Poštovana kolegice Babić,
Vaše sam ime pročitao na dnu Prijedloga Zakona o osnovnom obrazovanju, planiranom za usvajanje u ponedjeljak 10. aprila na sjednici Skupštine kojom Vi predsjedavate. Ne znam jeste li Zakon pročitali, ali pretpostavljam da niste, inače ga ne biste uvrstili u dnevni red zbog jezika kojim je napisan. Nije u pitanju to da li je bosanski, hrvatski ili srpski, iako ostaje otvoreno pitanje koji je; to jest, da li Vaša Skupština na ovaj način prihvata i slijedi Deklaraciju o zajedničkom jeziku ili jednostavno ne koristi sva tri službena jezika ravnopravno?
Razlog zašto biste trebali odložiti usvajanje ovog zakona zapravo je taj da njegov tekst sadrži veliki broj grešaka. Pošto se ne zna ko ga je tačno pisao, ostaje da njegovom potpisnicom smatramo Vas, na kraju dugog niza potpisnika različitih saglasnosti, u ime Sindikata, Ekonomsko-socijalnog vijeća, Ministarstva finansija, Ureda za zakonodavstvo, Ministarstva pravde i administracije, sve do premijera kao predlagača.
Kao potpisnica ovog zakona Vi se, profesorice Babić, pojavljujete u javnosti kao osoba koja ne zna koristiti crticu u polusloženicama (razredno - časovni sistem, govorno - jezička komunikacija, odgojno disciplinske mjere, ustanovu-školu, itd.), ne snalazite se najbolje sa č i ć (mogučnost, učešču, veči), mučite se sa je i ije (proslijeđuje, obaviještava, redosljed, primjeniti), tu i tamo koristite čudnu množinu (državljanini umjesto državljani), gutate slova (pedgog, razješava, opsevacija, finasijski) ili ih ubacujete (okonačenje, umjesto okončanje, paralelene umjesto paralelne, skolonosti, dokumenat, odjeljenjsko), a negdje udarite u pogrešnu puljku: nadleđnost. Naročito je zabavna odredba da kandidati trebaju polažiti stručni ispit. (Frojdistički: iz osnove laž, lagati; malo polažemo, a malo polagujemo.)
Naravno, Vi u ponedjeljak možete usvojiti Zakon uz ove moje pravopisne amandmane (iako njih ima još), ali i za pravne teoretičare/ke i za jezičke stručnjake/inje otvorili ste zanimljivo pitanje: da li se tekst zakona može lektorisati nakon usvajanja, i da li pogrešno napisane riječi u usvojenom zakonu ulaze u leksički fond jednog jezika?
Međutim, ja Vam pišem kao nastavnik budućih nastavnika maternjeg jezika. Zamolio bih Vas da i meni i njima javno odgovorite: u čemu je svrha maltretiranja hiljada i hiljada djece pravopisnim začkoljicama, ako najviše zakonodavno tijelo do toga ne drži? Šta da kaže nastavnik sutra djetetu kome je ispravio učešče u učešće, ako ga ono pita zašto je to bitno? Da se po tome razlikuje pismen i obrazovan čovjek od nepismenog i neobrazovanog?
Kolegice profesorice Babić, u ime tih budućih nastavnika (i u svoje, naravno), molim Vas da odgodite usvajanje ovakvog teksta Zakona, zaštitivši tako Vašu (i našu, i moju!) Skupštinu od opravdanog prigovora da je čine nepismeni i neobrazovani ljudi. To mi se čini posebno bitnim jer se ovdje radi o Zakonu o osnovnom obrazovanju.
Ukoliko to učinite, daćete mi dovoljno vremena da Vam u narednim danima ukažem na druge i daleko ozbiljnije propuste u tekstu Zakona. Tek sada, kada je ovaj tekst skupa sa obrazloženjem objavljen i dostupan na stranici Skupštine, moguće je otvoriti ozbiljnu raspravu ne samo o tome kakvo osnovno obrazovanje želimo, nego i kako da procedure donošenja zakona učinimo transparentnijim, kako da unutar njih definišemo individualnu odgovornost, kako da Skupštinu učinimo mjestom zaštite interesa građana, a ne kulisom za stranačka potkusurivanja.
