Suada Dilberović je 6. aprila 1992. godine poginula na mostu Vrbanja u antiratnim demonstracijama. Po njoj će taj most ponijeti ime nakon rata. Na istom mjestu istog dana poginula je i Olga Sučić, ali će tek godinama nakon imenovanja u naziv mosta biti dodano i Olgino ime. Zašto se kasnilo, nema zvaničnog obrazloženja. S obzirom na memorijalizaciju poslijeratnog Sarajeva koja je gotovo isključivo vezana za jednu naciju (bošnjačku) i za jedan ideološki pogled (SDA), opravdana je sumnja da je razlog kašnjenja s Olginim imenom upravo bio ideološke i nacionalne prirode. Dvadeset godina nakon rata ta dva imena žele opet odvojiti, i to studenti. Iz Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu izašli su s inicijativom da se Studentski centar imenuje po Suadi Dilberović. Bili su oprezniji od onih koji su most svojevremeno imenovali, pa su naveli razlog da izostave Olgu – ona, za razliku od Suade, nije bila studentica. Iako su studenti htjeli da se Studentski centar zove po Suadi Dilberović i Olgi Sučić, ipak su se odlučili da ovaj centar nosi ime samo po rahmetli Suadi, jer je ona bila studentica Medicinskog fakulteta sarajevskog univerziteta. Na ovaj način bi se trajno sačuvala sjećanja na prvu žrtvu agresije i njeno ime ne bi nikada bilo zaboravljeno – stoji u saopštenju sa sastanka na stranici Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Nekoliko je stvari u ovom citatu problematično.
Agresija na BiH nije pouzdan termin, karakter rata u BiH ne može se još uvijek jednoznačno odrediti. Ako ga tako slobodno koriste na stranici Ministarstva obrazovanja, onda se postavlja pitanje na kakvim to istinama počiva obrazovanje u Kantonu Sarajevo – naučnim ili ideološkim? Nepouzdan je i podatak o prvoj žrtvi rata u BiH. Suada Dilberović može biti prva žrtva opsade Sarajeva, ali ratna stradanja na području BiH počela su dosta ranije. Prvog oktobra 1991. godine, recimo, desio se artiljerijski napad na hercegovačko selo Ravno kada je poginuo vozač kola hitne pomoći Nikola Brajić. Priča da će imenovanjem studentskog centra trajno biti sačuvano sjećanje na Suadu i da njeno ime tako nikad neće biti zaboravljeno je neubjedljiva. Naime, po Suadi se već zove most, a smjene društvenih poredaka pokazuju da ime nijedne ulice, građevine i institucije nije trajno. Izdvajati Olgu po kriteriju da li je bila studentica ili ne, a koja je za Suadu vezana mjestom, vremenom i uzrokom pogibije, vrhunac je licemjerstva. To je isto kao kad bi neko rekao da se most više ne može zvati po njima jer se nisu bavile mostogradnjom. Apsolutno nebitan kriterij za memorijalizaciju. U vezi sa spominjanjem studenata: koji su studenti odlučivali o imenu, jesu li rađene neke ankete, da li su u njima učestvovali samo članovi SPUS-a ili svi studenti, ili samo domci... I na kraju, zašto je nakon više desetljeća postojanja Studentskog centra odlučeno da mu se mijenja ime? Šta je falilo postojećem i da li je to uistinu jedan od krucijalnih problema studenata Sarajevskog univerziteta? Pričom o promjeni imena skrenuta je pažnja javnosti s problema koje imaju stanovnici studentskih domova. Neuslovan smještaj, nedostatak prostora i sredstava za učenje i rekreaciju, sredstva koja pojedini kantoni ne plaćaju za boravak studenata u domovima, kvalitet ishrane, grijanje, samo su neki od njih. U žižu javnosti nedavno je dospio i direktor Studentskog centra, Emir Kadrić, zbog navodnog kriminala i nepotizma. Sve je to sada bačeno ustranu, a u prvi plan je isplivalo ime. Umjesto studentskih, politički problemi.
Naime, pitanje preimenovanja Studentskog centra Sarajevo ne može se tumačiti bez imenovanja Studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću. Ako je on ideološki repezentant ljudi koji su pucali u Suadu, onda je Suada odgovor na to imenovanje. Imena domova našla su se u ulozi nastavka rata drugim sredstvima. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se zanemariti činjenica da je izborna godina te da su na taj način studenti, kao i imena Suade i Olge, politički instrumentalizirani.
Zbog izostavljanja imena Olge Sučić uslijedile su brojne kritike javnosti pa je stvar pokušao izvući premijer Sarajevskog kantona Elmedin Konaković. Oglasio se putem svog Facebook profila rekavši da će se Studentski centar zvati i po jednoj i po drugoj te da su studenti razmišljali studentski, a ne politički zbog toga što su bili skloniji nazivu samo po poginuloj studentici. Studenti su razmišljali politički jer je problem kojim su se bavili takav – rat simbolima. Ali nisu razmišljali politički mudro. U razdvajanje Olginog od Suadinog imena u korist ove druge neizostavno se uključuje i etnički moment, čime studenti rade na račun ideologije nacionalizma i simboliku Suadinog imena jeftino troše na nacionalistička prepucavanja. A ona je uz Olgu simbol građanskog, civilnog otpora. Prema riječima svjedoka, koji joj je pokušao pomoći, na samrti je, čudeći se tolikoj mržnji, izgovorila: „Zar je ovo Sarajevo?“ Isto to bi mogla reći i na prijedlog studenata koji je po bilo kojem kriteriju odvajaju kao više svoju od Olge. Suada nije bila na tom mjestu samo u ime studenata, već u ime cijelog grada, mira i života na koji je bila naučila. Kao i Olga.
Konaković dalje studente brani time što su na sastanku razgovarali o temama o kojima dugo niko nije ni pisnuo, a javnost se zakačila za ovaj naizgled efemerni problem. I onda nabraja: Status studenata, fokus obrazovanja, profesori koji predaju na nekoliko institucija istovremeno dok asistenti vode nastavu, visokim platama nekih dekana i malim platama asistenata i profesora, pojavama bubica na ispitima, devalvaciji znanja, hiperprodukciji diploma, nepovezanosti upisne politike i tržišta rada, kritikuju vlast i naše poteze koji ne vode ka poboljšanju studentskog standarda, uključili su se u donošenje zakonske regulative, traže od nas veći broj inspektora, bolji nadzor, kreatori su ideje da država finansira najbolje studente i da na kraju svake godine gube pravo da država finansira oni koji zabušavaju na fakultetima, a da u sistem finansiranja ulaze oni koji sami plaćaju a bolji su studenti i još mnogo dobrih inicijativa i prijedloga.
O svemu tome se pištalo i pišti. Prosto da čovjek zagluši. No, premijer izgleda ne čuje nikog osim Zahiragića. Ili ne želi da čuje. Tako isključuje iz mogućnosti dijaloga one koji mu nisu stranačke kolege i čini Zahiragića jedinim legitimnim predstavnikom sarajevskih studenata. Tačnije, SPUS, ali jedino ime koje se veže za SPUS u javnim istupima je Zahiragićevo. Prema njemu se odnosi kao politički patron. Kad je već preuzeo na sebe tu ulogu, neka kaže i kakvi elaborati i istraživanja stoje iza studentskih prijedloga? Da li će njihove prijedloge uvažiti i kako misli provesti promjenu koju studenti traže? Do kad? Cijeli je niz pitanja na koja bi branitelj trebao odgovoriti. Ili bi to trebao uraditi SPUS na čelu sa Zahiragićem, ukoliko se ne želi poltronski kriti iza premijerovog statusa. Jedino što nam je premijer u svom FB saopštenju obećao jeste da će Studentski centar ponijeti novo ime i da Olga iz njega neće biti isključena. Nije ostavio mogućnost da do promjene imena uopšte ne dođe. Time dobro utire stazu kojom je SPUS krenuo sa svojim prijedlogom. A to je tražiti probleme tamo gdje ih nema (promjena imena Studentskog centra), na njihovim navodnim rješenjima brati predizborne poene (i Suada i Olga), te kupiti vrijeme za odgodu rješavanja stvarnih problema. I premijer sit i studenti na broju.
