabinete za profesore pretvaraju u učionice – previše improvizacije i te pretjerane skromnosti), nema dovoljno učenika (izmišljaju se neke nove profesije samo da bi pojedinci dobili ili zadržali posao)... U maju mjesecu, kada upekne, ne možemo otvoriti ni sve prozore. Zimi djecu zagrijem, onda obuku dukserice ili trenerke koje skidaju po potrebi. Jedno vrijeme je prokišnjavao krov sale. Sada su to sredili. Postavljali smo kante od polikolora da u njih kapa voda, visili po plafonu kao artisti u cirkusu. Vodu sa parketa smo kupili uz pomoć učenika. Škola ne može da mi obezbijedi ni trenerku i patike. Prije bih štrajkovao kada su u pitanju uslovi rada, a ne plata, iako je i ona vrlo mala. Da mi odrede platu od 10.000 KM, u ovakvim uslovima ne mogu da je uživam. Nekad se zezam da Zenica više nema eksera, svi su u parketu Industrijske škole. Djeca se povrijede, i ja sam se povrijedio u dva navrata, niko ništa, čeka se da neko ozbiljno nastrada. Ovo gdje ste ušli, to nikada nije bio ulaz, to je izlaz za nuždu. Svi drugi korisnici dvorane ulaze na glavna vrata, a mi sa druge strane, kao lopovi i kurave.
Nije zgodno, posebno u zimskim danima kad sve poledi, tad su te stepenice posebno opasne. Ono tamo gdje je sada škola je aneks škole. Vremenom je sve podijeljeno i devastirano, jednim nesvjesnim i neodgovornim odnosom radnika škole. Iz Kantona nam objašnjavaju kako neki ljudi iz kanti jedu, da po kontejnerima traže hljeb. Ne znam kako imaju obraz da nam se tako obraćaju.
Ovo sam ja od kuće donio, malo muzike da razbijem monotoniju. Namještaj sam dovukao iz Njemačke. Ranije nisam imao gdje da sjednem.
Tragom prijava
Pozivam vas da spontano odemo u razred koji je pisao prijave. Objasniće vam da ih je razrednica, koja je u funkciji pomoćnika direktora, nagovorila da to urade. Ljut sam i još uvijek im nisam unio ocjene. Šta se zapravo desilo?! Dobili smo nove lopte. Kada sam otišao u školu po dnevnik oni su ih uzeli iz mog kabineta i napucavali po dvorani. Ne dozvoljavam takvo ponašanje. Prvi dan smo napravili dogovor da niko ništa ne može da radi bez pitanja, posebno ne da uđe u moj kabinet. Napucavanjem lopte može nekoga da povrijedi, to također ne dozvoljavam. Naružio sam ih i onda se sve to okrenulo protiv mene.
Direktor samo gleda da mi nađe kakvu zamjerku, a ovdje nikada ne navraća. Tužila ga je i jedna nastavnica istorije. I taj spor je izgubio. Napadnut sam na radnom mjestu, a oni su to prikazali kao da sam ja njega udario. Ja te tolerisao, a ti se ohrabrio. Kad sam se unio, on me udario. Tako je došlo do tuče. Dobio je takvih batina da mu je zvonilo u glavi, do kraja života će imati veliki odmor. To je seljačina i bitanga. Protiv mene su pisali i peticiju. Potpisivali je neki ljudi koji me i ne znaju. Bilo je to mučno i neprijatno, bez posla, dvoje djece, žena ne radi, počeli mi djecu šikanirati jer su ti direktori uvezani. I u školi sam sve vrijeme predmet mobinga pojedinaca koji se upucavaju direktoru. U zbornicu uđem kao u štalu, ali za razliku od njih, ne ispljujem sebe u ogledalu. Jedva čekaju da se nekome nešto desi pa da pitaju gdje je nastavnik bio, kao da ja mogu sve njih čuvati za ruku. Samo gledaju kako da se obračunaju sa nastavnikom, to je postalo najvažnije. Nije ni lako ni prijatno raditi u takvom ambijentu, prolaziti pored kolega a da ih ne pozdraviš.
Propuštena prilika da se nasilnik makne iz obrazovanja
Tužba direktora, po mišljenju profesora Fišeka, oštetila je budžet za oko 50.000 KM – sve plate, doprinosi, sudski troškovi... Nijedan od njih dvojice nije prekršajno kažnjen. Ovo nije jedini spor koji je ovaj profesor dobio. Tužio je i OŠ Edhem Mulabdić kada je njegova kćerka u toku nastave doživjela, kako kaže, generacijsko nasilje od strane drugara iz razreda, i to naplatio 18.000 KM. Razmišljao je da tuži KŠC Sveti Pavao u Zenici jer je biranje učenika generacije po njegovom mišljenju bilo izrežirano od strane pojedinaca, ali je od toga odustao. Možda bi, kada bi svi roditelji tužili škole u kojima njihova djeca svakodnevno doživljavaju različite nepravde, minusi na računima natjerali nadležna ministarstva da počnu ozbiljno da se bave problemima u obrazovanju.
Prosvjetno proljeće
Enes Fišek je odrastao u Blatuši, sredini koja ne daje dobra obećanja. Ono što mu je sve vrijeme nedostajalo bila je pažnja i zalaganje nastavnika. Sve to pokušava da popravi. Smatra da u školama nema mnogo pravih prosvjetnih radnika, da predavači nemaju osjećaj za djecu i nastavu. Ne priznaje inžinjere i tehničare koji su pedagošku grupu predmeta, kako kaže, polagali uz ručak. Ono što nedostaje je, po njegovom mišljenju, jedno prosvjetno proljeće. Šta im sve zamjera?
Da se sve to pomete – tu se infiltriralo sve ono što ne može u nastavu, potpuno nesposobni i nezainteresovani pojedinci. Pomoćnik direktora je onaj ko bježi iz nastave, ko je tehnološki višak ili onaj ko se libi da kao inžinjer predaje praksu. Direktor isto. Ne možete da zamislite koje su to igre. Izmišljaju neke mašinske predmete, mašinsku grupu predmeta, rovokopači, neke površinske kopove, folove-golove, samo da ostanu na svojim pozicijama. Mijenjaju nazive škola. Prodaju maglu. Kad dođu na poziciju direktora, ne rade svoj posao nego gledaju dalje, kako će dobaciti do pedagoškog zavoda, ministarstva, kako će biti tamo neki inspektori ili nadzornici, savjetnici. Ocjenu „naročito se ističe“ dobije samo onaj nastavnik za koga se lobira da bude direktor.
U ovoj školi se godišnje isključi više od 20 učenika, plus što napuste, što obore... Ja se sa tim ne slažem. Ako ne odlučuješ u korist učenika, nisi prosvjetni radnik. Zamjere mi što nisam na njihovoj strani, što im okrećem leđa, što ne podržavam njihova pravila. Pa trebaju stajati iza onoga što rade, lažna nezakonita solidarnost nije pedagoška. Kakvo pravo ima dijete ako je sve u rukama nastavničkog vijeća. Više uvažavam ovu djecu nego svoje kolege i to otvoreno kažem. Uvijek komentarišem, glasno razmišljam, prozivam, otvoreno im kažem da uzimaju haram pare. Što si finiji to si jeftiniji, što si zajebaniji to si respektabilniji. O isključenju učenika treba da odlučuju ministarstvo i pedagoški zavod, svakako ništa ne rade. Oni plaćaju i finansiraju tu djecu. Mi smo škola uz ministarstvo, ali nikada nijedan ministar nije ovdje ušao. Uvijek zahtijevam da uđe u zapisnik da sam glasao protiv isključenja učenika. Lako ga je baciti na ulicu. Nikoga nije briga šta će sa njim da bude. Prošle godine je jedan učenik na zidu ili tabli nacrtao kukasti krst i napisao „Nož žica Srebrenica, smrt seljacima“. Ispitivali su ga bez prisustva roditelja i ustanovili da je grafit on napisao. Izglasali su isključenje. Po zakonu mogu sniziti vladanje, ali da ga izbace ne mogu. Poništen mu je treći završni razred koji je bio gotovo završio. Drugi učenik koji je već bio završio razred, je predzadnji dan škole, kad je imao praksu koju nije imao (zaključene ocjene i nisu držali nastavu), isključen iz škole. Gdje to ima?
Učenike koji imaju jedinice isljeđuju kao u MUP-u. Kažu neće da odgovara, ne zna. To ne može da se ocijeni. Potrudi se da nađeš neki način da on pokaže svoje znanje, ostavi praznu rubriku, ispitaj ga pismeno, putem kontrolnog, nađi formu, to je u interesu djeteta, ti si ispitivač. U dnevnicima more jedinica. To nije afirmativno. Sahrane dijete, odrede ga, zaustave u svemu, obeshrabre, oduzmu mu samopouzdanje – možeš u rudnik, Željezaru, visokogradnju, niskogradnju, bauštelu, to ti je nivo. Pitam direktora da li zna šta je jedinica, kaže znam, ali neću ti reći, kao da je u obdaništu. Ocjena jedan je sve ono što nije dva. Tako piše u zakonu. Trebaš da se polomiš da učeniku upišeš jedinicu. Ocjena dva znači da razlikuješ broj od slova, ćirilicu od latinice, engleski od njemačkog, da prepoznaješ neke stvari, da prepišeš sa table ili knjige u svesku i obratno, i to sve uz pomoć nastavnika. Pojedini profesori sa takvom strašću daju jedinice da je to strast veća nego seks. Ti svaku lošu ocjenu na pismenom moraš da obrazložiš, ali ne, ocjenjivanje je prostor gdje oni mešetare, gdje svoj nerad, nesposobnost i nezadovoljstvo prikazuju jedinicama. Da bih iskazao svoj protest, kod mene su sve petice i četvorke. Dvica i trica, to je sadaka. Prva petica ti je ako doneseš opremu, moja ruka saradnje. Ako se angažuješ, dobiješ još jednu peticu. Mogu da oforme komisiju, neka dokažu da svi učenici ne znaju tjelesno za ocjenu pet. Ovdje je na popravni oboren učenik koji je imao ocjene jedan i dva. Prozvao sam tog profesora da mu se provjeri diploma. Danas mnogi rade sa lažnim diplomama, zašto bi on bio izuzetak. Kaže prepisivao na testu. Zašto si mu onda dao dva, što to nisi napisao. To dijete je na kraju ponavljalo razred. Kako da budem na njihovoj strani?! Kod profesora Zećira je 100 učenika išlo na popravni iz matematike. 30 učenika ponavlja razred. To su dva kompletna odjeljenja. Došao otac djeteta kojeg je oborio i uhvatio ga za vrat. Direktor zove policiju. Bruka i sramota za cijelu školu.
Tjelesno ne bi trebalo da bude đipanje, preskakanje kozlića, lomatanje i pentranje. To sve jeste spretnost, ali se ne može ocjenjivati. Oprema nije uniformisanost u bijelo, ali ne može se završiti devetogodišnja škola sa stavom evo oprema na meni. U drugim salama pola učenika radi a pola sjedi po švedskim klupama. Ovdje toga nema, nema ni klupa, sve su iznesene. Na tribinama se trči. Praksa je da sekcija mora non-stop da ide, mora biti prva na opštini ili kantonu. U sekciji su oni koji treniraju aktivno u klubu. Svi drugi su zanemareni. Kod mene je nastava na prvom mjestu pa tek onda sekcija. Imamo stopostotnu realizaciju. Na drugim predmetima nemaju ni sveske ni olovke. Da li je ovdje iko bio bez torbe? Tamo pola učenika nema torbu. Kod mene tako ne može da dođe. Ne samo oprema, nego i torba. Da se upriliči, da izgleda kao učenik, da ostavlja dojam učenika, a ne barabe i bitange.
Romska djeca nemaju tradiciju za školovanje. Niko im nije išao u školu. Treba im se obratiti sa posebnom pažnjom. Oni nisu u istoj ravni, mimo sve svoje tradicije i vjere idu u školu. Zabranjeno im je da idu u školu, da rade, da govore drugi jezik, da imaju drugo ime, da naprave kuću, da stanuju na jednom mjestu... Imao sam tu djecu i u klubu, talentovani su, žive u tim filmovima borilačkih vještina. Kad napravim od njih sportiste, napravim i uspješne učenike – i ne primijete da su učenici, da idu u školu, da su završili školu. Ne dozvoljavam ni to da ovdje jedan drugog ismijavaju. Na drugim časovima nijedan učenik ne može odgovarati da ga ne ismijavaju. Šta god da kaže, oni prasnu u smijeh. Upozoravam ih na to, suzbijam to. Pripremam ih za predmetnu nastavu, da imaju koncentraciju i pažnju. Radio sam i sa djecom iz doma. To su uglavnom djeca iz Specijalne škole. Onda je došao neki novi trend pa su dobili mesdžid umjesto prostorije za rekreaciju, sedždu umjesto vježbanja i neka nova imena.
Matematika, fizika, informatika i sl., sve to mora biti po programu, nebitno u kojoj si školi. Ali, djeca svake godine moraju da kupuju udžbenike nekih posebnih autora, a sve isto piše – samo mijenjaju korice, ubace svoje ime i ispreturaju sadržaje. Puna mi je kapa toga. Zašto nastavnik ne može da se potrudi da djeci kaže na kojoj je strani oblast koju izučavaju. Ja sam učio matematiku iz tri različite knjige – koje sam igrom slučaja već imao. Knjige od prošle godine nisu za smeće, ne mogu to da gledam, to je kriminal.
Oslovljavam ih sa "gospodo" dok ne pogriješe
Učenici djeluju kao da im se dopada njegova neobična kreativnost. Zezaju se, zadovoljni i nasmijani, kao da bi im bilo dosadno da ih po nekoliko puta tokom igre ne izbaci na tribine zbog kršenja pravila igre, da ne dobiju neku kritiku, da ne galami. Profesor smatra da djeca iz seoskih područnih osnovnih škola, a ovdje je 90% takvih učenika, trebaju posebno obučene predavače i malo više empatije. Da se oni faktički prvi put susreću sa predmetom tjelesno i sa svim onim što se očekuje od učenika – disciplinom, obavezama, dužnostima.
Protokol je na ulazu u dvoranu kao u, kako kaže profesor, Bekingemskoj palati. Trudi se da djeca zanemare neuslovnost u kojoj rade, da nastava bude što interesantnija. Sve je na jednom nivou policijske akademije. Dječaci poredani na visoke stepenice,u koloni jedan iza drugog, jedva čekaju da im redar pregleda opremu i da odjure u svlačionice.
Vidite, ovdje je sve složeno pod konac. Ranije je sve bilo nabacano na kamari. Od ove sirotinje napravili smo da to bude prestižno. Ovako nije ni u policijskoj ni u vojnoj akademiji. Ni studenti na mom fakultetu nisu bili ovako disciplinovani i uredni. Nemaju kad da odvaljuju, uništavaju, šaraju, bave se destrukcijom. Gospodo, pozor, potiljak, žvakaću izbaci, nemoj da to više vidim, kolona po jedan, rastojanje, izvolite. Ovdje se ovako ulazi. Oslovljavam ih sa gospodo dok ne pogriješe. Onda im ukažem na to da više nisu gospoda.
Nema nabijanja lopte i driblanja.Trudim se da kroz sport učenici steknu zdrav odnos prema obavezama i radu. Hoću timski rad, akciju, a ne onu sebičnost seoskih momaka. Treba mu ekipa samo da mu dodaju loptu, a on će kasnije da solira. Jedan-dva kontakta, jedan-dva dodira, ne može triput. Ovako Barselona igra, ja ovo tražim. A oni uzmu driblati, ne daju nikome loptu. Drugar se zaleti, izbije i njega i loptu, polomi se. Valja meni onda po bolnici. Sport je svjestan rizik. Vidite vi tu strast.
Šišiću, ti si sljedeći za tribine, još jednom i oblačenje! Jesam li te već dvaput isključio?! Ne pričaj, nije ti niko dao priliku! On malo dominira fizički, hiperaktivan je. Možete zamisliti šta radi drugim profesorima. Spasili smo ga od isključenja. Redar dođi ovamo! Zbog čega je Šišić trebao biti isključen? Rekao je profesoru da je papak. Jesmo ga sačuvali? Jesmo. Izostaje, loše vladanje... Nije samo to rekao, bilo je tu svašta, ali ih je sramota da kažu. On niti se koga plaši, niti koga respektuje. Da nemamo ograničenja, na tjelesnom bi bilo svašta...
Ovdje vam je kao u krimi-filmovima. Kad se pobiju, dođe ekipa sa sela da izjednače. Da vidite tih situacija. Izlete iz kombija, namaraju jednog i odoše. Onda ubace nekog učenika u auto da mu otmu mobitel. Svi se prave da to ne postoji. Na stepenicama koje vode u dvoranu, pije se, puši, neko mora da moli da pošalju varioce da se zatvori školski prostor. Dobio sam pet učenika koji su sjekirom ganjali profesora. Pomogao sam im da privedu školovanje kraju. Da vidite kako su male mace. Što meni nisu donijeli sjekiru. Da me nema, oni bi pištolje nosali. Obzirom da sam tu, nema toliko ni dilera, i oni se uklanjaju. Prvi neću ni napasti ni udariti, ali se ne libim suprotstaviti bilo kome ako to moram. Oni to znaju.
Čas je završen, zdravo. Kolona po jedan. Inače po trojica izlaze na vrata, izvale i vrata i štok. Sve ovo ima smisla, vjerujte. Vrsta, pozor, oblači jakne, kolona po jedan, rastojanje, ruka na ogradu, doviđenja, zdravo. Zakopčat' se! Kakav je efekat svega ako se razbolite. Polako niz stepenice! Na drugu stranu! Krenu lijevim putem do škole, tu ima dilera pa ih usmjerim na desnu.
Škola nije zajebancija
Nisam profesor starog kova. Idem u korak sa vremenom. Pedagoške mjere ne mogu biti drugačije. U haosu ništa ne može da se uradi. Smeta mi sve ono što nije red i disciplina, to se zna i poštuje. Šta bi oni sve radili vi niste ni svjesni. Ne boje se da će ih isključiti iz škole, ili bilo šta. Jedino još mene respektuju. Kad prolazim, svaki učenik ustane i izvadi ruke iz džepova. Sve to nagradim. Ovo što ste danas vidjeli su generacijski provjerene metode. Prvog dana im objasnim koje su njihove obaveze, da na osnovu njih formiraju svijest o svojim pravima. Čim se opuste, počinju da rade stvari na koje su navikli, ne mogu bez toga. Korov navike se teško eliminiše. Nekada se sukobimo i verbalno, i svašta nešto, ali ne ide drugačije. Ne znam više na što reaguju. To su djeca sa ADHD-om, koja nisu navikla da sjede, a u školu su došli da se malo zabave, da zabavljaju raju na račun profesora, na račun škole.
Radim iz ljubavi, spontano – iskreno se nasekiram, iskreno se naljutim. Ne povlačim se ispred učenika, dok se drugi uklanjaju. Onu jednu profesoricu pljuju, svašta joj odbruse, a ona ništa, svejedno joj. Neka imam posao, neka radim, sve drugo nije bitno. Ja to sebi ne mogu da dozvolim. To je provokacija. Ako sve to dozvolim, onda tu ne trebam ni da budem, suvišan sam. Nije škola zajebancija.
Pjevaju li vaši roditelji?
Pozvani smo da prisustvujemo posljednjem času tjelesnog završnih razreda. Za učenike Mješovite industrijske škole u Zenici, to je i ekskurzija i matura.
Na zadnjem času imamo feštu. Ta djeca nemaju ni ekskurziju ni matursko veče, nemaju ništa. Niko neće sa njima da rizikuje. Odriješim kesu, potrošim preko 100 KM, kupim im kola, grickalica, dovedem muzičare... Ako žele nešto više, moraju da se skupe i učestvuju. Donesemo stolove dolje iz restorana, sve organizujemo. Prvi put svi zajedno sjednu, zapjevaju, druže se... Ne znaju niti jednu pjesmu. Muzičar ih pita pjevaju li vaši roditelji. To su sve teferič momci, sa muzikom se susreću samo na teferičima. Jednom je i jedna razrednica kupila tortu i bila ovdje sa nama. Druge kolege nisu upriličili ni djecu ni mene da dođu, nešto popiju, pojedu, zapjevaju, i to sve džaba. Ispoštujem ih i bude nezgodno kad se rastajemo, nikome ne bude jednostavno. To stvarno bude da nikada ne zaborave. Najponosniji sam kad na tom mom zadnjem času diplomiraju, ali i kad izborim da oni koji nikada nisu doživjeli da prođu odličnim barem diplomiraju odličnim. Da to malo osjete, ne bi li se dalje školovali.
Da li je sve baš tako?
Kod Fišeka idem samo službeno, komentariše direktor naše utiske, nakon što se iz Bunkera ponovo vraćamo u školu. Na taj završni čas koji organizuje nisam išao. Kaže djeci da kupe pića, malo sjednu, provesele se. Nikada nisam rekao da to ne treba ili ne može da radi. Imamo program za maturu i ekskurziju, ali ih najčešće ne uspijemo realizovati, djeca nemaju novca. Zadnji dan škole se svi maturanti okupe ispred Opštine i prošetaju. Djeca imaju i svoje tradicionalno vozanje po gradu u autima. Prije tri ili četiri godine imali smo organizovano matursko veče u Tapasu. Posljednjih 15 godina nismo otišli na ekskurziju.
Koordinatorica za praktičnu nastavu smatra da rad profesora može da ocjenjuje pomoćnik direktora, direktor ili pedagog. Profesori mogu da pričaju samo o svojim metodama rada, da ih argumentovano brane. Optuživanje kolega nije argument.
Profesor stručnih predmeta u ovoj školi radi od 1975. godine. Misli da se veoma malo ulaže u odgoj. Prisjeća se sistematskog na kojem je jedan doktor objasnio da prvo treba prevaspitati roditelje pa onda djecu. Smatram da je kućni odgoj osnovni problem. Profesor ne može da ispravlja krivu Drinu. Ovdje je nedisciplina veliki problem. Učenicima niko ništa ne može, rade šta žele. Provociraju i zezaju se po razredu dok vi predajte. Ja sve to nekako i izdržim, kolegicama je najteže. Pogledajte dnevnik prvog pet razreda. Rubrike za napomene su pune pritužbi, gotovo nijedna nije prazna.
Citira i jednog svog starijeg kolegu. Dobar profesor je zadovoljan profesor. Kad sam zadovoljan u životu, onda ću biti i dobar profesor. Međutim, kad vidim razlike u primanjima (u odnosu na one koji rade sa kursom i diplomom vanredno završene srednje škole) onda to baš i nije moguće. U pedagoškim zavodima sjede ljudi koji imaju položenu pedagošku grupu predmeta umjesto pedagoškog fakulteta. Oni nas savjetuju i postavljaju pravila.
Profesor sociologije (sada bibliotekar škole) smatra da je rad sa ovom djecom izuzetno težak. Krivica je prije svega na roditeljima. U školu dolaze već formirani. Izostanci su česti jer ne postoji mogućnost stalne kontrole. Dok roditelj sazna, već je kasno. Vidim kako se ponašaju kada dođu u biblioteku. Ako je to jedan učenik, onda je sve sasvim korektno, ali ako ih ima više koristi se svaki trenutak da se ispolji ta negativna strana, da se to valjda poslije prepričava. Imajući u vidu okolnosti pod kojima se radi, i sve ostalo, jedinice i isključenja ostaju jedini izbor. Ako nastojimo da se pojedini učenici ne isključe onda se poveća broj istih, ohrabre se. Ni u drugim školama nije mnogo drugačija situacija.
Odustajemo od pokušaja da dobijemo neki direktan komentar zbornice na rad profesora Fišeka. Jasno nam je da njegove metode ne bi prošle visoke kriterije pedagoških komisija. Ali skupa s njim pao bi i cijeli letargični sistem, nesposoban da interese djece prepozna kao svoje.
Foto: I. H.
Sve fotografije možete pogledati u galeriji.
Čitajte i druge tekstove autorice Ines Haskić na Školegijumu:
Na srcu škola, u duši stranka (1)
Na srcu škola, u duši stranka (2)
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
