Prozivanje učenika i listanje dnevnika jedno je od najstresnijih iskustava u mome školovanju. Sjećam se, nastavnik bi ušao, pogledom preletio po razredu, sjeo, otvorio dnevnik i počeo da lista. Ili bi to, jednostavno, učinio na pola časa, ili pred kraj. Radio bi to čim bi količina buke za njega u razredu postala neprihvatljiva. Tada bi cijeli razred umuknuo i stao da moli u sebi samo da njega/nju ne prozove. Nastavnik je već tada znao da je postigao svoj cilj, ali bi nastavio da lista i prstom prelazi preko naših imena. O količini iznerviranosti ovisilo je njegovo zastajkivanje na nečijem listu, te vraćanje na prethodni kad bi ovi pomislili da ih je prešao. Nekada bi samo zatvorio dnevnik i rekao, danas radimo novu lekciju, ili bi nastavio tamo gdje je čas prekinuo. Često bi se i zaigrao. Svi prvi na listu (ili treći, ili bilo koji nasumični odabir) neka ustanu. Kao lista za odstrel. Rijetko bi prozivao stvarne krivce za nemir u razredu. Svi ste vi meni isti. Istu tehniku primjenjivao je i na časovima ocjenjivanja. Činilo mi se da biranje žrtve za odgovaranje traje vječnost. Kada bi svečano prozvao nekoga, ostali bi predahnuli. Nakratko, naravno, do narednog listanja. A kada bih ja bio taj koji je prozvan uslijedili bi novi strahovi: izlazak pred tablu kao pred inkviziciju, čekanje da dobiješ pitanje, pa onda onaj muk u razredu i svi pogledi uprti u tebe. U takvoj atmosferi bi se i Njutn zbunio, a i Tesli bi znanje isparilo.
Pa onda časovi kontrolnih radova: čekanje da dobiješ test, panični pregled po zadacima da vidiš koliko (ne) znaš i onda polako podizanje glave da kontaktom očiju pokušaš s ostalima konstatirati težinu testu. Pa onda brojna kolutanja očima po razredu i profesor koji već tada po posljednji put upozorava. I kreneš da radiš, barem ono što si spremao, a profesor onda ustane da se šetka po razredu unaprijed sve osuđujući da su prepisivači s novim tehnikama kojima će on jednom za svagda da stane u kraj. Pokušavaš da radiš test, ali osjetiš za vratom njegove korake kako režu tišinu. Pitaš se da li si u vojsci ili školi. Onda te uhvati još veća nervoza, znojiš se, malo-malo gledaš na sat, pa kreneš da koriš samog sebe, jer nisi 100% koncentrisan na test. Onda odjednom, kad prije, zvoni i predaješ test ili se vraćaš na mjesto i tako u krug.
Sada, kada se prisjetim svega nije mi svejedno da sam upravo ovog nastavnika kojeg sam se najviše plašio najviše i cijenio. Sada, kada i sam trebam ući u učionicu, pitam se da li želim da me se učenici plaše ili da me poštuju? Može li se poštovanje postići i nekom drugom metodom osim strahom i zastrašivanjem?
Kakva je situacija danas?
Da li su metode zastrašivanja još uvijek na svakodnevnom repertoaru discipliniranja učenika? Anketa[1] koju sam sproveo pokazala je da nastavnici/e neposluh rješavaju urlanjem na neposlušnog učenika / neposlušnu učenicu pred cijelim razredom (37%), te izbacivanjem s časa (36%). Tek 15% nastavnika/ca neposluh pokušava riješiti razgovorom. Zanimalo me i zašto su učenici nemirni. U 80% slučajeva učenici/e počinju da se vrpolje, migolje, šapuću kada im sadržaj časa nije zanimljiv. Također, 65% ispitanih smatra da je sadržaj koji uče u školi uglavnom (od 75 do 89% gradiva) dosadan, nezanimljiv i najčešće nema nikakve veze sa onim što žive.
Nakon što sam dobio potvrdu da se situacija nije ni danas značajno promijenila, odgovor na pitanje zašto je najjednostavnije disciplinirati učenike strahom potražio sam u pedagoškoj literaturi.[2] Tu se razlikuju dvije vrste autoriteta: autoritet zasnovan na strahu – kažnjavajući autoritet i autoritet zasnovan na poštivanju. U tabeli[3] sam supostavio obilježja ova dva autoriteta kao i vrijednosti koje razvijaju kod učenika/učenica, iz čega se vrlo jasno može vidjeti zašto je jednostavnije disciplinirati učenike strahom nego li iznalaziti drugačija rješenja.
Strah |
Poštovanje |
- vrednuje i kod djece razvija poslušnost koja se zasniva na strahu od kazne i posljedica |
- vrednuje i kod djece razvija samostalnost, odgovornost i kritički odnos prema realnosti |
- zasniva se na slici o djetetu kao pasivnom, nezrelom i neodgovornom biću, koje sistemom nagrada a naročito kazni, učimo da postane zrelo, odgovorno i aktivno |
zasniva se na slici o djetetu kao radoznalom i zainteresiranom za određene oblasti; djecu učimo da njeguju slobodu izbora i samodisciplinu |
- u direktnoj suprotnosti sa ciljevima razvoja: učenici razvijaju spoljašnju motivaciju, tj. razlozi zbog kojih nešto rade/ne rade nalaze se spolja, u prostoru sistema nagrada i kazni |
- razvija unutrašnju motivaciju kod djece; cilj podržavajućeg autoriteta je ne da dijete radi šta hoće (kako kritičari ove vrste autoriteta obično govore), već da hoće ono što radi |
- kontrolira djecu i dječije ponašanje, te dugoročno posmatrano umanjuje šansu za razvoj kritičnosti, samostalnosti i odgovornosti |
- umjesto kontrole djeteta, kontroliše sredinu/uslove i djeluje preventivno, tj. organizuje sredinu za rad i učenje tako da spriječi ili smanji vjerovatnoću za pojavu nekih neželjenih oblika ponašanja |
- slabi vremenom – kako učenici odrastaju sve manje zavise od kazni nastavnika, tj. nastavnik ima sve manje raspoloživih nagrada kojima može motivirati učenike, i sve manje kazni kojima može da ih zastraši |
- ima dugotrajniji efekat – utiče cjeloživotno na razvoj zrele i odgovorne osobe za svoj i tuđi život |
Postoji li onda rješenje?
84% učenika i učenica sprovedene ankete smatra da nastavnik može imati autoritet a da ga se učenici ne plaše. Tako sam se sjetio jedne od svojih rijetkih profesorica koje se nisam plašio i na čijim časovima je, kada se malo bolje prisjetim, bilo izuzetno ugodno i lijepo. Pitao sam svoju profesoricu bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti Mirelu Agić Udovičić iz Tuzle kako ona do danas održava autoritet koji nije zasnovan na strahu. Ono što smatram izuzetno važnim je osmijeh, razumijevanje, kao i prepoznavanje kodova generacijskog mainstreama kod mladih ljudi. Treba im pokazati da su važni, da ako ne znaju matematiku ili ne čitaju uvijek lektiru, možda ipak znaju crtati, svirati ili pjevati, a onda im otvoriti prostor za kreaciju, i na neki način učiniti da se svako barem jedan dan osjeti vrijednim i uspješnim. Profesor je na neki način čovjek na sceni, ne smije upadati u kolotečinu i mehaničnost predavanja, potrebno je mijenjati u svom načinu rada sitnice, način izvođenja nastave, pa i sam način sjedenja učenika, otvarati im prostor u kojem neće gledati jedno drugom u potiljak za vrijeme časa, itd. Ta oneobičenost otvori vrata nekog sasvim drugačijeg autoriteta, a da to nije povišen ton ili sablasna tišina u učionici. Boje, zvukovi, uređena učionica zajedno sa đacima, sve su to možda nekima nevažne svari, ali jedan plakat, odgledan film u toku školske godine donesu drugačiju atmosferu u školi. Možda ništa od ovoga nije po mjeri neke vrste obrazovnog procesa, ali ja zaista kroz kreativnost postižem mnogo više autoritativnosti nego nekom vrstom strogoće. Tehnika i tehnologija, to su vještine kojima barataju, onda im trebamo i dozvoliti da se koriste u nastavi i tim sredstvima, naravno kroz istraživanje i učenje samostalnom pristupu potrage za informacijama.
Autoritet i ja
Završavam studij književnosti i jezika. Možda ću dobiti priliku da radim posao nastavnika i šta onda s autoritetom. Kako ga graditi? Da li da od sutra moje osnovno nastavno sredstvo bude bič kao u filmu Whiplash[4] o kojem je pisao Dejan Ilić u prethodnom broju Školegijuma? Ili da gradim autoritet tako da me se učenici boje kao ja svog nastavnika ili da pokušam kao profesorica Mirela koja ni sama, kako kaže u razgovoru, nije sigurna da li su njene metode po nekim pedagoškim standardima koliko po nekoj vrsti intuitivnog refleksa i samokontroli. I koliko će mi uopće značiti to što sam se bavio autoritetom nastavnika u teoriji? Šta sa svom tom pedagoškom literaturom? Mogu li se teorija i praksa negdje sretno pomiriti? Mislim da mogu. U međusobnom poštovanju. Anketirani učenici i učenice u svojim odgovorima istaknuli su da nastavnici autoritet zasnovan na poštovanju postižu uzajamnim poštivanjem učenika, razumijevanjem njihovih potreba, motiviranjem i ohrabrivanjem njihovih kompetencija i potencijala, kreativnošću u radu, objektivnim i odgovornim ocjenjivanjem. Za sada mi ostaje jedino da pokušam, ako dobijem priliku, u praksi selektivno, zavisno od situacije do situacije, primijeniti neka od najlogičnijih savjeta pedagoške literature[5] u izgradnji autoriteta zasnovanog na poštovanju:
- dijete nije samo pasivni primalac uticaja, znanja i iskustva odraslih, već i neko ko svojim potrebama, interesima i razvojnim kompetencijama učestvuje u sredini i mijenja je
- odnos nastavnik-učenik je partnerski odnos u kojem i jedna i druga strana mogu da doprinose znanjem i iskustvom
- formulirati od početka zajednička pravila za rad u učionici kojih će se svi pridržavati
- komunicirati tako da obje strane slušaju i uvažavaju jedna drugu
- imati svijest o najboljem interesu djeteta.
A to znači znati zbog čega želim da djeca nešto rade odnosno nauče.
[1] Anketa je sprovedena među 120 učenika i učenica osnovnih i srednjih škola u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Na osnovu pitanja s višestrukim izborom (od kojeg su učenici i učenice birali samo jedan odgovor) htjelo se provjeriti kakvo je danas stanje kada je u pitanju strah u školi (čega se učenici/e najviše plaše, šta u školi najčešće osjećaju), autoritet (kako nastavnici/e postižu autoritet, kakav autoritet učenici/e cijene, kako nastavnici/e discipliniraju učenike/ice), te stavovi učenika i učenica općenito o pedagogiji straha u školi. Na posljednja dva pitanja učenici/e su sami dopisivali odgovore na pitanja kako bi oni postizali autoritet u razredu i kako, ako se može, osim strahom, još postići autoritet u razredu.
[2] Pedagoška literatura koju sam koristio u ovome radu: C. Kyriacou, Temeljna nastavna umijeća, Zagreb, Educa, 2001; N. Stevanović, Pedagogija i kazna, Peščanik, 2014; J. Vranješević, Participacija učenika i autoritet nastavnika, Inovacije u nastavi, XVIII, 2005; A. Vulić-Prtorić, Strahovi u djetinjstvu i adolescenciji, Suvremena psihologija 5, Vol.5 No.2, 2002.
[3] Vrijednosti dva različita autoriteta u tabeli suprotstavio sam ponajviše zahvaljujući radu J. Vranješević, Participacija učenika i autoritet nastavnika, Inovacije u nastavi, XVIII, 2005.
[4] Dejan Ilić, Pedagogija biča, Školegijum, broj 11, mart 2015, str. 61-64.
[5] Savjeti se zasnivaju prvenstveno na: J. Vranješević, Participacija učenika i autoritet nastavnika, Inovacije u nastavi, XVIII, 2005.
