Ponedjeljak, 6. 9. 2021. godine
Počela je nova školska godina i nastava je od 9. septembra. Dan inače počinjen kafom i listanjem novina, a dok se spremam za školu često se sjetim svoje učiteljice. Kao djevojčica mislila sam da učiteljice žive neki poseban život, da ništa ne rade, nego samo dolaze u školu da uče djecu, i u to sam vjerovala sve dok jednog dana nisam vidjela svoju učiteljicu kako okopava cvijeće u bašti. Došla sam kući vrlo uznemirena i ispričala mami šta sam vidjela, a ona mi je objasnila da su učiteljice kao druge žene i mame, da van škole imaju porodične i kućne obaveze. Kako živim blizu škole, često mislim da se i moji učenici iznenade kada me vide u bašti ili da radim nešto što nema veze s nastavom – vidim da su u šoku i da me doživljavaju kao ja svoju učiteljicu.
Ove godine radimo u školi i svi se beskrajno radujemo školskom zvonu i susretima. Jedva smo čekali da prestanemo raditi online, da se sretnemo i družimo, da razgovaramo. Došli smo odmorni i puni energije i želje za znanjem. Početak nove školske godine posebno je izazovan za đake šestih razreda jer od učiteljice prelaze nastavnicama i period privikavanja na nove obaveze i nove nastavnice za njih je jako teško razdoblje. Primanje šestaka i meni je uvijek teško, a ove godine još više jer je i moja kćerka šesti razred i ja sam joj nastavnica. To je malo čudno i meni i njoj, jer nije lako biti i mama i nastavnica, ali prilagođavamo se.
Obnavljali smo staro gradivo, provjeravala sam jesu li svi nabavili knjige...
Poslije nastave imamo sistematski pregled, koji radimo svake godine. Zaboravivši da ću vaditi krv, ujutro sam uz kafu pojela kolač, pa sam se cijeli dan ljutila na sebe jer vjerujem da će se to odraziti na krvnu sliku. Obavila sam sve preglede, od vađenja krvi preko razgovora sa psihologom, snimanja srca, provjere sluha i vida, do mjerenja pritiska... Eh, kad smo kod vida, prosto sam se šokirala koliko je oslabio za godinu. Moje nenošenje naočala tokom protekle godine pokazalo se na sistematskom. Prilično naporan i dugotrajan bio je taj pregled, ali neka ga.
Utorak, 7. 9. 2021. godine
Jutra u mom domu uvijek su bučna. Djevojčice se spremaju za školu i problem je ko će prvi u kupatilo, čekaju li ih prijateljice, jesu li zaboravile masku, i slično. Čim izađu, u kući nastaje tišina i to vrijeme koristim za kafu i pripremanje za posao. Dok pijem kafu mislim na svoje učenice i učenike – vidim da se raduju polasku u školu, ali vidim i socijalne razlike među njima i znam da im nije lako. Svaka prosvjetna radnica vidi na svojim đacima kada im nešto nedostaje i jesu li roditelji u mogućnosti obezbijediti svom djetetu sve što mu je potrebno za nastavu... Pa tako i ja godinama, uz pomoć svojih prijatelja, pokušavam pomoći djeci koja nemaju baš sve što im treba. Spremim se nabrzinu i idem do grada prije nastave. U prodavnici biram potrebne stvari za njih nekoliko, ugovaram zamjene ukoliko ne bude odgovarala veličina i trčim u školu.
Male odmore, provedene u zbornici u razgovoru, uz smijeh, sada svi cijenimo mnogo više nego prije. Valjda smo se zaželjeli jedni drugih i nastave u školi, pa nam i ti kratki susreti vraćaju pozitivnu energiju i prisjećamo se koliko su važni i potrebni, koliko se i mi volimo sresti.
Utorak je i vrijeme je da se počne s novim gradivom. Gledam pametne glave: fokusirani su, prate, zapisuju, razumiju kad pitam je li sve jasno, nisu im potrebna dodatna pojašnjenja. Na kraju časa, sva sretna, zamolim da mi ponove šta smo radili, ali tada uglavnom nastane tajac. Smijem se – to je uobičajena reakcija đaka, pa se vratimo unazad i zajedno ponovimo ono što je do maloprije bilo jasno, i vidim da znaju.
Kraj nastave nije i kraj obaveza. Vraćam se kući i nastavljam pripremati svoje godišnje planove. Na početku školske godine uvijek ima mnogo posla jer treba razraditi sve što ćemo raditi tokom godine. Kvalitetne pripreme za nastavu zahtijevaju i po nekoliko sati dodatnog rada kod kuće, svakodnevno.
Dok radim, moji polako počinju pristizati na ručak koji nisam stigla pripremiti, ali zajedničkim snagama brzo bude gotov.
Nakon njega slijede mamine obaveze – pomaganje oko domaćih zadataka, oko izbora odjeće za naredni dan, razgovor o proteklom danu...
Bio je ovo jedan duuugiiii utorak!
Srijeda, 8. 9. 2021. godine
Uočavam da svakodnevno u školi po nekoliko đaka nije prisutno. Pojavio se neki viruščić gripe, a učenici, po predočenim pravilima, znaju da trebaju ostati kod kuće do potpunog oporavka. Budući da je početak mjeseca, zadajem lektiru. U školi nemamo bibliotekara, pa ja donosim knjige na čas. Reakcije su različite – neki od đaka traže tanje knjige, drugi što interesantniji sadržaj, a jedan komentariše: Ja mislim, nastavnice, da Vi nama dajete da čitamo lektire samo da nemamo vremena za igru. Svi se smijemo. Objašnjavam da to, naravno, nije tačno. Znam da će za nekoliko mjeseci shvatiti čemu služile lektire, jer postanu vrsni govornici, ulaze u debate... Tada sam posebno sretna.
Poslije nastave ponovo idem do grada da završim kupovinu za djecu kojoj će to dobro doći, a potom idem da im to i odnesem, ne bih voljela da im kupljene stvari dajem u školi. Sreća koju vidimo u očima te djece nešto je najiskrenije na svijetu. Vraćam se žurno kući da pripremim ručak. Zadovoljstvo, radost i ljudsku ispunjenost koju osjećam zbog ovog gesta ne mogu riječima opisati.
Nakon ručka, kao i svake srijede, idem na obližnji teren za odbojku, igram s prijateljicama, imamo svoj termin. Igramo dva do tri puta sedmično. U Srebrenici nema mnogo sadržaja za zabavu, ni mladih, ni nas koji više nismo tako mladi, ali se volimo zabavljati, pa sami sebi organizujemo ono što nam odgovara i prija.
Dan je bio divan, pun lijepih osjećanja i radosti, i mogu mirno na spavanje.
Četvrtak, 9. 9. 2021. godine
Dan počinje užurbano – pozvali su iz škole da dođemo sat ranije jer imamo sastanak.
Poslije sastanka je pauza, koju inače imam četvrtkom. Listam dnevnik i vidim da je još više odsutnih učenika, pa zovem roditelje da pitam kako su, trebaju li nešto... Dobro su, samo čekaju da sasvim ozdrave, da virus potpuno iščezne. To je olakšanje, korona nas je naučila da s virusima uvijek budemo na oprezu.
Već smo blizu kraja radne sedmice i osjeti se umor đaka koji dolaze u školu. Nastava se brzo završila, časovi su bili zanimljivi, oni zainteresovani... Vole kad radimo književnost, svi su jako aktivni. Ovih dana obrađivali smo usmenu narodnu književnost i pretvorili su se u prave male istraživače. Sretna sam jer konačno internet koriste u prave svrhe.
Sve moje kolege su u obavezama i ne stižemo da se družimo i razmijenimo iskustva, svi razgovori su nam u hodu na petominutnim pauzama. No, odlučili smo da danas poslije nastave idemo na kafu. Odabrali smo da to bude pored Drine, jedno mjesto koje je pravi raj za oči i odmor za dušu. Dvije kolegice se dugo nisu vidjele, pa su neprestano pričale i bile najglasnije, ali niko se ne ljuti – to nam je profesionalna deformacija.
Na povratku kući kupujem ručak, a djevojčice su oduševljene jer je to nešto što vole jesti.
Brzo su završile svoje domaće obaveze i ostatak dana provele smo zajedno, u prijatnom razgovoru, uz mnogo smijeha. Život je lijep.
Petak, 10. 9. 2021. godine
Kraj je sedmice i osjeti se umor, ali sam ipak sretna i zadovoljna. Dolazi mi sestra i ostaće kod nas cijeli vikend. Daleko sam od svog rodnog grada i uvijek se radujem kad me rodbina posjeti.
Nastava se odvija prema planu i bez ikakvih problema. Na rastanku djeci sugerišem da vrijeme iskoriste tako da malo i uče.
Iščekujem sestrin dolazak i radujem se, ali sa završetkom nastave osjetim neku slabost koja raste kako odmiče vrijeme. Dolazim kući i liježem u krevet, nemam baš snage za uobičajene dnevne kućne obaveze. Znam da nije korona – prebolovala sam je.
Sestrin dolazak sve je popravio. Starija sestra je kao mama, uvijek zna uraditi pravu stvar kako bih se ja osjećala bolje. Ona i kćerke poštedjele su me svih obaveza, pazile su me, i to je odličan osjećaj. Vrijeme provedeno s njima izuzetno je prijatno i, iako znam da me u narednim danima čeka mnogo obaveza i priprema, prepuštam se uživanju u vikendu i sestrinoj pažnji.
